Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Film

Filmski vremeplov: Neopjevani heroj europskog filma (T. Guerra)

10.02.2016. Dario DunatovFoto: andreiarsenyevich.tumblr.com

Vrijeme je najnepristraniji sud u umjetnosti. Ono što se odupre testu vremena vrijedi i predstavlja vrijednosni nivo za one umjetnike koji tek dolaze. Ali u tom oceanu vremena, galeriji bez kraja, nema mjesta za svih. Pored umjetničkih radova, u dugom redu tiskaju se imena koja su ih napravila od kojih svako malo jedno padne u zaborav s nekim novim imenom koje dolazi i generacijom koja sjećanje na njega ne obnavlja u umjetničkom Olimpu, tj. kolektivnoj svijesti obožavatelja određene umjetnosti. Kod sedme umjetnosti ostaju filmovi, njihovi redatelji, poneki glumac i još koja važna ličnost. Producenti, scenaristi, snimatelji, scenografi i statisti prepuštaju se zaboravu, žrtvuju se u procesu sagorijevanja jednog (remek) djela i za njihov doprinos se rijetko kad kasnije čuje. Još slabije se pamte inspiracije autora, asocijacije, razgovori vođeni u noćnim kavanama koji bude ideje, slikarski motivi, nacrti i sve one neopjevane Laure koje nisu dobile svoj Kanconijer, iako su sve Laure opet samo jedna Laura koja ima bezbroj lica i imena.

Ovaj uvod ne sugerira da je Antonio „Tonino“ Guerra pao u zaborav i ovo nije moj skromni pokušaj borbe protiv toga. Ovo je mali podsjetnik na „anđela s brkovima“ koji je ostavio neizbrisiv otisak na europsku kinematografiju kao nitko prije njega, doprinoseći pisanim materijalom, prijateljskom podrškom i psihološkom potporom najvećim europskim redateljskim imenima šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Foto: lottereinigerforever.tumblr.com

Foto: lottereinigerforever.tumblr.com

Iako prezime Guerra na talijanskom znači „rat“, njegov život više je nalikovao miru, preciznije pomirenju, iako ga se rat itekako dotakao. 1944. godine kad je imao 22 godine, pod optužbom da je antifašist biva odveden u nacistički kamp i tu počinje pisati poeziju punu snažnih vizualnih, gotovo filmskih slika, koja je predstavljala duhovni bijeg iz zatvorskog života. Poslije je radio kao učitelj, a prvo učiteljsko iskustvo imao je u naopakom djetinjstvu, kada je kao dijete, dobio prvog učenika, svoju nepismenu majku. Sve to ga je predodredilo za egzistencijalističke teme koje su ispunile filmove kojima je dao umjetnički doprinos. Smatra se da je napisao više od stotinu scenarija, a sve je počelo kad je nakon prvih suradnji dobio čast i odgovornost da ponese laskavu titulu nasljednika Cesarea Zavattinia, najvažnijeg scenarista talijanskog neorealizma, u čijem se opusu nalaze filmovi redatelja Vittoria De Sice Kradljivci bicikla, Čudo u Milanu i Čistači cipela.

Ako je Zavattini opisivao bijedu vanjskog, uličnog, siromašnog svijeta, Tonino Guerra fokusirao se na alijenaciju unutrašnjih pejsaža čovjeka i tako krenuo drugim putem postajući ključna figura koja je film u svom razvoju pomakla s tračnica neorealizma. Postao je desna ruka mnogim značajnim redateljima, vodio ih kroz tunele unutrašnjih svjetova koje su jasno vidjeli, ali nisu mogli verbalizirati. On je u tim tunelima živio kako bi iz njih iznosio riječi, slike i pjesme, dok su se drugi, zbog straha od tjeskobe, u njih bojali zaviriti. Svi njegovi scenariji i priče vrtjeli su se oko sličnih tema, ali uvijek na drugačiji način, jer priča o ljudskom otuđenju, poput Laure iz ranije parabole, također ima bezbroj lica i imena koje jedino patnja kao lanac vezuje u krug.

Foto: nefariouscinephile.tumblr.com

Foto: nefariouscinephile.tumblr.com

Najplodniju suradnju je imao s velikim Michelangelom Antonionijem, radeći scenarije za njegovu briljantnu trilogiju Avantura, Noć i Pomrčina, te kasnije za Povećanje i Zabriskie Point. Zatim je na radio s Fellinijem na legendarnom Amarcordu. Povezivalo ih je više od ljubavi prema filmu, jer oboje su iz istog kraja. Fellini je rođen u Riminiju, a Tonino Guerra u malom gradiću pored Riminija, Santarcangelo di Romagna. Priča o odrastanju prikazana u tom briljantnom i toplom filmu zajedničko je iskustvo koje se uglavnom više veže uz Fellinijevo ime, a mnogo manje uz samozatajnog Guerru kojem je ovo najosobnije ostvarenje.

Godine 1962., na filmskom festivalu u Veneciji upoznao je Andrei Tarkovskog i odmah ga pozvao kod sebe u Italiju, znajući u kakvoj nemilosti je ovaj od strane ruskih vlasti. Iz te suradnje stvorena je Nostalgija, film o ruskom pjesniku kojem nedostaje domovina iz koje je protjeran, a u kojoj je ostavio mnogo više od onog što ga progoni u uspomenama. Guerra se divio Tarkovskom i pomogao mu u radu na ovom filmu prepunom referenci na život velikog ruskog redatelja koji je jedno jutro, po riječima Guerre, u talijanskom pejsažu tražio one dijelove zemlje koji ga podsjećaju na Rusiju za koju je znao da je više neće vidjeti. Nakon njegove smrti Guerra je postao suradnik Theu Angelopoulosu, koji ga je smatrao, zbog izuzetne bliskosti, svojim psihoterapeutom. Surađivali su na svim onim poetičnim ostvarenjima najznačajnije faze ovog grčkog nasljednika Tarkovskog.

Sve ove suradnje spojene su ljepilom egzistencijalizma, nemirom i potrebom da se tenzije proživljenog životnog iskustva olakšaju prihvaćajući umjetnost kao medij spoznaje. Ti filmovi u sebi nose ruske dubine Dostojevskog i Tolstoja, egzistencijalističku filozofiju, vjersku sumnju, kritiku ideologije i preispitivanje ljubavi. Tonino Guerra spajao je zemlje odijeljene granicama, povezujući unutar njih čovjekove unutrašnje proturječnosti tako bliske svakome, koje su svuda iste, na talijanskom otoku, u Grčkoj ili odsanjanoj Rusiji. Lišeni nasljeđa koje nas tereti, ispod svega smo ljudi, a suštinski balast su ona pitanja koja nam ne daju mir noću i koja jedina mogu prekinuti tjeskobu. Gotovo da je nemoguće zamisliti današnji (europski) film bez doprinosa koji je Guerra dao – bio bi uskraćen za poetiku, propitivanje, zavjetovanje, suočavanje s nemirom i lišavanje istog, barem trenutno.

Foto: fuckingfreud.tumblr.com

Foto: fuckingfreud.tumblr.com

Santarcangelo di Romagna ima oko 20 tisuća stanovnika, 6 spomenika, 2 rijeke koje ga sijeku i jednog Antonia „Tonina“ Guerru koji je u tom gradu započeo svoj životni krug i završio ga 2012. godine, a u međuvremenu ispisao životnu i filmsku priču kakve se ni on sam ne bi dosjetio. Promijenio je lice europskog filma u njegovom zlatnom dobu. Ono što je Abdulah Sidran, pjesnik i scenarist ranih Kusturičinih remek-djela za ove prostore, to je Guerra za Europu. Kasna kiša uspjeha donijela mu je priznanja koja nije ni trebao pred kraj njegovog dugog života, samo da nas podsjeti kako se nekad radilo iz temeljne potrebe da se nešto kaže, za sebe i prijatelje. Ponekad Bog govori kroz čovjeka, makar taj čovjek, poput Guerre bio deklarirani ateist. Ovaj „anđeo s brkovima“ našao je toliko izraza za nemirno stanje čovjeka i promijenio lice filma uzdigavši ga na mjesto gdje još nije bio, mjesto gdje se spojio s poezijom, mijenjajući, obrazujući i pružajući ruku istovremeno i gledatelju.

Komentari