novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Filmski vremeplov: Plodna književno-filmska osovina (Z. Tadić, P.Pavličić)

zorana tadića
Foto: facebook.com/Autorski-studio-ffv
Vrijeme čitanja: 5 minute

Nijedna umjetnost nije otok jer se umjetnosti napajaju s raznih izvora i prožimaju nadograđujući neku priču, čineći je univerzalnom, slojevitom, a obradu te priče temeljitom i aktualnijom. Kroz razna vremena, mijenjajući formu, oblik i stil, umjetnost navlači neka nova lica, no u suštini, od postanka svijeta, govori uvijek o istim stvarima.

Književnost kao filmska podloga

Književnost je za filmsku umjetnost oduvijek predstavljala nepresušan izvor priča. S pisanog su izvora teme pronalazili kako iskusni redatelji, pa bi spoj zanatske umješnosti s kvalitetnom pričom urodio remek-djelom, tako i oni kojima je trebalo sadržajno uzemljenje pri istraživanju svog autorskog potencijala. Književnost je dakle humus na kojem su izrasli mnogobrojni klasici, ali i kamen na koji su se zbog prevelikog zalogaja spotakle mnoge karijere obilježene nespretnim adaptacijama.

Ipak, literatura ostaje konstantan izvor sedmoj umjetnosti. Generalno pravilo govori da filmske adaptacije rijetko kada dostižu umjetničku razinu književnog predloška. Iznimke postoje, ali su rjeđe, spomenimo npr. film Shortcuts, Altmanovu adaptaciju Carvera ili filmove Andreja Tarkovskog, koji su specifičnom vizijom i filmskim sredstvima nadogradili književni predložak. Što se tiče kontinuiranih književno-filmskih suradnji između dvoje autora moramo priznati da nisu česta pojava. Takve suradnje češće su između redatelja i određenog glumca ili redatelja i direktora fotografije. Upravo zato kontinuitet suradnje književnika i filmaša zanimljiva je tema koja zahtjeva analizu, jer: ako ih spaja kreativna nužda, održava li njihovu suradnju uspjeh ili pak skladan odnos?

Foto: facebook.com/goeastFF
Foto: facebook.com/goeastFF
Književno-filmska suradnja u domaćem dvorištu

Ovakav oblik suradnje u domaćoj kinematografiji prisutan je u opusu redatelja Zorana Tadića čije je filmove scenaristički potpisao poznati pisac kriminalističkih romana Pavao Pavličić. Od 1981. godine snimili su šest filmova koji su nastali kao rezultat plodne i uspješne književno-filmske simbioze. Možda je nagnutost Tadića prema čvrstom književnom izvoru moguće objasniti analizom njegovog razvojnog puta. Njegov dolazak do filma išao je vijugavom cestom koja je počela upravo na književnim temeljima kada je u Zagrebu upisao studij komparativne književnosti i filozofije. U film je također ušao prvo olovkom, kao kritičar, a tek onda kamerom, kao redatelj dokumentarnih filmova, te potom igranih.

Spomenute 1981. godine Tadić je snimio svoj prvi dugometražni film po predlošku Pavla Pavličića, u skromnim produkcijskim uvjetima. Bio je to Ritam zločina, nazivan (i emitiran) još pod nazivom Dobri duh Zagreba, po originalnom imenu knjige. Ova kriminalistička priča s elementima fantastike možda je najznačajnije i najcjelovitije Tadićevo djelo, te film koji se redovito nalazio pri vrhu top lista najboljih hrvatskih filmova. Ali ono što je važnije, ovaj debitantski film po mnogočemu je odredio autorski okvir, krug suradnika i žanrovsku određenost narednih Tadićevih filmova.

Dobitna kombinacija se ne mijenja!

Ritam zločina i danas služi za primjer kako snimiti kvalitetan film u skromnim produkcijskim uvjetima. U fokusu je glumački trolist koji čine Ivica Vidović, Fabijan Šovagović i Božidarka Frajt. Prva dva imena i nadalje su ostala nezaobilazna u Tadićevom opusu uklapajući se idealno kao glavni ili sporedni likovi Pavličićevih priča. Tim imenima treba dodati i neka druga, kao što su nezaobilazni Vlatko Dulić i legendarni Rade Šerbedžija, a pred Tadićevom kamerom su još prošetali Ivo Gregurović, Ena Begović, Mira Furlan, Vedran Mlikota, Filip Šovagović i Božidar Alić. Upravo je Božidar Alić u drugoj Tadić-Pavličić suradnji ostvario zapaženu ulogu u krimiću Treći ključ, podsjetivši na neke bolje dane kad se u medijima pojavljivao isključivo zbog glumačkih izvedbi.

Pavličićevi živopisni likovi i Tadićev rad s glumcima naročito je vidljiv u njihovom trećem zajedničkom, socijalno intoniranom filmu San o ruži koji je uvjerljivom izvedbom iznio odlični Rade Šerbedžija. Ostvarenje je to koje može stajati uz bok uspješnom filmu Ritam zločina, ali i ono koje je pokazalo kontinuitet u suradnji s Pavličićem, istim krugom glumaca i još jednim imenom koje je Tadića pratilo u gotovo svim filmovima dajući im prepoznatljiv vizualni trag. Radi se o direktoru fotografije Goranu Trbuljaku čije ime je neizostavno i van konteksta Tadićevog opusa.

Foto: facebook.com/ThirdManMuseum
Foto: facebook.com/ThirdManMuseum
Kreativni kontinuitet se nastavlja

Sportska fraza kaže da se pobjednička ekipa ne mijenja, a to vrlo precizno opisuje Tadićev i Pavličićev modus operandi kroz kasnija ostvarenja. Nakon 1986. godine i Sna o ruži, dvije godine kasnije nastaje film Osuđeni u istom sastavu, izuzev Trbuljaka kojem je to jedina preskočena suradnja, da bi nakon toga Tadić snimio poznati Čovjek koji je volio sprovode, za koji je napravio iznimku uzevši scenarij Dubravka Jelačića Bužimskog.

Orao predstavlja povratak uigranoj, staroj ekipi. Dovršen je 1990. godine, no zbog ratnih prilika nije dobio pretjeranu pažnju ni kinodistribuciju. Možda je to najslabije ostvarenje u bogatom književno-filmskom opusu domaćeg dvojca izgrađeno na temeljima romana i pripovjedaka koje u fokusu imaju uzak krug muških prijatelja.

Ratno doba za Tadića i Pavličića označava razdoblje stagnacije, pa se svojom posljednjom suradnjom javljaju tek 1997. godine. Povratak je to na velika vrata sjajnim filmom Treća žena, remakeom Reedovog filma The Third Man. Ovim impresivnim filmom, s prekrasnom Trbuljakovom kamerom koji je oživio duh originala, ovaj dvojac zaokružio je svoj kreativni opus. Značajna su to ostvarenja koja i danas zauzimaju važno mjesto u povijesti hrvatskog filma.

Pojava novih književno-filmskih suradnji?

Književno-filmska suradnja s dužim kontinuitetom, poput one Tadića i Pavličića, rijetka je pojava na ovim prostorima. Postoji velik broj autora koji su pisali i pišu za film, poput produktivnog Mate Matišića, ali rijetka je suradnja između dvoje autora koja obuhvaća dugi niz filmova kroz određeno vrijeme. U posljednje vrijeme na domaćoj sceni to je primjetno kod renomiranog redatelja Rajka Grlića koji je nekoliko posljednjih projekata napravio u suradnji s književnikom i kolumnistom Antom Tomićem. Za razliku od Tadićevih i Pavličićevih žanrovskih ostvarenja, ovaj dvojac okrenuo se društveno angažiranijem umjetničkom djelovanju, pogotovo ako je suditi po posljednjim projektima.

Njihova suradnja počela je prije desetak godina filmom Karaula urađenom prema Tomićevom romanu Ništa nas ne smije iznenaditi, a nastavila se scenarijem za intrigantnu dramu s elementima komedije Neka ostane među nama. Najambiciozniji zajednički projekt dvojca Grlić-Tomić ipak (još uvijek?) nije ugledao svjetlo dana, a radi se o akcijskoj komediji Čudo u Poskokovoj Dragi. Financijski zahtjevi bili su pregolemi za domaću produkciju, pa se rješenje možda nalazi u stranom financiranju ili mogućoj koprodukciji.

Foto: www.ustavrhfilm.com
Foto: www.ustavrhfilm.com
Suradnja koja reflektira ulogu umjetnika u društvu

Njihova posljednja suradnja je rezultirala filmom Ustav Republike Hrvatske koji upravo igra u kinima diljem Lijepe naše. Povezujući se po umjetničkoj osnovi, ovaj kreativni i produktivni dvojac progovorio je o aktualnim društvenim problemima u Hrvatskoj. Obojica su iz prvog lica osjetili netoleranciju i cenzuru, Grlić bivajući optužen zbog stavova i ranijih umjetničkih ostvarenja, a Tomić zbog satiričnog pera koje je previše puta uzburkalo duhove rigidnog društvenog poretka. Zato se stječe dojam da je njihova posljednja filmska priča o netoleranciji u društvu napravljena sa senzibilitetom umjetnika koji su na svojoj koži osjetili pipke iste te netolerancije, pa su tako posredno, preko filma, progovorili i o ranjivoj ulozi umjetnika u društvu. Možda se baš u toj ulozi brišu granice među raznim umjetnostima i javlja solidarnost uz prirodni i logični poziv na suradnju jer nijedan umjetnik nije otok ako s drugim dijeli istu sudbinu.

Be social

Komentari