Filmski vremeplov – Georges Méliès: Prvi čarobnjak filma

Bez vizonara svijet ne bi bio onakav kakav je danas, a iako se trudimo odati im počast, nesumnjivo mnoge putem izgubimo. Njihove izume redovito i bez previše razmišljanja konzumiramo, uzimamo ih zdravo za gotovo i smatramo sastavnim dijelom našeg životnog iskustva. Jedan od takvih napola zaboravljenih genijalaca francuski je pionir filma Georges Méliès, kojeg se smatra ocem specijalnih efekata, jer je pokrenuo revoluciju u tehničkom i narativnom smislu, i jedan je  od prvih auteura. Djelovao je kao suvremenik braće Lumière, ali je otišao mnogo dalje od njih, do Mjeseca i nazad.

Hoću i ja!

Georges Méliès živio je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i svoju je karijeru započeo u kazalištu, nakon što je napustio obiteljski obućarski posao u očevoj tvornici cipela i preuzeo vodstvo nad kazalištem Théatre Robert-Houdin i tamo izmišljao i izvodio mađioničarske predstave. Još je od svojih ranih dana pokazivao zanimanje za lutkarstvo i fascinaciju mađioničarima, što je spojio u svojim predstavama i stvorio više od 25 mađioničarskih iluzija, što je krajem 19. stoljeća bilo iznimno popularno.

Zbog svoje kreativnosti i inovativnosti Méliès je stekao slavu i ugled te tako zaradio poziv na projekciju prvog filma u povijesti, Ulazak vlaka u stanicu La Ciotat 1895. godine. Méliès je bio toliko fasciniran kinematografom da ga je htio kupiti od braće Lumière, ali oni su ga odbili, navodno ne vjerujući u budućnost filma. Méliès je, za razliku od njih, u kinematografu vidio bezbroj mogućnosti i svijetlu budućnost, zahvaljujući čemu je sam sastavio i patentirao svoju kameru.

Tom je kamerom najprije snimao kratke dokumentarne snimke, baš poput braće Lumière i ostalih filmaša tog vremena. Prvi mu je film bio Une Partie de Cartes u kojem je jednostavno snimio partiju karata. Nastavio je sa snimanjem svega što ga je okruživalo, bilo da se događa na ulici ili u nekom zatvorenom prostoru. Do revolucije je, kao što to obično biva, došlo slučajno – Méliès u svojoj autobiografiji prepričava kako mu se tijekom jednom snimanja film zaglavio zbog čega je kamera prestala snimati i nastavila nakon što je sredio kvar. Kad je razvio film, iznenadio se što se tramvaj na snimci pretvorio u kola, muškarci u žene, a žene u djecu. Drugim riječima, Méliès je otkrio tehniku zaustavljenog kadra i čaroliju montiranja i to itekako odlučio iskoristiti.

Film kao kazalište na kvadrat

Tim je slučajnim otkrićem Méliès zapravo konkretno dobio ono što je vidio kao viziju budućnosti tijekom projekcije filma braće Lumière. Nije se zadovoljio samo snimanjem onoga što se nalazi u njegovoj okolini, već od onog koji bilježi postaje onaj koji stvara – među prvima na film stavlja fiktivne narative koje je sam izmišljao, pisao scenarije, sudjelovao u gradnji scenografije i kostimografije, u njima glumio te na kraju montirao.

Méliès na film prenosi sve što je već znao da dobro funkcionira u kazalištu pa tako kombinira iluziju, burlesku i pantomimu kako bi stvorio iznimno zanimljive, zabavne i dotjerane filmove. Ipak, njegovi filmovi ne izgledaju samo kao snimljena kazališna predstava, jer Méliès ne ostaje na iluziji dizajniranoj za pozornicu, već samostalno dizajnira iluziju na filmu – zaustavljeni kadar, dvostruka i višestruka ekspozicija, animacija, fade in i fade out samo su neki od efekata koje je Méliès otkrio i koristio, a koje danas gotovo ni ne primjećujemo. Pomoću njih može prikazati vlastite klonove kako sviraju različite instrumente u The One Mand Band (1901) ili napraviti da žena nestane ispod plahte i pretvori se u kostura te natrag u sebe u The Vanishing Lady (1896).

On je tako među prvima koji je shvatio da može manipulirati vremenom i prostorom na filmu pomoću trikova kamerom, odnosno manipuliranjem filmom i postiže ono što se danas može dobiti s nekoliko klikova na računalu. Specijalne efekte uvodi nedugo nakon što je publika još strahovala od vlaka na velikom platnu, a za razliku od braće Lumière osluškivao je želje publike i bio je dovoljno motiviran i potkovan inovativnošću i znatiželjom te je dolazio do briljantnih ideja i ostvarenja sa svakim novim pokretanjem kamere koja je morala biti statična kako bi mu trikovi uspjeli.

Apsurd i groteska  u boji

Méliès je tako snimio petstotinjak filmova, uglavnom dugačkih samo nekoliko minuta, od kojih je do danas preživjelo otprilike 200, a snimao ih je u svom studiju Montreuil-sous-Bois. Filmovi mu odišu čarobnošću i originalnošću, a isprobao je gotovo sve žanrove koji se mogu i danas naći na tržištu – smatra se da je tvorac prvog sci-fi filma, redovito je plovio fantastičnim vodama, snimao je satire, komedije, parodije, a ima čak i adaptacije književnih djela poput Hamleta.

Scenografija i kostimografija njegovih filmova je raskošna i bogata kao u kazalištu tog vremena, kostimi i scena su prenaglašeni, apsurdni i groteskni, ali u potpunosti odgovaraju često korištenom komičnom tonu. Prvi stvara linearne i povezane narative te je fasciniran fantastičnim, onostranim i manipulacijama koje može izvesti na ljudskom tijelu – povećava i skida glave, klonira samog sebe, ubacuje kosture, divove, patuljke te privlači planete i nebeska tijela. Kada je htio snimiti podvodne scene, snimao bi iza akvarija s ribicama i tako uspio stvoriti iluziju da ribe plivaju ispred glumaca.

Njegovi su filmovi također među prvima u boji. Surađivao je s francuskom koloristicom Elisabeth Thuillier i njenim studijom. Thuillier i njeni suradnici svaki su kadar bojali ručno i  zahvaljujući tome možemo doživjeti punu raskoš Mélièsovih filmova i scenografije.

Mali korak za čovjeka, velik za čovječanstvo

Mélièsov najpoznatiji i najčešće spominjani film je 12-minutni A Trip to the Moon iz 1902. godine. Kao jedan od izvora inspiracije Méliès je iskoristio Julesa Vernea, što je napravio više puta u svojim filmovima. Film koji govori o grupi astronoma koja se pomoću topa lansira na Mjesec, smatra se prvim sci-fi filmom, a scena slijetanja rakete na oko mjeseca jedna je od najpoznatijih u povijesti ranog filma. Film obiluje specijalnim efektima, priča je zaokružena cjelina i gleda se kao satira imperijalnog društva, a narativno nije daleko od onoga što i danas gledamo – ljudska vrsta dođe na novi planet, pronađe njegove stanovnike, napadne ih i/ili zarobi te povede sa sobom na povratku na Zemlju.

Kao i u ostalim njegovim filmovima, stil je teatralan, gledatelj je ponovno u očitoj poziciji člana publike ispred pozornice, odnosno platna i Méliès je genijalni mađioničar koji nas povuče sa sobom na mjesec. Svaki je kadar filma mini remek-djelo, naročito ako se gleda verzija filma u boji. Méliès je bio poznat po rigoroznosti i strogoći kojima se odnosio prema snimanju – svaki je pokret, svaka pozicija glumca ili scenografije bila pomno isplanirana i izmjerena, čime je uspijevao dobiti tako impresivne rezultate filmske iluzije.

Iako je zbog rata izgubio svoj studio i publiku te neko vrijeme živio zaboravljen kao prodavač igračaka u Parizu, u 30-ima ga ponovno otkriva nova generacija francuskih filmofila i zasluženo ga smješta među filmske veterane. Iako nam možda njegovi trikovi iz današnje perspektive izgledaju primitivno i simpatično, ne može se poreći činjenica da je Georges Méliès bio prvi koji je uspješno i vizionarski prodavao filmsku iluziju, prebacujući je i nadograđujući s kazališnih dasaka na film, ostavljajući tako u nasljedstvu svim kasnijim generacijama filmaša mogućnost da njegove trikove usavrše, zaglade i u konačnici iz njih izvuku uvijek nešto novo i još veće.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.