Filmski vremeplov – Roman Polanski: Opscenost na filmu i u stvarnom životu

Francusko-poljski redatelj Roman Polanski jedna je od najkontroverznijih ličnosti iz svijeta filma. Tijekom svojeg života proživio je brojne tragične doživljaje i skandale: majka mu je umrla u nacističkom logoru u Poljskoj, krajem šezdesetih njegovu su slavnu suprugu Sharon Tate ubili pripadnici tzv. Obitelji Manson, a desetak godina kasnije optužen je za silovanje maloljetnice zbog čega dandanas živi u Francuskoj kao bjegunac i izbjegava posjećivati zemlje koje bi ga mogle izručiti SAD-u. Nesumnjivo je da se ovi i brojni drugi traumatični događaji odrazili i na njegovom filmskom opusu, što je ujedno i faktor koji čini njegovo stvaralaštvo još zanimljivijim publici.

Rođen je u Parizu 18. kolovoza 1933. pod imenom Rajmund Roman Liebling, otac mu je podrijetlom bio poljski Židov. Kad je imao 3 godine, preselili su se u Poljsku koju su nakon nekoliko godina okupirale Njemačka i SSSR. Majka mu je umrla u Auschwitzu, a otac je jedva preživio logor  Mauthausen-Gusen, dok je sam Polanski uspio pobjeći iz geta. Do kraja rata skrivao se po poljskim selima. Često je išao u kina gdje je s oduševljenjem gledao njemačke filmove. Zanimljivo je da je već u toj dobi za dlaku izbjegao smrt: bezbrižno je zakucao na vrata jedne kuće u vezi oglasa o prodaji bicikla i ne sluteći da će mu otvoriti traženi serijski ubojica iz tog vremena. Uspio je pobjeći, a ubojica je uhvaćen i zatvoren.

Bizarna tematika s daškom Poljske osvaja svijet kinematografije

Polanski je upisao uglednu filmsku akademiju u Lodzu gdje je i diplomirao 1959. godine. Već se u ono vrijeme isticao svojim pozamašnim znanjem ruskog, poljskog, francuskog, engleskog te talijanskog što mu je omogućilo proboj na filmskoj sceni. Od mladosti su ga zanimale tamne strane ljudske ličnosti što je očito iz njegovih najranijih djela. Prvi veći uspjeh bio je Knife in the Water (1962.) koji je odmah zaradio nominaciju za Oscara kao najbolji strani film. Riječ je o minimalistički strukturiranom filmu u kojem pratimo samo troje likova: sportskog novinara i njegovu suprugu koji sa sobom na jahtu uzimaju mladog autostopera. Isprva idiličan odmor prestaje biti ugodan kada porastu tenzije između novinara i mlađeg muškarca kojeg očigledno privlači novinareva supruga.

Repulsion

Nedugo zatim Polanskog je opet snašla nesreća: stradao je u prometnoj nesreći zbog koje je morao provesti mjesece mirujući u krevetu. Ali odmah nakon oporavka nastavlja filmsku karijeru u Velikoj Britaniji gdje je nastao njegov prvi dugometražni film i velika komercijalna uspješnica, Repulsion (1965.), uznemirujući psihološki horor i moj osobni favorit iz filmskog opusa Romana Polanskog. Jedan je od rijetkih ostvarenja ovog žanra koji kao psihotičnog ubojicu postavlja mladu, krhku ženu, tj. londonsku manikirku koju proganjaju opsesivne misli o seksualnom zlostavljanju i napadima.

„Odbojnost“ iz naslova odnosi se na njen osjećaj odvratnosti prema fizičkom dodiru i spolnom kontaktu s muškarcima. Strah da će ju netko napastovati toliko je rastroji da počini nekoliko ubojstava i sasvim se izgubi u svojim halucinacijama.  Ovom je ulogom sjajna glumica Catherine Denevue (ujedno i filmska muza Luisa Buñuela) stekla veliku slavu. Lik mentalno nestabilne djevojke koja se slama pod teretom vlastitih fobija utjecao je na brojne redatelje, od kojih se ističu Darren Aronofsky sa svojim jednako uznemirujućim Crnim labudom iz 2010.

Godinu kasnije snima Cul-de-Sac (1966.), nihilističku tragikomediju o paru kojeg posjećuju gangsteri, inspiriranu Beckettovim djelom U očekivanju Godota. Film je nagrađen Srebrnim i Zlatnim medvjedom u Berlinu.

Priča o đavoljem djetetu 

Dotadašnjim je filmskim ostvarenjima dokazao da je spreman pokoriti Ameriku i holivudsku kinematografiju čiji su se kritičari oduševljavali njegovim idejama. Stoga se 1968. seli u SAD i snima svoju najveću uspješnicu po kojoj ga najviše pamte i današnje generacije, satirični horor Rosermary’s Baby. Fabula je doista uznemirujuća, tj. naglasak je na postupnoj gradaciji radnje iz nevine bračne idile i prvih mjeseca trudnoće u pakao u kojem mlada majka (Mia Farrow) shvaća da je njeno dijete začeto s đavlom. Kako je do toga došlo i tko ili što je za to zaslužan, provjerite sami, ali ne očekujte osobito krvave niti vizualno uznemirujuće scene: Polanski se dokazao kao majstor ovog žanra uspjevši izazvati mučninu i nelagodu među gledateljima bez specijalnih efekata. Savjetnik za ovaj film bio mu je Anton LaVey, autor Sotonističke Biblije i osnivač moderne Crkve Sotonine.

Sharon Tate i krvavi pohod Obitelji Manson

Negdje u vrijeme svoje najveće slave i prikazivanja Rosemary’s Baby u kinima, Polanski upoznaje holivudsku glumicu u usponu, ljepoticu Sharon Tate, s kojom ubrzo ulazi u vezu. U biografiji Sharon Tate: A Life iz 2016. autor Ed Sanders otkriva neke događaje iz njenog života po kojima se može zaključiti da mlada glumica nije imala ništa sretnije djetinjstvo od Polanskog. Sa 17 ju je godina silovao vojnik, a tu je tajnu otkrila samo Polanskom koji je sam zaključio da joj taj čin nije ostavio velike psihičke posljedice. U ovoj se biografiji navode još neki bizarni detalji o vezi između redatelja i glumice – Sanders piše da se Polanski u vezi ponašao dominantno do te mjere da ga se Sharon bojala i da ju je seksualno iskorištavao za snimanje nastranih kućnih filmova.

Kad je zatrudnjela, tajila je tu činjenicu prva tri mjeseca trudnoće jer se nakon tog tromjesečja ne može počiniti abortus. Naposljetku mu je otkrila svoju trudnoću na što je on vrlo burno reagirao i rekao joj da „ne želi biti otac tom djetetu“. U tom ju je razdoblju varao s brojnim drugim ženama, među kojima je bila i Michelle Phillips, pjevačica benda The Mamas & the Papas. Međutim, ipak su ostali zajedno.

1969. Polanski je otputovao u London pisati scenarij za novi film, a Sharon je ostala sama u Los Angelesu. 8. kolovoza te godine Sharon je organizirala malu kućnu zabavu na koju je pozvala četvero obiteljskih prijatelja kako ne bi bila usamljena. Tog se datuma dogodio vjerojatno najveći udarac za slavnog redatelja. Malo poslije ponoći, tj. 9. kolovoza, zloglasna Obitelj Manson ušla je u kuću. Hladnokrvno su ubili četvero obiteljskih prijatelja, a samu Sharon izboli su nožem 16 puta iako ih je očajnički molila da poštede život njenog nerođenog sina. Polanski je kasnije rekao da mu se nakon toga život prožeo „vječitim pesimizmom“. Svoj je kasniji film Tess posvetio pokojnoj supruzi jer mu je ona jednom predložila tu knjigu kao dobru ideju za film.

Kineska četvrt

Uz bok Rosemarynoj bebi nalazi se ovaj film, snimljen nekoliko godina nakon Sharonine smrti. U glavnim su ulogama zvijezde Jack Nicholson i Faye Dunaway, a i sam Polanski pojavljuje se u cameo ulozi gangstera. Priča je smještena u Los Angeles tridesetih godina, inspirirana je povijesnim razmiricama oko prava na zemlju i vodu u Kaliforniji. Kineska četvrt dobila je 11 nominacija za Oscara, a to je ujedno i posljednji film Romana Polanskog nastao u SAD-u.

Slučaj Samanthe Geimer

Polanski se 1977. godine našao u središtu skandala s tada 13-godišnjom Samanthom Geimer koju je htio fotografirati za francuski Vogue. Isprva se sve činilo u redu, ali ju je nakon nekog vremena počeo prisiljavati da se preskida pred njim, a naposljetku ju je omamio kombinacijom šampanjca i tableta te silovao – u kući Jacka Nicholsona. Sam je redatelj kasnije potvrdio svoju krivicu, iako nije izrazio preveliko kajanje. Nedavno je objavljen intervju u poljskom Newsweeku gdje je izjavio da se u Hollywoodu se žrtve seksualnog uznemiravanja oplakuju kao u Sjevernoj Koreji preminuli vođe.

Bjegunac u Francuskoj

1978., zbog prašine koju je podigao šokantnim činim silovanja maloljetnice, Polanski emigrira u Francusku gdje i dandanas živi kao bjegunac. Kretanje mu je ograničeno na samo 3 europske zemlje. Više nikada nije stupio u SAD, čak ni kada je osvojio Oscara za film Pijanist (2002.),  veličanstvenu biografiju židovskog glazbenika Wladyslawa Szpilmana u kojoj se bez cenzure prikazuju sve surovosti i krvoprolića Drugog svjetskog rata. Prožet pesimizmom i sumorom  tipičnim za redatelja, zanimljiv je s obzirom na činjenicu da prikazuje situaciju iz perspektive jednog uglednog i imućnog umjetnika. Osjeća se  tračak redateljeve povezanosti s domovinom, a ujedno i strašnim sjećanjima iz rata koji je iskusio i na vlastitoj koži.

I tako Polanski već desetljećima djeluje u dvostrukom ključu: kao skandalozni ekscentrik bez morala i mentalne stabilnosti uopće te kao jedna od najvećih filmskih ličnosti 20. stoljeća čiji se crni humor, nihilizam i pesimizam osjećaju u svakom filmskom ostvarenju. Ovaj nastrani genijalac proučava tamne crte ljudskog uma i poigrava se s gledateljem izazivajući u njemu nelagodu bez vizualnih efekata ili uobičajenih scena krvoločnog nasilja. Time nas plaši još više jer dokazuje da nijedna sablast koju će stvoriti budući horori nije toliko strašna kao ono što nas vlastiti um može stvoriti na temelju događaja iz stvarnog života.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.