Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Film

Filmski vremeplov: Vizija genija iz sjene (J. Cassavetes)

11.11.2015. Dario DunatovFoto: www.cinematheia.com

O čemu pisati kada se piše o Cassavetesu? I o kojem Cassavetesu? Glumcu koji je dao zapažene uloge u zvučnim Hollywoodskim filmovima kao što su Dvanaest žigosanih ili Rosemaryna beba? Ili pisati o redatelju koji je stvarajući svoj filmski svijet postao ključno ime američkog nezavisnog filma? Jedno ne isključuje već nadopunjuje drugo. Kao talijanski prethodnik, Vittorio De Sica, glumački honorar ulagao je u izradu filmova za svoju „dušu“, stvorivši autentičan stil.

Najširim krugovima je možda ipak najpoznatiji kao tzv. „karakterni glumac“, a tek onda kao redatelj, scenarist ili najopćenitije – autor. Ali pojasnimo, termin „karakterni glumac“ često se rabi kao svojevrsno tapšanje po ramenu jednog velikog potencijala svedenog na impresivne sporedne uloge, udaljenog od svjetla reflektora. Tim terminom uvažava se glumačka epizoda koja najčešće podigne film, ali i glumačka sposobnost transformacije u galeriju impresivnih karaktera, tj. likova. U nekim slučajevima najjače, najintenzivnije snage u filmu djeluju na najskrovitiji način. Ponekad rezervni glumački tim, koji je stasao u zvjezdanoj sjeni igra bolje od prve postave na tom istom filmskom terenu. Ovo itekako vrijedi za filmski svijet Johna Cassavetesa.

Pa tko su akteri tog svijeta koje je Cassavetes okupio kao prijatelje i uzdigao kao suradnike? John Marley, kojeg je buđenje u krevetu s otkinutom konjskom glavom u prvom dijelu filma Kum zauvijek označilo, zatim legendarni Ben Gazzara, briljantan u slojevitoj ulozi u Cassavetesovom Ubojstvu kineskog kladioničara. Peter Falk, koji je nakratko skinuo baloner detektiva Columba da pruži nezaboravnu ulogu u klasiku Žena pod utjecajem. I iznad svega, Gena Rowlands, njegova životna pratilja s kojom, kako kaže, nije imao mnogo toga zajedničkog osim filmova u kojima je mahom igrala glavne uloge uvjerljivo portretirajući redom pomaknute likove koji igraju na granici neuravnoteženosti i ludila. Cassavetes je vođen samo svojom intuicijom snimao filmove koji otkrivaju najskrivenije i najmračnije kutke ljudskog života, osvjetljuju padove i raskrinkavaju iluziju uspjeha. Film je morao biti otriježnjenje. Cassavetes je miješao demone i bogove ljudskog unutarnjeg života i kuhao ih u istom loncu, iako je sam rekao da se filmom počeo baviti želeći snimati poput Franka Capre.

Foto: cinearhive.org

Foto: cinearhive.org

Nipošto slučajno, grčki geni usmjeravali su ga na kolosijek ljudske tragedije i nepodnošljive sudbine. Baveći se životom malih ljudi, ti naizgled obični likovi dobivali su epsku snagu u onim detaljima koji su promicali fokusu kamere velikih filmova. Cassavetesov pristup najvidljiviji je u njegovom najsnažnijem filmu Žena pod utjecajem. Priča nas vodi pod krov jedne po ničem posebne američke obitelji u kojoj odnosi variraju od iznimne ljubavi i pažnje do nasilja i ludila. Mabel (Gena Rowlands) okupira pažnju kamere, ona je mlada, pretjerano brižna majka, koja je i sama kao dijete, nestabilna i sklona emotivnim ispadima. Cassavetes se ne ograničava na puku karakterizaciju, on propituje uzroke i posljedice određenog ponašanja, odnosno „utjecaj“. Mabelin razigrani duh uznemiruje malograđansku uštogljenost likova, tjerajući njihove demone na površinu izazivajući ih tako da izgube kontrolu i na trenutak pokažu svoje skriveno lice. Mabel je ogledalo utjecaja koji se vraćaju kao šaka u lice društvu.

Cassavetesov filmski set ogoljen je do srži, pa izgleda kao da film koristi da prevlada kazališna ograničenja vremena i mjesta. Gotovo da je čitava radnja filma Premijera smještena na kazališnim daskama, iako se prava drama odvija iza scene. Na izradi scenarija nikad nije radio sam. Scenarij se pisao kroz improvizaciju sjajnih glumaca koji su oko njegovih uputa svirali poput uigranog jazz sastava kojem je dovoljno dati prvi takt. Usporedba s jazzom nije slučajna, često je njegov prvi film Sjene opisivan kao jazz improvizacija.

Foto: johncassavetes.tumblr.com

Foto: johncassavetes.tumblr.com

U filmovima je njegovao dokumentaristički stil koji je dodatno pridonio brisanju granica iluzije i stvarnosti, uznemiravao gledatelje koji su prepoznavali svoja psihičkih stanja u onima likova Gene Rowland i drugih. U filmu, kao i u životu, neka stvar izbaci likove iz njihovog uhodanog dnevnog rasporeda. U tim trenucima, oni pokazuju svoje pravo lice, traže dodatnu dozu ljubavi, pokazuju snagu koju ni ne znaju da posjeduju, suočavaju se sa sobom, razvijaju. Na makrorazini istu funkciju imali su i njegovi filmovi. Predstavljali su kamen bačen u jezero onih filmova koji samo površinski i plitko dotiču teme koje Cassavetes stavlja u centar svog interesa i oko kojih vrti svoje glumce i gledatelje. Nerijetko bi u njegovim filmovima sjena nekog iza kamere, snimatelja ili tonca, upala u kadar. Ponekad bi drugi take neke scene svejedno ubacio u film, ali na drugom mjestu. Sve te sitne nesavršenosti imaju funkciju autentičnosti, poput one koju pjevač s govornom manom ima kad pjeva o životu, pa ga shvaćamo nekako više svojim, manje nedostižnim i lakše se s njim poistovjetimo. Ako je život pun pogrešaka, sitnih, neuočljivih, koje ga čine stvarnim, zašto bi ih film bio lišen. Danas je nastupila diktatura preciznosti, svrsishodnosti i sterilnosti, svega onog od čega je Cassavetes bježao.

Uvijek ispred gledatelja, izazivajući i uznemirujući ga, nije mario ni kad se kritika i publika protivila dužini njegovih filmova, raspletu ili nejasnom pristupu. Uvijek je branio svoju autorsku odluku i lopticu krivnje prebacivao na nezrelu publiku, glupu televiziju ili nedoraslu kritiku. Uporan i odlučan u razvijanju svog stila kojeg nije baštinio iz nekog pravca nego razvijao iz unutarnje potrage. I za kraj, zašto ga se važno danas sjetiti? Naravno, zbog velikih filmova, kao začetnika američkog nezavisnog filma, ali iznad svega zbog pristupa radu: predanosti, tvrdoglavosti i nepopuštanju, zaogrnut beskrajnim povjerenjem u ljude oko sebe, u istinu i ljubav koju je filmom tražio. Nakon prerane smrti ostao je film, uloge, priče i stil koji nalaze svoje mjesto u povijesti. To je njegov zagrobni život na koji može biti ponosan. Kasnije, pa i danas, sigurno bi više filmova nalikovalo stilu kojeg je koristio Cassavetes, samo da ga se da oponašati.

Komentari