Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Knjige

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Realistični začetnik modernog romana

11.11.2015. Tanja BrajkovićFoto: facebook.com/Fjodor Dostojevski

Ovaj ruski književnik ukrajinskog podrijetla rođen je na današnji dan, 11. studenog 1821. u Moskvi. Kao romanopisac, novelist i publicist dosegao je status gotovo najznačajnijeg književnika u povijesti.

Dostojevski je pohađao i završio vojno-inženjerski studij u Sankt Peterburg no rano je odlučio da će se posvetiti spisateljskomu pozivu. Preveo je  Balzacovu Eugenie Grandet i pod utjecajem Gogolja je napisao svoje prvo djelo, dulju pripovijest Bijedni ljudi (1846.), epistolarnoga oblika, koja je oduševila najznačajnijega ruskoga kritika Visariona Bjelinskog i lansirala Dostojevskoga u sferu ruskih književnih krugova. U tom je vremenu i ušao u kružok socijalista-utopista koje je predvodio Batuševič-Petraševski i čija se revolucionarna djelatnost sastojala od privatnih rasprava o budućnosti Rusije, reformi društvenoga sustava, demokratizaciji i oslobođenju od kmetstva. Njegov utopijski socijalizam nije slijedio materijalističke doktrine poput Feuerbachove, nego je iznikao iz idealističkih nazora Fouriera i Schillera; shvaćanja koja je kasnije ismijavao, no koja nisu prestala biti središtem njegovih opsesija.

Nakon povratka u Sankt Peterburg Dostojevski je objavio Zapise iz mrtvoga doma (1860.-1862.), fikcionalizirani opis vlastita robovanja, pun realističkih prikaza supatnika-robijaša. Ta knjiga ostvaruje velik uspjeh i donosi autoru djelomičnu carevu rehabilitaciju.

VELIKO KREATIVNO RAZDOBLJE

Od godine 1864. započelo je najplodnije razdoblje njegovog književnoga stvaralaštva. Tada je objavio briljantne Zapise iz podzemlja, jedan od najintenzivnijih ispovjednih kratkih romana, preteču sličnih djela Camusa, Krleže i Celinea. U njemu je primijenio niz postupaka u kojima je inovirao prozu i postavio obrazac svojih budućih velikih romana: ideološki obračun s utopijskim i općenito “humanističkim” stereotipima, niz esejističkih poglavlja koja su esencijalno dramatizirani sokratovski dijalozi vođeni u atmosferi nabijenoj strastima i skandalima; žurnalistički stil kojemu je jedina svrha funkcionalnost u priopćavanju autorove vizije, a ne estetski doživljaj; psihološku tipologiju koja obuhvaća najčešće krotke i ponizne kršćane (Sonja Marmeladova, Aljoša Karamazov, knez Miškin), nihilističke cinike (Svidrigajlov, Nikolaj Stavrogin), radikalne intelektualce u borbi protiv svih općeprihvaćenih vrijednosti ili “religiozne ateiste” (Rodion Raskoljnikov, Ivan Karamazov, Kirilov), djecu iz “slučajnih obitelji” i ljude kojima je povrijeđeno dostojanstvo (junak romana Mladić, Zapisi iz podzemlja).

Tehniku struje svijesti, u svojim je djelima razvio mnogo prije no što je ona postala popularna u angloameričkom romanu 20. stoljeća. Zato ga nazivamo začetnikom modernog i psihološkog romana. Iako je književni realizam period u kojem je ovaj autor stvarao, on se u djelima vidi samo kao vanjski sloj. On ne može prodrijeti u čovjekovu psihu, stanja, misli prožete višeznačnom filozofskom simbolikom oblikovane fantastikom. To uspijeva s nizom modernističkih elemenata kojima, na svojevrstan način, odstupa od poetike realizma.

Većina je romana Dostojevskoga smještena u tmurno ozračje velegradskoga podzemlja, sa središtem oko uzbudljivih događaja baštinjenih iz trivijalnoga romana i crnih kronika (ubojstvo, očeubojstvo, zločin, krađa, skandali raznih vrsta) i vrti se oko za čovječanstvo “prokletih pitanja”: naravi zla, ljudske patnje, smrtnosti i besmrtnosti, postojanja i nepostojanja Boga, slobode i odgovornosti, sudbine Rusije i Zapada.

U velike romane Dostojevskoga obično se broje sljedeća djela: Zločin i kazna (1866.), njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motiviranom ubojstvu sa središnjim likom Rodionom Romanovičem Raskoljnikovim, prototipom Nietzschova nadčovjeka. U njegovom se liku pojavljuju i određeni kontrasti kroz koje se vidi utjecaj modernog romana na jedno realistično književno djelo. Ti se kontrasti stvaraju između razuma i osjećaja kroz Raskoljnikov san kroz koji se javlja i ljudska podsvijest koja nikako ne može biti element realističnog. Zatim između Boga i đavla koji je prevladao nad božanskim zakonima kada se odluči na ubojstvo Aljone Ivanovne. A kontrasti se pojavljuju i na relaciji društva i pojedinca gdje se nikako nije htio stopiti s društvenim normama, a u tome mu je poslužio i Napoleon kao uzor te na razini patnje i pobune gdje nije dozvolio da se kao neki romantičar patnji prepusti, nego da joj „pogleda u oči“ i savlada je iako svjestan, barem djelomično, da će za nju platiti određenu cijenu.

ISPREPLETENE FILOZOFIJA, FANTASTIKA I PUBLICISTIKA

Roman obiluje i elementima filozofije koji je jasno uočen kroz Raskoljnikovov um i niz promjena kroz koje je prošao kroz roman, a prošao je kroz snove, halucinacije, poremećaje i nerazjašnjene situacije. Prošao je kroz strujanja svijest čiji tok je malo uzburkan pa malo miran, zatim opet uzburkan, a onda staložen (…). I tako sve dok nije spoznao prave životne vrijednosti. U njemu nailazimo i na element fantastike koji je najjače vidljiv kroz ubojstvo koje je počinio. Krivično te djelo može pratiti toliko intenzivno da ti postane nešto poput nogu i ruku, bez čega ti je dan nezamisliv. Prati te u snovima, priviđanjima, vidiš ga u ljudima koje susrećeš, a baš te koje susrećeš prati intuicija predosjećanja i racionalnost psihičkog mehanizma pa oni i otkriju da se s tobom nešto zbiva.

Ono publicističko u romanu, što je također nesvakidašnja karakteristika književnosti realizma, vidimo tijekom Raskoljnikove težnje k ubojstvu. Kroz svoj neobjavljeni novinski članak raščlanio je ljude na obične i neobične,  a tim je činom težio dosegu moći onih neobičnih koji su u stanju krojiti svijet i njegove zakone.

Ipak, ovdje nalazimo i niz realističnih elemenata kroz detaljizirane i vjerodostojne opise ljudi, prostora i prirode, kroz niz tipičnih likova u koje oblikuje njihova sredina u tipične likove, kroz jednostavan jezični izričaj, kroz fabulu temeljenu na stvarnim događajima i još niz drugih elemenata i situacija.

Foto: Google.hr/Wikipedia

Foto: Google.hr/Wikipedia

Još poznatiji mu roman Braća Karamazovi posljednja je knjiga ovog ruskog velikana.

Dostojevski je proveo skoro dvije godine pišući Braću Karamazove, koja je prvi put izdana u serijalnoj formi u časopisu Ruski Vjesnik, i završena je u studenom 1880. godine.

To je filozofski dramski roman koji raspravlja o raznim temama, kao što su Bog, slobodna volja, moral, ljudska nesavršenost i iskupljenje. Po romanu je snimljeno nekoliko televizijskih i filmskih adaptacija, a jedna od najpoznatijih su istoimeni film Richarda Brooksa iz 1958. godine.

Djelo se sastoji od dvanaest poglavlja – knjiga: povijesti jedne male obitelji, nepriličan skup, bludnici, lomovi, pro et contra, ruski monarh, Aljoša, Mitja, Predistraga, Dječaci, brat Ivan Fjodorovič, Sudska pogreška te epilog. Moramo naglasiti da u gotovo svakom romanu ruskog realizma nalazimo i na epilog. Likova u romanu ima još i više, a upravo su Braća Karamazovi poznati po mnoštvu različitih imena i prezimena u književnoj literaturi.

Observer je Karamazove 2003. stavio na 29. mjesto na listi najboljih romana svih vremena dok je svojedobno Marlyn Monroe izrazila želju za igranjem Grušenjke, jedne od likova iz romana.

Dvojica staraca u priči, Fjodor Karamazov i Zosima, sučeljavaju se kao negativni i pozitivni mimetički model za mlađi naraštaj, a pisac kritizira i pomodne, zapadnjačke ideje koje po njemu kvare rusku kulturu.  Zamišljen je i drugi dio knjige, Život velikog grješnika, ali je Dostojevski preminuo prije nego je stigao ostvariti taj naum.

Komentari