Recenzija – “Floating Harmonies” (Júníus Meyvant): Vrijeme je da se zaljubite
Sjećam se tog dana, još prije dvije godine, kada sam u moru KEXP-ova slučajno otkrila šarmantnog đinđerbradatog islanđanina Unnara Gíslija Sigurmundssona koji kao glazbenik djeluje pod imenom Júníus Meyvant. Bila je to instant ljubav, njegove lagane i zarazne, ali emocijama obojane pop melodije zanijele su me. Toliko da sam preslušavala do besvijesti taj simpatični set njegovog mini orkestra gdje je izvodio većinu pjesama koje su početkom srpnja izašle na njegovom albumu prvijencu.
Iza sebe ima EP na kojemu se nalaze ujedno i najveći “hitovi” sadašnjeg albuma, a već je EP doživio izvrsne reakcije publike. Na domaćem terenu vjetrovitog (sudeći po albumu ne i hladnog!) Islanda već je stekao slavu, pa čak i pokoju veću nagradu. Ipak, još uvijek je većem dijelu javnosti nepoznat i nastupa na manjim festivalima, privatnim gigovima i raznim indie manifestacijama. Sigurna sam da tako neće još dugo ostati; radi se o pravom skrivenom dragulju koji će se vrlo vjerojatno uskoro probiti i kod šire publike jer je izuzetno kvalitetno ime koje vrijedi zapamtiti.
Koje asocijacije vežemo za Island? Vrlo vjerojatno se asocijacije grade u glazbeno–islandskonazorskom pogledu na tragu onih koje možda gajimo od Sigur Rósa ili Múma? Neobična posebnost, izražajnost, vjetar, plavičasti tonovi samoće, čistina prirode, topla hladnoća… Ipak, Meyvant je drugačija čudna islandska biljka. Njegov svijet nije u plavičastim tonovima, već u nekoj zlaćanoj sepiji. Zapravo slušajući ovaj album, ako ćemo ga već staviti u kontekst sinestezije, vidim samo tople boje, nijanse žute koja grije srce. Same boje igraju veliku ulogu u ovom albumu jer se provlače kroz tekstove pjesama i čine ovo iskustvo vividnim.
Šareno kroz žanrove
Album “Floating Harmonies” donosi dvanaest divnih skladbi, od kojih svaka nosi svoju čar. I pritom ne pretjerujem jer ne bih znala izdvojiti niti jednu koja po nečemu iskače kao manje kvalitetna ili kao svojevrstan promašaj. Njegov peteročlani bend zvuči kao mini orkestar i daje jednostavnosti pop pjesama veličanstven i emocionalno snažan prizvuk. To najavljuje i instrumentalna stvar koja pompozno otvara album. Be a Man je, moglo bi se reći, svečana stvar puna vedrine koja najavljuje toplinu albuma. Međutim, nije sve toliko ozbiljno. Album nosi i par razigranih i zaraznih melodijam kao izvrsnu Neon Experience koju lako možete zamisliti kako svira u pozadini nekog coffee shopa u kojem bezbrižno ispijate najdraži napitak, bezobrazno opušteni. Kako i sam Junius pjeva: “Don’t let the whole world break you down, new day will come around”.
Teško je izdvojiti samo par bisera albuma, ali zasigurno će vam za uho zapeti Color Decay koja je i ovjenčana islandskom nagradom za pjesmu godine. Izdvojila bih još i Hailslide i himnu zaljubljenih – Signals – koja čak bolje zvuči u “sirovoj” akustičnoj varijanti. Radi se o glazbi koja je, iako intimna, snažna te bi mogla Meyvanta i bend lako zamisliti u Lisinskom. Nešto slično veličini jednog Glena Hansarda, a i snazi ravnoj kraljevima kao što su Arcade Fire (u ranijem izdanju). Ono što je sigurno jest da je ovaj album, iako bih ga više asocirala s vjesnikom proljeća, izvrstan i za ljetne vožnje i opuštena druženja. Nema negative i esencija je onog što zovemo “Samo ljubav!”
Ono što je još jako teško okarakterizirati jest Meyvantov glazbeni izričaj; zlobno bi bilo zatvoriti ga u ladicu zvanu žanr. Miješa se tu mnogo toga – od niti vodilje pop folka, funka, tople akustike (Domestic Grace Man) preko dosta jazz momenata do minijaturnih zahvata igara s elektroničkim efektima (Floating Harmonies). Nakon preslušavanja ovog albuma na trenutak ćete zaboraviti na stresiran život pun obaveza, na šašave političare te osobe koje vas ljute i frustriraju. Sve brige na hold i što reći nego – Juniuse, dođi svirati negdje blizu, izliječi ranjene duše!
