Izvještaj – Foals (Budapest Park): Ekstaza kao prirodno stanje

Kolovoz u Budimpešti jedna je od najboljih stvari za zaljubljenike u festivale i koncerte. Hrpa stvari koja je većinski povezana sa Szigetom kao krunom svega što se u to vrijeme događa u Mađarskoj, vezano uz koncertne aktivnosti, dobro je došao poklon za sve kojima je dosta mora i sunčanja. Vrijeme festivala je pri kraju, Sziget je završio, ali odluka je pala da se na Foals kao afterparty u mađarskoj prijestolnici pod svaku cijenu mora otići. Poučeni iskustvom prošlogodišnjeg iscrpnog, ali nezaboravnog Szigeta, ovo je bio povratak na svojevrsno „mjesto zločina“ i na ponajbolji koncert prošlogodišnjeg festivala. „Mjesto zločina“ fizički nije bilo isto, ovaj put nekoliko kilometara južnije od „majke svih otoka“, ali „zločinci“ se nisu promijenili.

Foals su od albuma „Antidotes“ zaintrigirali maštu i uši mnogih koji su tražili nešto kako bi napokon koncerti ponovo bili mjesto gdje se pleše, dere, nagurava, radi pogo i veliki krugovi u publici, takozvani „wall of death“ koji su specifični za metal i punk izvođače. Nedostatak tih stvari na rock sceni učinio je koncerte prečesto monotonima, a i rijetki su bili izvođači koji su uspijevali rasplesati često anemičnu publiku. Svojim pristupom Foals su rijetka, ali ujedno i relativno nova snaga koja je spremna povući stvari naprijed. Možda će cijeli izvještaj zvučati previše subjektivno, ali ni potpisnik ovih redova nije preko noći shvatio što je privrženost glazbi u količini emocija koju prenose Britanci.

Dupla doza uvoda i kaos koji je teško predvidjeti

U jednom trenutku razmišljao sam da bi mogao ponoviti par činjenica koje su bile vidljive s prošlogodišnjeg nastupa sa Szigeta, ali opet smatram da je svaki koncert priča za sebe. U ovom slučaju nije moglo biti drugačije – vesela ekipa koja je još pod dojmom festivala doteturala do Ferencvaroša i ostatak koji je striktno došao čuti što Foals nude nakon godinu dana na kraju dana (i noći) nisu mogli biti razočarani. Kada kažem da nisu mogli biti razočarani, mogu reći da je razdraganost i ushit trajao od početka do kraja. Koristim vrlo „slabe“ riječi za ono što su Foals priredili jer aklamacija je trajala prije, tijekom i nakon svake pjesme. Čini se da ponekad unaprijed možemo znati što nam je bend pripremio jer smo već otprije upoznati kako stvari teku svojim redom, ali kaos koji stvaraju svojim instrumentima teško je predvidjeti.

Veliko iznenađenje Yannis Philippakis i ostatak družine priredili su na samom početku. Nakon što je više od godinu dana kao uvod u koncert služila Snake Oil s posljednjeg albuma, u Budimpešti ništa nisu prepustili slučaju i od početka su krenuli na najjače moguće eskalacije naguravanja u publici. Naravno, ne mislim na ništa nasilno i neprijateljski, već na Foalsovski standardno britansko veselje koje je nemoguće izvesti lagano s obzirom na povećanu dozu adrenalina. Predigra je Prelude (tek drugi put odsviran na ovoj turneji) koja je pokazala moć bubnjeva Jacka Bevana, gitare Yannisa i Jimmyja Smitha te bas Waltera Gerversa. Edwin Congreave začinio je atmosferu s klavijaturama i pjesma se pretvorila u Snake Oil.

Dupla doza uvoda nikako ne može biti loša stvar, ali kada se nakon dvije početne pjesme nađete u problemu mokre majice, nabrijane ekipe i nemogućnosti dolaska do daha, znate da nemate druge nego zajedno s bendom otplesati ples do kraja. Jer povratka nema. Taman kad bi drugi bendovi napravili zatišje i spustili tenzije na već i ovako vruće temperature, Foals nastavljaju sa singlom prvog albuma Olympic Airways i hitom s trećeg albuma My Number. Rijetki su bendovi koji odmah ispucaju singlove, ali situacija i dešavanje pred binom nosilo je bend i dalje od očekivanja pa su Providence i Mountain at My Gates začinjene dužim jammanjem i solažama koje su očito nova stvar ili iznimka za ovaj koncert.

Negdje u međuvremenu, kada samo čekate novu pjesmu da započne nova doza adrenalina i skakanja te gromoglasnog pjevanja, smjestila se možda i najpoznatija Spanish Sahara čija izvedba doživljava još uvijek velike ovacije, ali u znatno manjoj mjeri nego kada je ista pjesma izašla. Ona je dobrodošao odmor i smirivanje strasti, nakon kojeg ponovo imate energije za dalje. Povratak na plesni prvi album doživjeli smo u obliku uvijek svirane Red Socks Pugie. Pjesma je to koju ne bi trebali nikad zaboraviti izvesti, pa čak ni onda kada će iza sebe imati više od šest–sedam albuma. To je pjesma koja ima nevjerojatnu pozitivu i uživo kreira automatski instinkt dizanja ruku u zrak i aplaudiranja.

Amplituda je nakon Pugie otišla još jednom prema dolje, ali ne zbog neodobravanja ili neke negativnosti, već zbog hipnotične i kasnonoćne Late Night. U tom trenutku nema ništa ljepše od Yannisovog glasa pri pucanju i solaže koja para noćni zrak, dok ispred njega masa ljudi uživa u svakoj noti koja proizlazi iz gitare.

Kraj regularnog dijela nagovijestila je A Knife In The Ocean koja se prelila iz prethodne pjesme i savršeno zaokružila mirniji dio koncerta. Nakon nje slijedila je faza u kojoj dolazi do konačnog sjedinjenja glazbenika i publike – Yannis odlazi do ljudi kako bi pjevao zajedno s njima, dok se ostatak benda razbacuje po pozornici. What Went Down je u kratkom vremenu postigla ono što Two Steps, Twice radi već godinama. Te pjesme dovode masu u stanje ludila i nekontroliranih kretnji pa je tako zabilježeno par nestanaka tenisica (hvala dobrim ljudima na brzoj reakciji u mahnitoj situaciji), par modrica po tijelu, majicu u tekućem stanju, stotinjak ljudi u pogu i Yannisa na ogradi.

San o autentičnom rocku

Možda je do mentaliteta, ali sanjam dan kada će publika u Hrvatskoj reagirati na pjesmu osjećajima, a ne toliko razumom. Nije u redu raditi drugima što ne želiš da drugi rade tebi, ali ponašanje kao na sprovodu neopravdano je u situaciji kada pred tobom svira jedan od najuzbudljivijih bendova današnjice. Hvala nečemu, u Mađarskoj to nije slučaj te se ljudi prepuštaju bendu i obrnuto.

I baš zato na bisu svi zaslužujemo još pjesama poput Inhalera čija se završnica može produžiti u nedogled. I baš zato je tu odlično sjeo Cassius koji sviraju tako rijetko, a na njega se bez problema može plesati ogromno kolo. I baš zato postoji Two Steps, Twice kao šlag na tortu, stagedive Yannisa i rušenje pola ljudi koji se nalaze u prvih desetak redova. I baš zato nakon svega ti nije žao što si proputovao nekoliko stotina kilometara radi koncerta od sat i pol. Jer stati nakon svega i razmisliti da Foals promiču rock u jednoj od svojih sirovijih i autentičnijih inačica je stvar za koju vrijedi doći te pohoditi je ponovo.

Uglavnom, sve se svede na zajedničke interese i slavljenje glazbe u nešto drugačijem i humanijem tonu nego što smo to u prilici živjeti. Teško je mnoge trenutke opisati riječima, ali za najbolji opis preporuka bi bila koncert Foalsa – u bilo kojoj situaciji i u bilo kojem gradu.