Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Istaknuto

Foto-putopis: Ugodna hladnoća

22.05.2016. Ruslan Allahverdiev
Foto: Ruslan Allahverdiev

Foto: Ruslan Allahverdiev

Ljudi osjećaju ugodnu hladnoću nakon što me pitaju da ispričam o životu u Rusiji. Hladnoća o kojoj je i meni sad ugodno razmišljati dok sam u Zagrebu – malo južnije, malo zapadnije i 2700 km daleko od grada Ivanova. Hladnoća koju ću ja spominjati ovdje nije samo mjera temperature, to je stil i način života u Rusiji. Ugodno hladni život u Rusiji.

Putujući više od 10 godina u Hrvatsku uvijek sam se pitao zašto mi se čini da su ljudi ovdje topli – veseli, nasmijani, ljubazni, dobrodušni? Takav dojam posebne topline u ljudima mi se prvo pojavio u Zagorju, u kulturno-povijesnom srcu Hrvatske. Zagorje na slikama uvijek ispada zeleno-plavo, divlje-pitomo, nedotaknuto-obrađeno, pijano i trijezno.

Sve moje slobodne dane na sveučilištu u Rusiji provađao sam tamo, kod sestre, pomažući u poljoprivrednom gospodarstvu. S godinama sam upoznao puno Zagoraca i polako se moj dojam njihove topline pretvorio u znanje. Ako se ljudi najbolje upoznaju u radu, onda je moje znanje o Zagorcima i više nego dobro.

Većina Zagorca voli raditi i često ti radovi znaju biti zajednički: jedan susjed pomaže drugom, drugi pomaže trećem, treći pomaže četvrtom i tako nastaje cijela radna koalicija koja se zove „toplo selo“.

Sličan način rada bio je u Sovjetskom Savezu i zvao se „Kolhoz“ (zemljište, oprema, stoka, sjemenje itd. Bili su u zajedničkom vlasništvu). U razdoblju koje sam proveo u Rusije bilo je jasno da je privatno poljoprivredno gospodarstvo skoro mrtvo. Sela su prazna, siromašna, sela su hladna.

Nasuprot tome, trgovine su uvijek bile dostupne i pune poljoprivrednim proizvodima koje proizvode velike tvrtke. Zbog monopolizacije i velikih kamata na kredit (15-20%) malo gospodarstvo u Rusiji jedva da i postoji, a ono ima veliko značenje za razvoj poljoprivrede i očuvanje sela koje više od svih čuva tradicije.

Tradicije u Zagorju, pa i u cijeloj Hrvatskoj, tople su i sačuvane. Poznato je da se na tradicijama temelji opća kultura koja predaje generacijama iskustvo morala, etike, umjetnosti, estetike. U Rusiji su tradicije izgubljene, baš kao i religija koja je jako povezana s tradicijama.

Ne vjerujem u boga i ateist sam, ali još uvijek mislim da je religija u naše vrijeme najbolji instrument za stvaranje pojma o dobru i zlu, ponašanju i odnosima među ljudima, smislu života i ciljevima. U tom pogledu Hrvatska je jako topla jer religija ovdje za ljude ima veliko značenje. Većina ljudi su vjernici. Religija je popularizirana.

I kako sam rekao, u Rusiji je ostao mali trag tradicije i religije u ljudima. To je „hladno“. Za to ima puno razloga. U razdoblju Sovjetskog Saveza pokušavalo se religiju zamijeniti znanošću pa su crkve s vjernicima jako stradale. Društvo je napredovalo u tehničkoj i prirodnoj znanosti, a kako mi se čini izgubili su dio duše, dio duše i tradicije. No, napredak znanosti u SSSR-u bio je golem i ovdje hladnoća postaje ugodno hladna jer se još uvijek taj jaki impuls obrazovanja širi u modernoj Rusiji.

Povijest Rusije ima veliku snagu i moć, dušu, ali i puno nesreće. Suvremeni Rus osjeća se izgubljeno. Ugodno hladno stanje: hladno od izgubljenosti i ugodno od osjećaja veličanstvenosti. Već 300 godina kulturni utjecaj Europe i Zapada na Rusiju ne može se prenaglasiti. Rusija je nesvjesno prihvatila Europu kao referentnu točku i kao kulturnog suparnika s obzirom da ona može biti samostalna civilizacija, kulturno-povijesni tip, Euroazija – sa svojim vlastitim povijesnim putem, usmjerena, a ne izgubljena; u dobrima odnosima s drugima zemljama, posebno s državama slavenskih jezika kao što je Hrvatska.

Hrvatska je sačuvala neku svoju domaću atmosferu možda zbog svoje male značajnosti u svijetu. Ona je kao neki neutralni teritorij kojeg su dijelili i kojom su vladali svi malo veći, malo jači. Taj topli neutralni prostor ima predivnu prirodu, obuhvaća svojim malim teritorijom tri klimatske zone, a skoro u svakom drugom naselju postoji poseban dijalekt.

Ona cijelo vrijeme pokušava dosegnuti zapad. To se vidi, kako iz smjera upravljanja sadašnje vlade, tako i kroz sva druga područja djelatnosti i umjetnosti. Iako su te želje tako mile, moja želja je da Hrvati nikad ne zaborave svoje istinske korijene, i da Rusi uvijek znaju o svom malom bratu i pomažu mu.

Foto: Ruslan Allahverdiev

U vrijeme dok sam često bio u Zagorju, upoznao sam se s ljubavi svog života. Ona je bila inicijator i organizator uređivanja gradskog parka, a ja sam bio jedan od tih radnika koji su se skupili zbog dobre inicijative. Ona je usmjerila moj put i smirila me nakon dugih kolebanja između Rusije i Hrvatske. Tako sam postao topao Rus.

Nakon toga sam upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu kao student na razmjeni, što mi je omogućilo bolje upoznavanje hrvatskog jezika, obrazovanja, Zagreba i Hrvatske u cjelini.

Put upisivanja fakulteta bio je kratak, ali trajao je put k legalizaciji mog prebivališta. Iako sam radio sve po postupcima i zakonima, shvatio sam da postoji nekompetentnost kod većine državnih službenika u Zagrebu (Sesvete), koja je stvarala veliku sumnju prilikom izrade mojih dokumenata i moj osjećaj prijestupa.

Upoznavajući Zagrepčane potvrdio sam svoje mišljenje o toplini Hrvata. Zagreb ima tradiciju, ima dušu, to je grad koji ima domaću toplu atmosferu koja se nije izgubila s dolaskom imigranata. A broj imigranata u Zagreb i Hrvatsku jako je mali.

Živeći ovdje počeo me interesirati uzrok razlike među ljudima različitih zemalja. Istražujući taj problem naišao sam na jednostavni odgovor – koliko se mijenja priroda oko čovjeka toliko se mijenja i on sam. To je problem utjecaja klime na mentalitet koji stvara našu posebnost u svima drugima područjima. Je li korijen topline hrvatskog naroda u dobrom geo-položaju, jesu li Rusi ugodno hladni zbog kombinacije bogatstva i ispraznosti tog golemog kopna? Odgovor je nepoznat. A meni i mojoj srodnoj duši poznato je samo da naša kombinacija ugodnog hlada i topline nama donosi sreću, a upoznavanje kulture naših naroda donosi nam znanje o sebi. A to je najvažnije.

Foto: Ruslan Allahverdiev

Članak je uz dozvolu i na poticaj autora preuzet s bloga Runfoto.

Komentari