Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Film

Foto: Vodič kroz galaksiju Film noira

03.06.2014. Ivan Dominik
Foto: Wikipedia

Foto: Wikipedia

Znate ono kad gledate namrgođenog, a opet dobrohotnog frajera jake čeljusti i duboka glasa poput onih likova što najavljuju blockbustere na RTL-u, u krupnom kadru kako govori neku pamtljivu, gotovo kultnu, rečenicu maloj plahoj i čini se dobroćudnoj, a opet zajebanoj plavuši. U polumraku sobe kako bi rekao Oliver Dragojević. Ali u gluho doba noći, ne u svitanje, i to mrtav ozbiljan, dok se u vama rađa pesimizam, komorna atmosfera i jedva čekate što će se dogoditi sljedeće. Samo crnilo oko njih – pa prejako svjetlo – i onda opet tama. A oni i dalje tako stoje; najčešće detektiv i ona sva tako fatalna zna da je on gotov. Sve to izgleda tako tragično, a opet plemenito, mrštite se i stišćete zube dok očekujete kraj, odmotavate u glavi sve ranije događaje, hrpe pretencioznih barova i noćnih klubova, fantastičnih dijaloga, jeftinih hotela, pokušavate odgonetnuti svaku sjenu koje se iz filma možete sjetiti, nelagodno vam je u tim trenucima i imate osjećaj kao da opet čitate Antigonu ili neki strip promašene poante…

A onda – kraj; tragedija i izostanak stereotipnog happy-enda iz u zadnje vrijeme klasičnog američkog filma, nema više ničeg; samo tama, pa jako svjetlo, pa tama, crnilo, mrak. Nešto kao Casablanca?

E pa – to vam je Film noir.

Foto: Wikipedia

Foto: Wikipedia

Učiteljica života…

Najkraće i najjednostavnije opisano, premda to u praksi nije nimalo tako, film noir je naziv za hollywoodske filmove iz 1940-ih i 1950-ih godina prošlog stoljeća, crno-bijelih i najčešće kriminalističkih. Međutim, ima tu puno faktora i osobina koje moraju biti zadovoljene da bi film mogao biti proglašen noirom – žanrom filma koji je ime dobio iz francuskog jezika, što u doslovnom prijevodu znači – „crni film“.

Počeci noira i njegova klasična ostvarenja najveći su uzor imali u njemačkim redateljima poput legendarnog Fritza Langa i njegovog najpoznatijeg djela – filma, Metropolis. Kao i u naravno knjigama, i to kriminalističkim romanima 30-ih poglavito američkih i francuskih pisaca.

Foto: Wikipedia

Foto: Wikipedia

Nekakav stereotipni film noir, kako bi ga najbolje predočili, ima velik kontrast svjetla i tame, dakle ključnu ulogu igra osvjetljenje kojeg je ili previše ili premalo, čime se postiže mračan i pesimističan ugođaj, što je cilj noira. Radnja se u filmovima toga žanra najčešće odvija u gradovima, i to po noći u raznim jeftinim motelima i hotelima, kockarnicama i barovima. Protagonist je obično neki tragični policajac ili detektiv, vrlo kompleksno izgrađen lik s više mana od vrlina te ima veliko uporište u realnosti. Kao u primjerice, moderne filmove gledano, filmu Heat u kojem su i kriminalac (De Niro) i policajac (Pacino) osobe vrlo sličnih karakteristika, tako se i u noiru glavni junak previše ne razlikuje od negativaca koje u filmu lovi.

Pojmovi koji su značajni za noir i koji uglavnom pokreću radnje te motiviraju protagonista u tim filmovima su ljubomora, grižnja savjesti, mržnja, pohlepa… Važnu ulogu u noiru uvijek igra i glavni ženski lik koji mora biti femme fatale koja uvijek igra vrlo važnu ulogu za radnju filma i postupke nesretnog glavnog lika. Naracija glavnog lika je također vrlo česta, i to hladna, cinična te depresivna, a kraj je uglavnom tragičan, slično kao u klasičnim grčkim tragedijama. Radnja je gotovo uvijek dosta kompleksna, filmovi su pravi detektivski, s puno obrata i peripetija, dok se osjećaj koji takvi filmovi rađaju tijekom gledanja – jako nelagodan i pesimističan. Tragičan kraj neizbježan je i karakterističan za Noir te ostavlja takav i ugođaj naklon gledanja filma, dok su naravno takvi filmovi i puni klišeja.

Foto: facebook.com/pages/The-Maltese-Falcon

Foto: facebook.com/pages/The-Maltese-Falcon

Zvijezde koje se nikad ne gase

Uz indirektno već spomenutog Humphreyja Bogarta, legenda film noira je definitivno i Robert Mitchum, dok od ostalih muških glumačkih legendi tu spadaju zasigurno i imena Peter Lorre i Edward Robinson. Glumice, koje su zapravo i cijele karijere izgradile ili barem se u zvijezde vinule zahvaljujući ovom mračnom žanru, jesu poznata Marlene Dietrich, potom Rita Hayworth, Lauren Bacall, Ava Gardner, Barbara Stanwyck, Lana Turner i druge “fatalne žene”.

Najbolji režiseri žanra definitivno su Billy Wilder, Alfred Hitchcock i John Huston, dok su Noir u Americi još stvarali i Orson Welles, Otto Preminger i Raoul Walsh. Također, ti su filmovi nerijetko bili inspirirani knjigama američkih pisaca kriminalističkih romana s početka 20. stoljeća, koji, pak, i nisu toliko poznati široj audijenciji. To su bili James Cain, Dashiell Hammett i pogotovo Raymond Chandler čiji je junak Phillip Marlowe i danas sinonim za privatnog detektiva, kako na papiru, tako i na velikom filmskom platnu.

Masama najpoznatije djelo noira zasigurno je Hustonov “Malteški sokol” (The Maltese Falcon) s Bogartom u glavnoj ulozi iz 1941. godine koji je i jedan od najboljih filmova svih vremena, dok su kultni filmovi žanra još i “Duboki san” (The Big Sleep), “Dvostruka obmana” (Double Indemnity), po hrvatskim naslovima poznatiji “Poštar uvijek zvoni dvaput” i “Stranac na trećem katu”, te Key Largo i Touch of Evil. A još su poznati i Sunset Boulevard, “Džungla na asfaltu”, Hitchcockova “Ozloglašena” (Notorious) te Kiss Me Deadly i mnogi drugi…

Foto: facebook.com/BRunnerMovie

Foto: facebook.com/BRunnerMovie

Budućnost i sadašnjost

Kasnije se Noir razvijao zajedno s cjelokupnom filmskom umjetnošću, ali je sve više gubio svoj stereotip te su njegovi obrisi ostajali u nekim novijim filmovima i žanrovima koji su se razvili iz njega. Tako se današnji filmovi sličnih obilježja, ali i filmovi koji imaju samo djelomične stavke pravog klasičnog noira, nazivaju neo-noir ili post-noir, međutim, to su uglavnom filmovi koji sadržavaju samo osnovne značajke klasičnog noira. Takvi su filmovi primjerice Sin City, L.A. Confidential, Memento i Fargo u kojem su, gle čuda, opet ubili Stevea Buscemija. Od starijih filmova noirom se imaju pravo nazivati i The Manchurian Candidate iz 1962., Chinatown iz 1974. te Taxi Driver iz 1976. kao i Body Heat iz 1981., dok je najbolji predstavnik noira s početka 90-ih kontroverzni Basic Instinct.

Foto: Screenshot/ YouTube

Foto: Screenshot/ YouTube

Noir je s vremenom ušao i u SF filmove pa su tako nastali i podžanrovi sci-fi-noir, tech-noir te cyberpunk za koje je karakteristična distopija svijeta, a to su naslovi poput trilogije Matrix, Johnnyja Mnemonica ili najpoznatijeg SF filma s elementima noira – Blade Runnera. Kao i na film, noir je djelovao i na druge grane pop-kulture i modernizacije svijeta, kao primjerice na video igrice od kojih je mnoštvo izrađeno prema sadržaju film noira, kao i mnoge druge grane umjetnosti koje su nakon polovine prošlog stoljeća bile inspirirane ovim filmskim žanrom.

Komentari