Novi naslovi iz Frakture zbog kojih ostavljate mjesto u koferu

Koliki postotak vaše prtljage koju nosite na godišnji odmor zauzimaju knjige? Ako ste među onima koji odmor, bio on na plaži, u šumi ili planinama, uz rijeke, jezera ili u vlastitom domu, ne mogu zamisliti bez knjige – Fraktura i u srpnju vrijedno radi kako biste u svojim rukama imali nove naslove. Već smo na polovica srpnja, ali ljeto je tek krenulo. Pravi je trenutak da pronađete svoje ljetno štivo!

1. Robert Menasse – “Glavni grad”

Prvi veliki roman o Europskoj Uniji

Ovo je priča o jednom kontinentu, jednom gradu i njegovim stanovnicima, koji traže svoj put kroz zbrku 21. stoljeća. Ovo je briljantna i silno zabavna satira, kriminalistička priča i komedija običaja… I nipošto na kraju: ovo je lov na jednu misterioznu svinju.

Pet junaka i pet priča što se u nagrađivanom bestseleru Glavni grad maestralno isprepleću na ulicama Bruxelessa vode nas u samo srce europske političke jave i europskog političkog sna. Čemu (podsjetimo se) Unija? Kako se događa svojim građanima? Što su njezine slabosti, a što njezina snaga, i kako se u njima ogledaju povijest, sadašnjost i budućnost svake od zajednica kojima pripadamo? Pristigli sa svih strana Staroga kontinenta, noseći svako svoje nasljeđe jezika, vjere, nacije, klase, svjetonazora i iskustva – Menasseovi junaci unose ih u grad u kojemu se kali neka nova Europa. Kakvi će (a i svi mi skupa s njima) izići iz toga kotla? Prodorni pogled jednog od najznačajnijih suvremenih pisaca njemačkog jezika ni na trenutak ne skreće, niti oprašta: Menasseov talent, znanje i razorni humor u “Glavnom gradu” podarili su nam satiru najviše kvalitete, izvanredan roman koji nam nije mogao stići u bolji trenutak.

2. Sergej Lebedev – “Granica zaborava”

Veličanstven roman koji ima potencijala da postane i ogledalo i poziv na buđenje Rusiji.

Kad obitelj kupi vikendicu u predgrađu uz šumu, naslijedi brigu o slijepom starom vrtlaru sa susjedne parcele. Premda nije ni rođak ni prijatelj, čovjek kojeg počnu nazivati Drugim Djedom postaje autoritet u obitelji: na njegov nagovor mlada žena unatoč životnoj opasnosti odustane od pobačaja. Naizgled bezopasan, Drugi Djed ipak na suptilan način polaže pravo na dječačića, a svojom krajnjom žrtvom zauvijek zapečaćuje njihov odnos. Kad puno godina poslije, kao Djedov nasljednik, pronađe u pisaćem stolu nekoliko neobičnih figurica i dopisnice s krajnjeg sjevera zemlje, mladi čovjek ne uspijeva zatomiti poriv da istraži njegovu prošlost. No kad sazna pravu istinu, preostaje mu samo granica zaborava…

Izvanredan roman ruskog pisca Sergeja Lebedeva “Granica zaborava” obiteljska je saga i putopis, kronika vremena i triler. Pomalo tmurna atmosfera, puno duha, nostalgije i ponešto ironije zaslužni su što je Lebedev već ovim svojim prvijencem dospio na listu deset najboljih romana The Wall Street Journala i priskrbio si usporedbe sa Solženjicinom. Uistinu važna knjiga.

3. Fernando Aramburu – “Patria”

Snažan roman o svima nama u svijetu bez kompasa

Vlasnik malog transportnog poduzeća Txato ubijen je u svom baskijskom selu u terorističkom napadu. On je tek jedna u nizu žrtava ETA-e i njezine borbe za samostalnu Baskiju. Njegova je krivnja što nije plaćao danak teroristima. Tko je i zašto ubio ovog Baska, je li to bio netko od suseljana? To su pitanja na koja udovica ubijenog Bittori i njezino dvoje djece traže odgovore. Kolika je krivnja obitelji njezine nekada najbolje prijateljice Miren i njezina sina, pripadnika ETA-e, koji već godinama leži u španjolskom zatvoru, što o svemu zna njegov brat baskijski pjesnik, a što sestra zarobljena u vlastitom tijelu nakon teškog moždanog udara? Dvije nekoć najbolje prijateljice i njihova djeca nose se s teretom politike i političkih odluka, njihov život nepovratno je obilježen terorističkim činom – mogu li i kako preskočiti zidove mržnje i nerazumijevanja koje su sagradili oni sami i njihova okolina

“Patria” je panorama proteklih četrdeset godina španjolske povijesti, knjiga o terorizmu i njegovu besmislu, o odnosu politike i svakodnevice, vjeri i njezinu gubljenju, o razumijevanju bližnjega.

4. Mojca Kumerdej – “Kronosova žetva”

Osjećaj da smo u svijetu koji poznajemo, premda smo odijeljeni od njega čak četiri stoljeća.

Za sve katastrofe, za sve ono što izmili iz zemlje i padne s neba, mora postojati neki razlog. Kada petnaestogodišnjakinja nakon jutarnje kaše osjeti mučninu i padne na koljena zazivajući Mariju, a otac je prebije tražeći da kaže ime oca svoga djeteta, ona zna da mora naći valjano opravdanje. Upregne maštu i smisli priču o babuskari koja ju je otela i na metli odvezla do oltara na proplanku, prekrivenog medvjeđim kožama kao žrtvu Nečastivom. A kada narod napadnu tifus i kuga, jedan od načina za savladavanje nevolja progon je inovjeraca. No puk se ne zadovoljava samo kruhom i vodom, što najbolje zna pokvareni nadbiskup Wolfgang koji snuje da kod grofa Friderika priredi teatar muke.

“Kronosova žetva” slovenske spisateljice Mojce Kumerdej napeti je roman koji se zbiva na kraju 16. stoljeća, kad je u zemljama Unutrašnje Austrije, dakle na području današnjega slovenskoga prostora, bjesnjela borba za prevlast između protestantskih zemaljskih staleža i katoličke habsburške vlasti. Sjajna kombinacija povijesti i fikcije,Kronosova žetva prevedena je na više jezika i teško joj se može naći premca u suvremenoj slovenskoj literaturi.

5. Alberto Manguel – “Dok pakiram svoju biblioteku (Elegija i deset digresija)”

Himna čitanju

Godine 1931. Walter Benjamin napisao je kratak i danas slavan esej o odnosu čitatelja i njihovih knjiga i naslovio ga “Raspakiravam svoju biblioteku: besjeda o kolekcionarstvu”. Dok se u lipnju 2015. sprema napustiti svoj seoski dom u dolini Loire, glasoviti argentinski pisac i bibliofil Alberto Manguel kreće putem naizgled suprotnim Benjaminovu – valja mu naime spakirati više od 35.000 svezaka koje je prikupio tijekom života i poslati ih na novu prekomorsku adresu, jer Habent sua fata libelli; knjige imaju vlastitu sudbinu.

I dok pakira i probire knjige koje će zadržati, pohraniti ili odbaciti, Manguel se prepušta razmišljanju o prirodi odnosa između knjige i čitatelja, reda i nereda, čitanja i sjećanja, ispisujući elegiju koja se čita kao manifest, lucidan čin pobune protiv prijetnje zaborava koji nam prazni police.

Svaka biblioteka, piše Manguel, neka je vrsta višeslojne autobiografije, pa na tom tragu i “Dok pakiram svoju biblioteku” postaje upečatljiv i intiman osvrt na prebogat čitateljski život jednog iznimnog autora. Erudicija i mudrost, a nadasve strast prema književnosti, koju osjećamo na svakoj stranici Manguelove knjige, vode nas kroz epohe i svjetove, kroz čarobne hodnike jedne veličanstvene biblioteke, života posvećena čitanju.