Frankenstein u Kinu Europa: Odlično pozicionirani kadrovi i magnificirani zvučni doživljaj
Povodom iznimnog broja zahtjeva publike za ponovnim prikazivanjem snimke predstave Frankenstein izvedene u ‘The National Theatre of Great Britain’ kino Europa uvrstilo ju je u svoj program na jednu večer (31.11.). Predstavu je režirao Danny Boyle prema adaptaciji Nicka Deara nastaloj po romanu Mary Shelley istog imena. Ulogu stvoritelja Victora Frankensteina tumači Benedict Cumberbatch dok je Stvora utjelovio Johnny Lee Miler.
S produkcijske strane predstva ima iznimnu vrijednost jer radnja teče fluidno, položaji likova na pozornici su savšreno orkestrirani u skladu jedni s drugima i tehničkim elementima.
Scenografija je imala minimalističko rješenje dok je istovremeno bilo tolika utilitarna da je postala lik za sebe. Tako je prelazila iz laboratorija u željeznicu, u zoru, kišnu šumu, sumrak, selo, oranicu , sjeverni pol, ženevsko jezero s takvom lakoćom i jednostavnošću da zaista nije bilo teško povjerovati u to kao stvarnost. Rasvjeta se sastojala od svoda vrlo posebnih svjetiljki koje kada bi bile upaljenje činile plamteće zvjezdano nebo ili munjeviti elektični naboj. Naravno postojala je i fleksibilnija rasvjeta koja je razdvajala samu pozornicu na nekoliko dijelova ovisno o radnji i likovima čiji je red.
Kostimografija zaslužuje svaku pohvalu. Uloženi trud je uočen u svakom pojedinačnom kostimu. Povijesno – politički kontekst je dočaran bez greške.
No ništa od ovog ne bi imalo vrijednost da glavni glumci nisu bili u stanju iznjeti svoje uloge. Johnny Lee Miller učinio je to na toliko virtuozičan način, kao da glumi svakim atomom u svom tijelu. U potpunosti je predočio napor bića sa zrelim odraslim mozgom kako se muči sa pokretanjem tijela po prvi put i upijanjem znanja o svijetu. Osim tjesnosti uhvatio je i njegove emocije, specifičnu vokalnost i žestinu naravi.
Benedict Cumberbatch iznova se dokazuje kao jedan od najboljih glumaca današnjice, potpuno suveren i uvjerljiv u glumljenju likova koji su atipični pripadnici (višeg) društva koji žive i rade u njemu ali su uvijek stepenicu intelektualnu stepenicu više i pokazuju emotivnu distanciranost. Ostatak glumačke družine svoj posao je odradio korektno, gotovo bez ijedne zamjerke.
Kao gledatelji u kinu, zahvaljujući dobroj režiji snimanja bili smo i u prednosti pred originalnom publikom. Kadrovi su bili odlično pozicionirani, a zvučni doživljaj magnificiran.
Ono što je bilo posebno jest nepretenciozna sinestezija plesa i glume za koju bih čak rekla da je u jednu ruku nužna za stvaljanje akcenta na na neizbježnu tjelesnost likova.
Predstava se bavi nekim bezvremenskim pitanjima poput odnosa Boga i čovjeka, etikom znanosti, dubokim sponama u ljudskim odnosima( muškarac-žena,roditelj-dijete), čovjekom kao zoon politicon te tamnom stranom društva koja odiše nasiljem, lažima, predrasudama, mržnjom i osvetom te to čini kroz vividan, duhovit način glorificirajući ljudskost.
Jedinstvenost doživljaja je jedino što ostaje kao negativan aftertaste jer teško je za povjerovati da bi se išta ovome nalik moglo vidjet kod nas ( iako doduše sadašnja intendantica HNK namjerava dovesti predstavu s Tildom Swinton u Zagreb pa možda još ima nade.)
