Frida Kahlo: Žena koja je stvarala revoluciju i povijest
Umjetnici inspiraciju pronalaze gotovo svugdje, a najpoznatija djela nastajala su na najneobičnijim mjestima. Frida Kahlo jedna je od takvih umjetnica. Tko je Frida Kahlo, kompleksno je pitanje samo po sebi. Neki detalji iz njezinog života nisu nam do kraja poznati, što je, kad se sve zbroji, onako kako bi trebalo biti. Neke tajne ipak trebaju ostati tajne.
Zbog toga što sam tako često sama, predmet sam kojeg najbolje poznajem
Magdalena Carmen Frieda Kahlo y Calderon iliti Frida Kahlo (de Rivera) rođena je 6. lipnja 1907. godine u Meksiko Cityu, točnije u La Casa Azul, koja se nalazila u malenom gradiću Coyoacan. Kasnije tijekom života navodila je da se rodila 1910. godine, ne zbog vlastite taštine, već iz želje da se njezina godina rođenja podudara s godinom kada je započela meksička revolucija ili godinom kada je “rođen” moderni Meksiko. Isto tako, njezino pravo njemačko ime je Frieda što u prijevodu znači mir, a iz nepoznatih razloga 1935. godine odlučuje izbaciti slovo e iz imena te postaje Frida.
Kada je imala šest godina oboljela je od dječje paralize, zbog čega joj se desna noga i stopalo nisu razvijali proporcionalno s ostatkom tijela. Legenda kaže kako je to bio jedan od razloga zbog čega je nosila duge i šarene haljine i hlače. Također, postoje nagađanja da je rođena s deformacijom spinom bifidom koja je moguće utjecala na razvoj njezine kralježnice i nogu.
Fridine fizičke poteškoće nisu spriječile njezin intelektualni razvoj, poznato je da su ju od malih nogu nazivali intelektualkom, stoga ne čudi da je upisala jednu od najprestižnijih obrazovnih ustanova u državi. Za to isto vrijeme, pomagala je svom ocu, profesionalnom fotografu, razvijati fotografije u njegovom studiju. Tada se počeo razvijati umjetnički pokret muralizam, čiji je začetnik bio Diego Rivera, za kojeg se Frida kasnije udala. Na veliku žalost, tijekom školovanja dogodila joj se prometna nesreća koja je utjecala na nju tako da je ostala neplodna. Dugačka metalna šipka iz autobusa probušila joj je trbuh i izašla na drugu stranu, desna kraća noga bila joj je prelomljena na jedanaest mjesta, a stopalo potpuno smrvljeno. Kralježnica joj je bila presječena na tri dijela, kao i rebra i ključna kost. Od tog razdoblja posvećuje se stvaranju autoportreta nakon čega slijedi cijeli niz serija slika u kojima se može primijetiti Fridina bol, tuga i patnja. Njezina bol nikad nije prestajala, a njezino izmučeno tijelo sve češće ju je primoralo na mirovanje i samoću. Jedna od zanimljivijih činjenica je da je Frida voljela i muškarce i žene, a najpoznatije žene s kojima se upustila u ljubavnu vezu bile su američka umjetnica Georgia O’ Keeffe i Josephine Baker.
Žena kojoj su se divili Vasilij Kandinski i Pablo Picasso
Godine 1938. Fridi Kahlo ponuđena je prilika za izlaganje u modernoj galeriji Julian Levy u New Yorku, koja je na koncu zabilježila veliku posjećenost i trijumf slikarice. Nakon prodaje velikog broja slika, uslijedila je izložba u Parizu, na kojoj je njezina djela zamijetio slavni slikar i suosnivač kubizma Pablo Picasso. Među njima se rađa blisko prijateljstvo. Poklon u znak poštovanja koji joj je poklonio Picasso, naušnice su koje je Frida stalno nosila.
Na poziv francuskog pisca i pjesnika Andrea Bretona Frida odlazi u Pariz, gdje je imala uspješnu izložbu, što dokazuje da je čak Louvre otkupio jednu njezinu sliku. Njen uspjeh još većim čini spoznaja da je njezina slika bila prvo umjetničko djelo meksičkog umjetnika koje je Louvre otkupio u 20. stoljeću.
Prva žena u povijesti slikarstva koja je opće, ali i sasvim određene teme koje se tiču žena tretirala bez ikakvih kompromisa
Krajem dvadesetih godina, prijatelj ju upoznaje s Tinom Modotti, poznatom glumicom i komunistkinjom, zbog čijeg utjecaja pristupa Komunističkoj partiji. Frida je bila vrlo aktivna u komunističkom pokretu, pa ne čudi da je u svoj dom primila poznatog ruskog revolucionara i vođu Crvene armije Leona Trotskog, koji je zatražio azil u Meksiku bježeći pred Staljinovim režimom. Diego i Frida ne mogavši odoljeti svojim komunističkim idealima, uključili su Lenjina u mural za Rockefeller Centar u New Yorku. Mural je bio potpuno uništen, međutim godine 1934. ponovno je oslikan isti, ali ovog puta u Palači likovnih umjetnosti u gradu Meksiku.
Njezine slike, autoportreti i inačica tradicionalnih meksičkih zavjetnih slika retablos, služili su joj za oslikavanje njezinih ključnih životnih trauma, poput bolničkih tretmana, neplodnosti, bračnih i ljubavnih nevolja. Slike Fride Kahlo bile su protkane meksičkim kulturnim nasljeđem, slikane živim bojama u dramatičnom simbolizmu, pa se primjerice nerijetko na njezinim slikama pojavljuju majmuni koji su u meksičkoj mitologiji poznati simbol požude. Također, na njenim slikama nerijetko se mogu naći kršćanski i židovski simboli.
Frida se sama nastojala distancirati od etiketiranja jer nikada nije slikala snove, već svoju stvarnost. Fridina djela čine njezina unutrašnja stanja. Bol i patnja koju je prenosila na slike, doslovno su tjerale ljude u anksioznost i propitkivanja o vlastitim djelovanjima. Slika na kojoj Frida leži u bolničkoj postelji s fetusima oko sebe i plahta natopljena krvlju simbolizirala je njezinu zdjelicu, previše oštećenu da bi podržala dijete. Upravo ta slika njezina je priča o ogoljenoj i usamljenoj duši, okruženoj krajolikom kojim odjekuje njezina neplodnost.
Ljubav Fride Kahlo i Diega Riviere
U najbolji opis i jedan od najljepših autoportreta ljubavnika spada i njezina slika Autoportret kao Tehuana ili Diega u moje misli ili misli o Diegu iz 1943. godine. Ovaj dvostruki autoportret započela je stvarati u kasno ljeto 1940., nakon njihove rastave. Metaforu, kako to često zna činiti, iznosi doslovno. Diego je na njezinoj glavi, tetoviran na mozgu, tj. zaključan u njezinoj glavi, unatoč svim mukama svojih izvanbračnih veza. Ona jednostavno ne može prestati razmišljati o njemu. Na toj slici Frida nosi tradicionalnu meksičku nošnju koju je Diego volio, te krunu od lišća koja se čini kao osoban zatvor, njezina opsesija.
Diego je kasnije u svojoj autobiografiji napisao kako mu je njezina smrt bila najgori dan u životu i da je nažalost tek tada shvatio da mu je najljepši dio života činila ljubav prema Fridi.
Autoportret s ogrlicom od trnja
Na slici, Autoportret s ogrlicom od trnja, Frida je razvukla Kristovu krunu od trnja i napravila sebi ogrlicu, predstavljajući se kao kršćanska mučenica. Trnje na njezinom vratu simbolizira bol koju Frida još uvijek osjeća zbog razvoda s Diegom. Na trnovitoj ogrlici visi mrtav kolibrić, čija raširena krila predstavljaju prepoznatljive Fridine obrve. Zanimljiva činjenica je da se u meksičkoj folklornoj tradiciji mrtvi kolibrić smatrao simbolom dobre sreće u ljubavi. Iznad njezinog lijevog ramena stoji crna mačka, koja se povezuje s nesrećom i smrću, čime Frida izražava svoja emocije, dok iznad desnog ramena stoji njezin majmun, poklon od Diega, inače, simbol vraga. Leptiri u njezinoj kosi predstavljaju uskrsnuće. Surealizam u slici vrlo je očit i jak. Iz nje iščitavamo obeshrabreno Fridino stanje u kojem slika elemente koji su na prvu nelogični i djeluju fotografsko precizni. U tome je vidljivo njezino nesvjesno izražavanje.
“Zašto ga nazivam moj Diego? Nikada nije bio moj, niti će to biti. On pripada samom sebi.”
Najdirljivije su možda manje skice i fotografije koje je razvijala sa svojim ocem. One obuhvaćaju i litografiju Pobačaj iz 1932. godine koju je Frida stvorila nakon što je izgubila dijete. Ona gola leži na poljskom krevetu, dok je pupčanom vrpcom povezana s preuveličanim fetusom. Oko nje posvuda kaplje krv, a suze joj se kotrljaju niz lice. U daljini mjesec jeca i osjeća njezinu patnju.
Umrla je 13. srpnja 1954. godine s navršenih 47 godina života. Službeni uzrok Fridine smrti bio je plućna embolija, no zbog njezinih riječi sumnja se da se slučajno ili namjerno predozirala, no to se nikada neće točno potvrditi. Na dan njezine smrti, Fridini najbliži okupili su se u krematoriju da svjedoče činu kremiranja. Sama je osmislila kako da se nezaboravno oprosti od svojih najbližih. Dok su prisutni plakali, iznenadan val topline iz otvorenih vrata peći izazvao je uspravljanje njenog gorućeg tijela. Njena zapaljena kosa vijorila je oko glave poput aureole. Dok su se vrata zatvarala, činilo se kako se na Fridinim usnama pojavio i osmijeh. Posljednje što je napisala u dnevniku bila je rečenica i misao: “Nadam se da je izlaz sretan – i nadam se da se neću vratiti.”
Njezin život poslužio je kao predložak holivudskog filma Frida iz 2002. godine, u kojem lik Fride tumači glumica Salma Hayek, a inspirirala je i mnoge autore/ice, između ostalog i našu Slavenku Drakulić za knjigu Frida ili o boli.
