Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Knjige

Gabriel García Márquez ili Svi u sebi nosimo mali Macondo

17.04.2015. Petra Čeč
Foto: facebook.com/GabrielGarciaMarquezAuthor

Foto: facebook.com/GabrielGarciaMarquezAuthor

Prije točno godinu dana napustio nas je jedan od istinskih velikana književnosti, kolumbijski književnik i (zasluženi) nobelovac Gabriel García Márquez. Rođen 6. ožujka 1927. u devet sati ujutro u spavaonici svoje bake i djeda u mitskom svijetu njihove kuće u Aracataci, obalnom gradu u sjevernoj Kolumbiji. Preminuo je u 87. godini života, mučen zdravstvenim problemima. Praćen ponekad prijekim pogledima, što zbog njegovanja prijateljstva s Fidelom Castrom, što zbog optužbe za pedofilske pornografske sadržaje u posljednjoj mu knjizi, Sjećanje na moje tužne kurve.

sto godina samoće

Foto: facebook.com/GabrielGarciaMarquezAuthor

Pukovniku nema tko da piše (1961.) bila mu je prva objavljena knjiga, a slijedila ju je Sahrana velike mame godinu dana kasnije. Kad se jednog dana vozio prema Acapulcu doživio je neku vrstu otkrivenja i u tom mu je trenutku postalo jasno kako mora napisati svoje najpoznatije djelo Sto godina samoće. Ni danas ne može objasniti zašto ga je ta spoznaja pogodila baš tamo i tada, jedino u što je siguran je činjenica da je taj doživljaj bio toliko snažan da je odmah mogao izdiktirati cijelo prvo poglavlje, sa svakim zarezom i točkom. Žurno se vratio kući i sljedećih osamnaest mjeseci proveo zatvoren u sobi pišući bez prestanka i pušeći četrdeset cigareta na dan. Založio je vrijedne stvari iz kuće, prodao sve električne uređaje i automobil kako bi mogao uzdržavati obitelj i kupiti dovoljno papira da dovrši roman. Iako živeći od hrane na kredit, Mercedesino povjerenje u mužev talent bilo je bezgranično te mu je samo rekla: „Ako ćeš dobiti Nobela, piši, a za kuću ne brini: ja sam tu da nam ništa ne ustreba.“ Na sreću, bila je u pravu. Prodana je u više od trideset milijuna primjeraka na više od trideset jezika te je postala kultna knjiga i uzor za mnoga djela magijskog realizma. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Čitav život bio je vrlo plodonosan autor te je napisao mnoga hvalevrijedna djela, a neka od njih su: Pukovniku nema tko da piše (1961.), Patrijarhova jesen (1974.), Kronika najavljene smrti (1981.), Ljubav u doba kolere (1985), General u svom labirintu (1989.), O ljubavi i drugim nečistim silama (1994.).

Svi njegovi književni radovi međusobno su povezani ne samo motivom samoće, već i mnoštvom drugih elemenata. Likovi su, ako ne isti, onda barem slični u većini njegovih priča. Središte zbivanja su uvijek tropski predjeli, globalno mjesto radnje nikada nije mijenjano. Sva su njegova sjećanja, a time i djela, proizašla iz sparine tropskog poslijepodneva Latinske Amerike. Kao još jednu konstantu moramo spomenuti i Macondo„grad zrcala i utvara“ koji  Márquez prvi puta gradi 1955. u romanu Lišće na vjetru (La hojarasca).

Macondo kao simbol utopije koja to ustvari nije, mjesto koje se osniva iz ničega i postaje kamen temeljac za čitavu jednu povijest, a postepeno odumire isprano kišama koje su padale četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana, da bi na kraju, izbrisano vjetrom, nestalo kao da nikada nije ni postojalo. Macondo kao simbol vječne samoće, razrađene ideje mjesta u kojem se skrivaju svi duhovi koje čovjek skuplja kroz život. Macondo kao simbol umirućeg sela bake i djeda, mjesta koje samo zaborav nije zaboravio zaboraviti.

marquez3

Foto: facebook.com/GabrielGarciaMarquezAuthor

Sve je svoje radove temeljio isključivo na događajima koji imaju stvarnu osnovu. To što je stvarnost Latinske Amerike u svojoj osnovici magična, postala je veza između pojma magijski realizam i Márqueza. U magijskom realizmu, pisci se oslanjaju na stvarne događaje koji su potresali Latinsku Ameriku kako bi na temelju njih izmaštali svoju, subjektivnu sliku svijeta koji je toliko stvaran koliko i izmišljen. Zbog toga dolazi do kronološke i povijesne nepreciznosti. Nije vidljiva nikakva razlika između realnog i nerealnog, svakodnevno i magično prelaze jedno u drugo ne pitajući za dopuštenje i ne trateći ni trenutka na objašnjenje.

Naizgled nevjerojatni likovi ustvari su jednostavni ljudi koji su okruživali malog Gabita tijekom djetinjstva koje je oblikovalo njegovu buduću karijeru. Živio je u kući stalno punoj gostiju, uz sestru koja je jela zemlju, žute leptire koji su lepršali oko ljudi, razne rođake istih imena i istih izludjelih pogleda. Cjelokupno njegovo pisanje je o iskustvima iz tog razdoblja, a priče piše na način na kojim je baka pričala svoje, ravnodušna lica i potpuno uvjerena kako je sve o čemu govori živa istina, koliko god nevjerojatnim to ponekad zvučalo. Unatoč svoj magiji i začudnome što se proteže kroz cijeli tekst kao kostur na koji Marquez nadograđuje kosti i udove usamljenih sudbina, njegove su misli jasne i žive, njegov je stil pitak i pogodan za maštanje, njegove se riječi mogu okusiti i zaživjeti kao najljepše slike.

Način na koji on prezentira temu toliko je tečan i jednostavan da, kad i postane nevjerojatan, i dalje sadržava u sebi onaj bitan cilj, da nakon svega ovoga, doista ne možeš ne poželjeti živjeti da bi pripovijedao.

(Visited 389 times, 2 visits today)

Komentari