Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Knjige

Gabriel García Márquez ili Svi u sebi nosimo mali Macondo

17.04.2015. Petra Čeč
Foto: facebook.com/GabrielGarciaMarquezAuthor

Foto: facebook.com/GabrielGarciaMarquezAuthor

Prije točno godinu dana napustio nas je jedan od istinskih velikana književnosti, kolumbijski književnik i (zasluženi) nobelovac Gabriel García Márquez. Rođen 6. ožujka 1927. u devet sati ujutro u spavaonici svoje bake i djeda u mitskom svijetu njihove kuće u Aracataci, obalnom gradu u sjevernoj Kolumbiji. Preminuo je u 87. godini života, mučen zdravstvenim problemima. Praćen ponekad prijekim pogledima, što zbog njegovanja prijateljstva s Fidelom Castrom, što zbog optužbe za pedofilske pornografske sadržaje u posljednjoj mu knjizi, Sjećanje na moje tužne kurve.

sto godina samoće

Foto: facebook.com/GabrielGarciaMarquezAuthor

Pukovniku nema tko da piše (1961.) bila mu je prva objavljena knjiga, a slijedila ju je Sahrana velike mame godinu dana kasnije. Kad se jednog dana vozio prema Acapulcu doživio je neku vrstu otkrivenja i u tom mu je trenutku postalo jasno kako mora napisati svoje najpoznatije djelo Sto godina samoće. Ni danas ne može objasniti zašto ga je ta spoznaja pogodila baš tamo i tada, jedino u što je siguran je činjenica da je taj doživljaj bio toliko snažan da je odmah mogao izdiktirati cijelo prvo poglavlje, sa svakim zarezom i točkom. Žurno se vratio kući i sljedećih osamnaest mjeseci proveo zatvoren u sobi pišući bez prestanka i pušeći četrdeset cigareta na dan. Založio je vrijedne stvari iz kuće, prodao sve električne uređaje i automobil kako bi mogao uzdržavati obitelj i kupiti dovoljno papira da dovrši roman. Iako živeći od hrane na kredit, Mercedesino povjerenje u mužev talent bilo je bezgranično te mu je samo rekla: „Ako ćeš dobiti Nobela, piši, a za kuću ne brini: ja sam tu da nam ništa ne ustreba.“ Na sreću, bila je u pravu. Prodana je u više od trideset milijuna primjeraka na više od trideset jezika te je postala kultna knjiga i uzor za mnoga djela magijskog realizma. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Čitav život bio je vrlo plodonosan autor te je napisao mnoga hvalevrijedna djela, a neka od njih su: Pukovniku nema tko da piše (1961.), Patrijarhova jesen (1974.), Kronika najavljene smrti (1981.), Ljubav u doba kolere (1985), General u svom labirintu (1989.), O ljubavi i drugim nečistim silama (1994.).

Svi njegovi književni radovi međusobno su povezani ne samo motivom samoće, već i mnoštvom drugih elemenata. Likovi su, ako ne isti, onda barem slični u većini njegovih priča. Središte zbivanja su uvijek tropski predjeli, globalno mjesto radnje nikada nije mijenjano. Sva su njegova sjećanja, a time i djela, proizašla iz sparine tropskog poslijepodneva Latinske Amerike. Kao još jednu konstantu moramo spomenuti i Macondo„grad zrcala i utvara“ koji  Márquez prvi puta gradi 1955. u romanu Lišće na vjetru (La hojarasca).

Macondo kao simbol utopije koja to ustvari nije, mjesto koje se osniva iz ničega i postaje kamen temeljac za čitavu jednu povijest, a postepeno odumire isprano kišama koje su padale četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana, da bi na kraju, izbrisano vjetrom, nestalo kao da nikada nije ni postojalo. Macondo kao simbol vječne samoće, razrađene ideje mjesta u kojem se skrivaju svi duhovi koje čovjek skuplja kroz život. Macondo kao simbol umirućeg sela bake i djeda, mjesta koje samo zaborav nije zaboravio zaboraviti.

marquez3

Foto: facebook.com/GabrielGarciaMarquezAuthor

Sve je svoje radove temeljio isključivo na događajima koji imaju stvarnu osnovu. To što je stvarnost Latinske Amerike u svojoj osnovici magična, postala je veza između pojma magijski realizam i Márqueza. U magijskom realizmu, pisci se oslanjaju na stvarne događaje koji su potresali Latinsku Ameriku kako bi na temelju njih izmaštali svoju, subjektivnu sliku svijeta koji je toliko stvaran koliko i izmišljen. Zbog toga dolazi do kronološke i povijesne nepreciznosti. Nije vidljiva nikakva razlika između realnog i nerealnog, svakodnevno i magično prelaze jedno u drugo ne pitajući za dopuštenje i ne trateći ni trenutka na objašnjenje.

Naizgled nevjerojatni likovi ustvari su jednostavni ljudi koji su okruživali malog Gabita tijekom djetinjstva koje je oblikovalo njegovu buduću karijeru. Živio je u kući stalno punoj gostiju, uz sestru koja je jela zemlju, žute leptire koji su lepršali oko ljudi, razne rođake istih imena i istih izludjelih pogleda. Cjelokupno njegovo pisanje je o iskustvima iz tog razdoblja, a priče piše na način na kojim je baka pričala svoje, ravnodušna lica i potpuno uvjerena kako je sve o čemu govori živa istina, koliko god nevjerojatnim to ponekad zvučalo. Unatoč svoj magiji i začudnome što se proteže kroz cijeli tekst kao kostur na koji Marquez nadograđuje kosti i udove usamljenih sudbina, njegove su misli jasne i žive, njegov je stil pitak i pogodan za maštanje, njegove se riječi mogu okusiti i zaživjeti kao najljepše slike.

Način na koji on prezentira temu toliko je tečan i jednostavan da, kad i postane nevjerojatan, i dalje sadržava u sebi onaj bitan cilj, da nakon svega ovoga, doista ne možeš ne poželjeti živjeti da bi pripovijedao.

Komentari