Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Izvedbene umjetnosti

“George Kaplan” (Kazalište PlayDrama): Različiti narativi o kontroli moći i mogućnosti otpora

15.10.2015. Marko VrančićFoto: www.playdrama.hr

U Gradskom dramskom kazalištu Gavella u sklopu Rendez-vous festivala, festivala Francuske u Hrvatskoj, 29. je rujna svoju zagrebačku premijeru doživjela predstava „George Kaplan“ francuskog dramatičara Frédérica Sonntaga. Predstava je nastala u produkciji splitskog kazališta PlayDrama pod redateljskom palicom Cintije Ašperger. Sonntag pripada mladoj generaciji francuskih dramatičara, no iza sebe ima već desetak drama od kojih su brojne nagrađivane i prevedene na različite jezike, među kojima je sada i hrvatski zahvaljujući Dori Slakoper. Drama „George Kaplan“ uvrštena je i u zbirku „Francuska nova drama“ u izdanju Hrvatskog centra ITI uz još tri drame suvremenih francuskih dramskih autora.

„George Kaplan“ drama je u tri čina koji se razlikuju u gotovo svemu – likovima, radnji, ambijentu – pa ipak se određene narativne linije preklapaju, a sve ih u konačnici ujedinjuje misteriozno ime George Kaplan. U predstavi susrećemo petnaest likova koje glumi pet glumaca (Sara Ivelić, Petra Kovačić Pavlina, Elvis Bošnjak, Stipe Radoja i Bojan Brajčić), dakle svaki glumac igra po tri lika, u svakome činu jednoga. Predstava započinje crno-bijelom projekcijom koja najavljuje skupinu aktivista koja želi postići stanovite društvene promjene tako da svi poklonici njihovog pokreta preuzmu identitet Georgea Kaplana. Projekciju prati glazba koja podsjeća na zlatno doba Hollywooda pa takav početak preko audio-vizualnog komunikacijskog kanala automatski dovodi predstavu u vezu s filmom te joj pridaje jedan filmičan ugođaj.

Foto: www.playdrama.hr

Foto: www.playdrama.hr

Ispreplitanje filmske i dramske umjetnosti na formalnome planu dodatno se ostvaruje upotrebom kamere, koja je u skladu s postdramskim trendovima sve češći rekvizit u kazalištu. Riječ je o zanimljivom preklapanju medija i mogućnosti da glumca istovremeno pratimo uživo i doživljavamo ga organski, ali i njegovu projekciju. Ovdje je ta upotreba opravdana i funkcionalna s obzirom na to da aktivisti zapravo snimaju manifest svog djelovanja. Činjenica da svi likovi na pozornici preuzimaju jednak identitet nikako ne znači da su jednaki, naprotiv, oni se u potpunosti razlikuju. Elvis Bošnjak uprizoruje pomalo grubog i alkoholu sklonog aktivista, dok je Bojanu Brajčiću pripao lik intelektualca koji propituje svaku rečenicu i svojim cjepidlačenjem oko terminologije živcira čitavu skupinu. Nakon njihove podulje rasprave i konačnog usuglašenja dolazi policija, no oni odbijaju dati svoja imena te se predstavljaju kao George Kaplan.

Predstava se nastavlja u modernom uredskom ambijentu gdje skupina scenarista razrađuje koncept nove serije u kojoj bi jedan od likova bio George Kaplan. Kroz mnoštvo ideja, koje su predstavljene na pomalo karikiran način, satirički se pristupa scenaristima serija koji su zbog gledanosti i zahtjeva publike spremni predstaviti svakojake zaplete, a nerijetko se i sami u njima izgube. Iako se isprva čini da predstava kreće u nekom novom smjeru i odmiče od svoje početne točke, pisac John Turner (Brajčić) iznosi ideju za seriju u kojoj aktivisti preuzimaju fiktivni identitet Georgea Kaplana i šireći takvu ideju stvaraju apsolutni kolaps društvenog poretka.

Foto: www.playdrama.hr

Foto: www.playdrama.hr

Tako se priča vješto oslanja na početak predstave, a takav nas razvoj događaja tjera na reinterpretaciju viđenog te više i nismo toliko sigurni kojoj razini priče zapravo pripada prvi dio. No, skupina scenarista nestaje s pozornice također u nasilju, koje počini pisac komičnih dijaloga Bob (Bošnjak). Sama scena izvedena je uz upotrebu videosnimke napravljene poput pucačine iz prvog lica kakve nalazimo u videoigrama. Taj postupak, kojim se očito značenjski aludira na porast nasilja izazvanog računalnim igrama, karakterističan je mehanizam ove predstave koja se bavi društveno relevantnim pitanjima.

Možda je to najizravnije vidljivo u trećem dijelu predstave koji je smješten u mračniji i hladniji ambijent, a bavi se tajnom organizacijom koja pokušava saznati nešto o prijetnji pod nazivom George Kaplan. Anonimni agenti promatraju zavezanog muškarca na ekranima, što nedvojbeno podsjeća na problematiku vezanu uz nehumana ispitivanja koja provode mnoge današnje velesile. Usko s time povezano je i pitanje nadzora građana koje je istaknuto na samome kraju predstave kada agenti na ekranu promatraju Georgea Kaplana koji se u svojoj sobi približava kameri i svi se pitaju što će on učiniti. Takav završetak poprilično je zastrašujući jer agenti dolaze do zaključka kako George Kaplan može biti potencijalno koristan narativ koji mogu iskoristiti u svoje svrhe ukoliko uspiju ovladati njime. Time se zapravo pokazuje snaga moći današnjih institucija i organizacija koje upravljaju ljudima različitim medijskim kanalima (u predstavi televizijskim serijama), a da ljudi toga nisu ni svjesni.

Foto: www.playdrama.hr

Foto: www.playdrama.hr

Cintija Ašperger uspješno je režirala poprilično kompleksan Sonntagov komad, u kojem su različite teme vješto isprepletene. Glumci spretno prelaze iz uloge u ulogu, a svatko od njih iskače ovisno o liku i količini teksta. Tako Bojan Brajčić najviše pažnje dobiva u ulozi aktivista intelektualca u prvome dijelu predstave, uz većinom duhovite replike, dok Elvis Bošnjak postaje istaknuti lik kao izrazito važan agent. S druge pak strane, Sara Ivelić, Petra Kovačić Pavlina i Stipe Radoja dobivaju najviše prostora u drugome dijelu predstave. S obzirom da je Sonntag likove zamislio i označio naprosto kao slova, želeći time naglasiti anonimnost, ali i unificiranost likova koji predstavaljaju naš društveni poredak, u dramski je tekst upisana jedna ravnoteža između likova koja je zahvaljujući glumcima vješto očuvana i u predstavi.

Glumcima je u izvedbi pomogla kvalitetna kostimografija za koju je bio zadužen Mario Leko. Odjevni predmeti su u potpunosti u skladu s likovima i realistično prikazuju njihov društveni status i položaj, bio to intelektualac u krem hlačama i kariranoj košulji ili grublji aktivist u kožnoj jakni i trapericama. Dobar posao obavio je i Ozren Bakotić zadužen za scenografiju koja je u predstavi poprilično jednostavna, a to je u ovome slučaju dobro jer ne opterećuje dodatno gledatelje koji se mogu koncentrirati na podosta kompleksnu radnju predstave.

Foto: www.playdrama.hr

Foto: www.playdrama.hr

Scenografiji je pripomoglo i oblikovanje svjetla za koje je bio zadužen Siniša Jakovčević, dok se Eduard Botrić pozabavio oblikovanjem tona. Valja reći da su se u scenografiju dobro uklopili video dijelovi koje je oblikovao Leko, a tu se svojom inovativnošću možda ponajviše ističe spomenuti video Bobovog nasilja koji kombinira elemente računalne pucačine iz prve osobe. Dodajmo da se u videosnimkama pojavljuju i polaznici Glumačkog studija kazališta PlayDrama: Mile Škalic, Donat Zeko, Jurica Škalabrin, Iris Lučić, Damir Palada, Sandra Karuza, Mrđana Čagalj, Mirko Vuletić i Ozren Bakotić.

 „George Kaplan“ je zaista zanimljiva predstava koja, iako u dijelovima humoristična, kritički pristupa suvremenom društvenom poretku oslanjajući se na filmsku tradiciju. Sama poetika predstave možda se najeksplicitnije iskazuje u drugome dijelu kada lik dramaturginje serije kaže da se priča nikada ne smije graditi u tri dijela kako je to radio Aristotel jer ona treba biti živi organizam. Ako imamo na umu činjenicu da je predstava sagrađena od tri dijela, ali da zaista funkcionira kao živi organizam i dijelovi ne slijede nužno jedan iz drugoga, već se značenjski preklapaju u svim smjerovima, ona povezuje na neki način tradiciju, ali u nju ugrađuje i zaista suvremene narativne tehnike.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 4.714 out of 5)

Komentari