Glas.ba je portal koji odr(a)žava scenu u BIH. Kakva je ta scena zapravo?
I dalje traje Mjesec Bosne i Hercegovine na Ziheru i došlo je vrijeme za sveobuhvatnu analizu stanja na bosanskohercegovačkoj glazbenoj sceni. Kako ne bismo cijelu priču ostavili tek na nagađanjima i našim prekograničnim dojmovima, javili smo se Josipu Dujmoviću, glavnom uredniku najjačeg glazbenog portala u BIH – Glas.ba.
Dugo smo zajednički u redakciji mozgali koja pitanja postaviti, a da:
a) čovjeku koji radi na portalu ne oduzimamo dragocijeno vrijeme (jer znamo što znači vrijeme kada radiš na portalu)
b) obuhvatimo sva bitna područja
c) detektiramo ključne probleme i
d) pokušamo što vjernije dočarati sličnosti i razlike nama bliskih naroda
Ono što ćete pročitati je glazbena scena BIH i stanje koje smo zatekli u lipnju 2019. S nadom da ćemo kroz godinu-dvije na neka od ovih pitanja, u nekom od ponovljenih intervjua, dobiti drugačije, pozitivnije odgovore. Drž’ se sceno, pratimo vas, ne dajte se!
ŠTO SMO ZATEKLI
Za početak bismo željeli detektirati stanje na BIH sceni. Svaki medij koji aktivno prati scenu dio je te scene pa eto, kako vi kao “insajderi” vidite scenu u BIH?
Ako bih morao odgovoriti jednom riječju, to bi bila – kontradiktorna. Ili kontroverzna. S jedne strane BiH scena ima velike izvođače, koji mogu ‘vladati’ u regionalnoj konkurenciji i u rock i u pop žanru, od kojih neki još imaju domaću adresu, kao Dubioza kolektiv, Zoster, Letu štuke, Frenkie, Skroz, Tifa, Dino Merlin, drugi su u čudnom limbu, žive i stvaraju u okolnim zemljama, a smatramo ih svojima, recimo Zabranjeno pušenje, Edo Maajka, Damir Avdić, Zdravko Čolić, Goran Bregović, Saša Lošić, dok su treći iz miješanih brakova (haha), pa je dio članova u Sarajevu i dio izvan BiH, poput Bombaj štampe čiji frontmen je žitelj Slovenije. Dodamo li i četvrtu kategoriju, uspješne bh. muzičare u dalekom bijelom svijetu, te ću spomenuti za ilustraciju Srđana Jevđevića, frontmena Kultur Shocka, slika zaista izgleda neobično.
No, njoj dodajemo i drugu stranu, novu generaciju bendova i autora, koji se u autentičnom domaćem okruženju bore za mjesto pod suncem, mnogi su sjajni i vrlo perspektivni, ali još ne dobacuju daleko. To nije rezultat njihove ‘krivice’, nego činjenice da BiH nema ni jednog ozbiljnog i agilnog diskografa ili ambicioznu promotorsku kuću, a internetska džungla je teško prohodna za njihove pojedinačne pokušaje da se nametnu u širem okruženju. Zapravo, čak i u lokalnom.
Kad, ipak, uspiju iskoračiti iz anonimnosti, to je najčešće rezultat šarma i opuštenosti kojima se mi, Bosanci i Hercegovci, ponosimo. Ovdje ne postoje velika pravila igre, zbog kojih se često kalkulira i stvaraju ili slijepo prate trendovi, što je na čudan način još jedna kontradikcija – autori su spontaniji.
Svaka zemlja ima svoje svijetle i ne tako svijetle momente u kulturi. Krenimo s onim čime se ponosite – što se to trenutno događa u BIH na polju kulture, a da je dobro, inspirativno, da raste i razvija se u dobrom smjeru?
Ako govorimo o muzici, dva su ogromna izvozna potencijala kojima se valja ponositi kakav god je bilo čiji muzički ukus – Dino Merlin i Dubioza kolektiv. U kulturi općenito, pak, bh. kinematografija je upravo to što ste u pitanju naveli, inspirativna, raste i razvija se u dobrom smjeru. Malo je manje poznato, no u BiH imamo i provokativne, mislim u umjetničkom smislu, teatarske kolektive i djela, pa niz zanimljivih književnika nove generacije, da spomenem Zeničanina Selvedina Avdića i Mostarca Marka Tomaša, nekoliko vrsnih i nagrađivanih dizajnera… da, rekao bih da je kulturna scena u Bosni i Hercegovini primamljiva, raznolika, intrigantna. Sasvim druga tema jeste koliko je vidljiva, posebno u svjetlu stalnog smanjivanja budžeta za kulturu, iz godine u godinu.
IMENA KOJIMA SE BIH PONOSI
BIH glazbenici relativno dobro kotiraju u regiji, neki bendovi ulaze u legendu (Bijelo dugme, Letu Štuke, Zabranjeno Pušenje, Dubioza Kolektiv), no što je s novim imenima? Nailaze li oni prepreke na svom putu da ponove uspjeh svojih prethodnika?
Spomenuo sam već da imamo dosta novih zanimljivih imena, pa ću najprije navesti neka.
Sarajevo ih, očekivano, ima ponajviše – Helem Nejse, Činčila, Jindas, Sunday Stories, Nervni slom, Propeler, Starbridge, Dum Dum…
Tuzla se prepoznaje po dva lica, koja čine dominantni najtvrđi metalci i puno poznatiji hip hoperi, te mislim da nikomu ne treba posebno govoriti o statusu koji ima Frenkie i jedina ženska zvijezda tog žanra u BiH, Sassja. A svakako treba podsjetiti da odavde potječu čuveni predstavnik prvih, Damir Avdić, kao i perjanica drugih, Edo Maajka. Ali, u tom gradu rade i klasični blues rock sastav No Rules i electro pop bend Univerzitet Angele Merkel, što Tuzlu čini interesantnom, ali je ta scena medijski zapostavljena.
U Banja Luci mislim da radi dvadesetak autorskih bendova i iz mog osobnog ugla zanimljivi su Alexandria i jedan njen ‘izdanak’, Tibor & Baš čelik, te Sopot, dok je Mostar za sada još potencijalno posebna priča, zahvaljujući ekipi Mostar Rock School i Pavarotti centru, koji pokušavaju stvoriti novu muzičku generaciju i želim vjerovati da će plodovi tog entuzijazma biti puno vidljiviji kroz koju godinu.
Moja Zenica, koliko god bih srcem želio da je drugačije, malo zaostaje. Desetak godina se ponosimo da ovakve Dubioze kolektiv ne bi bilo bez dva vokalna frontmena, Zeničana Adisa i Almira, ali znamo da prethodnih deset godina iz svog grada, kao Gluho doba, ni približno se nisu uspjeli ostvariti. Zvuči nevjerovatno da je u cijelom, sad već dugom postratnom razdoblju samo jedna grupa, Balkaneros, izdala album! Ipak, nada umire zadnja, jer se iz ovog grada i zadnjih godinu-dvije počinje nametati nekoliko potentnih autorskih pojava, reggae/funky/r&b autor i pjevač Zlatan Karić, alter grupe Trojica i BruhUuhu i neki sasvim novi klinci kolektiva Active Radiyo.
Za cjelovitiju sliku o novim imenima moram spomenuti da i provincija baš toliko ne spava. U jednom Travniku je jedna sjajna post punk mlada ekipa, Holographic Human Element, malena Kostajnica ima K.O.B., u Prijedoru Sheivers, u Livnu se na temeljima nekada relativno poznatog Heliosa rađa autorski blues sastav 4 Hombres, a Bihać, među nekoliko dobrih bendova, ima kandidata za regionalni uspjeh, Jall Aux Yeux.
Prepreke? Samo ta djeca i nešto stariji momci znaju za kojeg vraga su se primili gitare ili stali pred mikrofon. Ma, naravno, riječ je o samo o tome ‘je li u nekome muzika duboko usađena ili nije’. Ovi prvi znaju da će se nositi sa milion iskušenja, počevši od toga da je sve manje klubova za sviranje i da su gotovo svi mediji bahato nezainteresirani za njihov rad. A onda tome dodajmo da u famoznom fenomenu iseljavanja koje pogađa sve zemlje regije, apsolutno sam siguran, većinu čine upravo mogući konzumenti njihove muzike, pa krenuti u avanturu i pokušati opstati mogu samo najluđi, ona vrsta kojoj se osobno divim.
Hip-hop je također vrlo jak. Kakva je ovdje situacija?
Iskreno, najmanje sam informiran o hip hop scenu u BiH. No, možda je to i ilustrativno – pratim i znam za rad tuzlanskog FM Jama i ekipe repera koju predvodi Frenkie, te Sassju svakako, ali ostali, iz mog ugla, kao da su u ilegali, nenametljivi.
GDJE IZAĆI?
Zadržat ćemo se na ‘alternativi’ – da danas krenemo preko granice, gdje bismo mogli navečer izaći? Gdje možemo poslušati dobar koncert?
A, joj! Ako se zeznete, pa to ne bude u dane vikenda – nigdje. Evo, u Sarajevu ću vam preporučiti klub Jazzbina, u kojem često gostuju poznati bendovi iz okolnih zemalja, AG klub je punkersko i teško-rokersko gnijezdo, a Sloga je najslavnija, no često i lutrija. U tom najvećem klubu u zemlji možete naletjeti na Partibrejkerse, ali i na svirke koje bih zaobišao u širokom luku. Sloga bi mogla imati potencijal jedne Tvornice, ali nema koncepciju. Dom mladih je koncertni prostor srednjeg kapaciteta i često ima odlične koncerte u nizu, nedavno su tu Letu Štuke imale sjajnu live promociju novog albuma, ali ponekada taj prostor zjapi u dugačkim pauzama.
Spustite li se do Mostara, preporučit ću vam Black Dog, koji je uporan i vrlo dosljedan s rock alternativom, dok moram vjerovati prijateljima iz Banja Luke, koji tvrde da ni jedan klub u ovom gradu nije konstantno prepoznatljiv kao rokerski, pa miješaju sve i svašta, a najviše ugošćuju cover sastave.
Ima li u BIH mjesta kao što je zagrebačka Medika, tzv. skvotova u kojima vlada underground?
Travnik je to imao, zvali su se Alter art, ali su se ugasili. Dok su trajali, taj gradić imao petnaestak bendova, danas dva ili tri. To sve govori. Ne znam za neka takva underground legla u ostalim gradovima i ako postoje, dovoljno govori i njihova anonimnost.
AUTORSTVO PREKO GRANICE
Kako diše kantautorska scena? Hrvatska scena već godinama s oduševljenjem pozdravlja svaki kantautorski novitet i čini nam se da taj trend neće tako brzo prestati. Kojim imenima se vi ponosite?
Da, s velikom znatiželjom pratim kantautorsku scenu i fasciniran sam posebno ‘ogrankom’ ženske kantautorske scene, koja je fenomenalna u Hrvatskoj, ima par vrlo interesantnih imena u Srbiji i ni jedno općepoznato ime u BiH. Ne znači to da ih nema, samo se teško probijaju i možda se Vanja Mišić iz Banja Luke do sada najviše izdigla iz anonimnosti.
Samo, općenito val kantautorskog izražavanja u BiH nije tako izražajan kao u susjedstvu. Davor Matošević, Maid Mirošević, Tibor Tišma, Sanel Marić Mara, Jasmin Mag… ne mogu ih se sjetiti baš puno, a kad nešto objave, uglavnom su samizdati.
Ajmo malo na sevdah, vaš autohtoni žanr – je li on u BIH rezerviran za stariju publiku? Kako mladi stoje sa sevdahom?
Ovdje se u jednom trenutku počeo buditi novi trend, sevdah u modernim aranžmanima i različitim formama, pa su tako Mostar Sevdah Reunion, Damir Imamović, Divanhana ili Božo Vrećo postali neka vrsta fenomena, dobro prihvaćenog i u okolnim zemljama. Među novim pojavama izdvajaju se Merima Ključo i Jelena Milušić, sjajna sarajevska harmonikašica i jednako sjajna mostarska pjevačica, koje su krajem prošle godine snimile zajednički album “Lume”.
O njemu smo napisali: Daleko od velike medijske pažnje, pojavio se album koji nije ni rađen za mas-publiku, ali će on famoznim ‘od uha do uha’ kanalima naći put do slušatelja kojima je namijenjen, onih koji traže muzički lijek za dušu u vrijeme vladajućeg trasha. Čini mi se dovoljno ilustrativnim za ulogu i status ‘novog’ sevdaha u BiH.
Zanimljiva je i priča o Maji Milinković, koja je prije petnaestak godina bila jedna od zvijezda izraslih u prvom reality pjevačkom natjecanju i punokrvna je rock pjevačica. Prije nekoliko godina otkriva čari portugalske fado pjesme, preseljava u Lisabon, gdje snima i priređuje koncerte, a repertoar joj čini kombinacija fada i sevdaha i postala je tamo zapažena, što nikako nije jednostavno u zemlji koja fado tretira kao ponos nacionalne kulture i ima stotine specijaliziranih fado klubova.
FESTIVALSKA SCENA
U Hrvatskoj je posljednjih godina festivalska scena eksplodirala. Kakva je situacija kod vas? Mnogo publike iz BIH dolazi na hrvatske festivale, koji su festivali u BIH na koje biste voljeli da dolazi više hrvatske publike?
Tek u posljednjih nekoliko godina i ovdje se počinju razvijati rock festivali zanimljivi i za regionalnu publiku.
U Tuzli se desetak godina priređuje Kaleidoskop, zanimljiv open free događaj koji, uz velike zvijezde, posebnu ulogu daje domaćim i lokalnim izvođačima. OK Fest na Tjentištu je stigao do 6. izdanja i ima sve atraktivniji program (ove godine Franz Ferdinand, Dubioza, Let3, Vojko V, Pipsi, MORT…) i sigurno može biti zanimljiv publici iz Hrvatske, među ostalim zbog jedinstvene lokacije u središtu nevjerovatnih prirodnih ljepota i kamperskog ugođaja.
Popisu atraktivnih festivala mogu dodati Mostar Summer Fest, ali imamo i slučaj da je regionalno priznati banjalučki Demofest ove godine otkazan, poslije 11 izdanja!
Demofest je dobar primjer da i stvaranje i održavanje velikih festivala ovdje, nažalost, previše ovise o volji sponzora i institucionalnih donacija, jer su cijene ulaznica na razini cijena klupskih koncerata u Zagrebu, a skuplje jednostavno ne mogu biti. Skromna platežna moć ovdašnje publike razlog je i da se na prste jedne ruke mogu pobrojati gostovanja velikih svjetskih zvijezda u BiH u svim post-ratnim godinama, a znamo da su postati normalna stvar u Hrvatskoj i Srbiji.
FINANCIJE I PROBLEMI
Kako bismo dobili potpuniji uvid, moramo se dotaknuti i onih ne tako dobrih situacija. Što je, po vama, gorući problem vezan uz glazbenu scenu u BIH? Postoje li inicijative da se to riješi i što je potrebno da bi scena još više rasla?
O muzičkoj sceni bilo gdje u svijetu može se govoriti kada postoji jedinstvo pet stupova: autori/muzičari, diskografi, organizatori/prostori za sviranje, mediji i publika. Ako samo jedan nedostaje, scene zapravo nema.
Dobro, možda se, ipak, u današnjim uvjetima nekako održava bez zvaničnih diskografa, jer je internet omogućio bar prividnu neovisnost muzičara, ali bez ostala četiri nikako se ne može.
Prva je neupitna, imamo fakat dobrih muzičara, dobrih bendova, originalne autore, ali sve ostalo redom zapinje. Najbolju bazu za bendove koji počinju čine klubovi, čiji broj kod nas neprestano raste, ali u smislu ugostiteljskih lokala, čiji se vlasnici, ako uopće imaju adekvatan prostor za svirku, lako odlučuju za ono što donosi profit – folk. Ili najstrašniji izum naših prostora, pola folk, pola rock s bendovima koji mogu svirati takav repertoar. Iz toga nije teško zaključiti da svaki grad u BiH ima sve manje klubova koji će ugostiti autorske bendove. Pogotovo one koji su na početku karijere i publici nepoznati repertoar.
Na to se naslanjaju mediji. Znate li da ni jedan nacionalni TV kanal nema autentičnu, tematsku i autorsku muzičku emisiju? Gdje bi se mogli zavrtjeti spotovi? U nekom brejku, u neodređenim terminima i vrlo, vrlo selektivno. Ni s pisanim medijima nije puno bolje, oni najveći imaju rubriku ‘estrada’, ali će se rock i alternativa tu rijetko naći. Onda, najveći i najposjećeniji internetski mediji – ista stvar. Njima klikove donose politički i svakojaki drugi skandali, senzacionalizam, crne kronike, pa im je muzička rubrika tek alibi, ”eto i to vam nudimo”, no sadržaj je uglavnom površan. Radio je prostor koji donekle može kompenzirati sliku, premda ću pitati, a odgovor uglavnom znamo – sluša li današnja mlađa generacija radio programe? Vezano za medije i muziku još je jedna tema slikovita: ni jedan medij ne upošljava i izgrađuje ugledne rock kritičare, kakvih ima u Hrvatskoj i Srbiji, jer im oni uopće ne trebaju. Tako da sve u svemu, mediji ne sudjeluju u kreiranju ili usmjeravanju scene, malo se bave njenom valorizacijom i prate događanja prilično sporadično.
U tom slijedu, kada dođete do publike, stigli ste do zadnjeg kruga pakla. Nevjerovatno je kako se brzo svim mogućim kanalima među konzumentima prošire sve trash pjesme. Iz rock svijeta trebaju godine ili feedback o uspjehu nekih bendova vani da pjesme počnu kružiti među mladima. Publika je neinformirana, jer je, kako rekoh, premalo kvalificiranih i stalnih informatora.
AUTORSKA PRAVA I MOŽE LI SE ŽIVJETI OD GLAZBE U BIH?
Hrvatska je posljednjih mjeseci puno radila na rješavanju autorskih prava. Kako BIH stoji po tom pitanju? Kako se glazbenici financiraju u BIH?
Koliko mi je poznato, u Hrvatskoj se nije prekidao kontinuitet i ZAMP je samo preuzeo ulogu koju je ranije imao jugoslavenski SOKOJ, ali se pitanje autorskih prava i položaja muzičara samo još više nadograđivao kroz sve brojne unije i udruge, da biste čak imali i Institut hrvatske glazbe.
U BiH je tek 2000. godine formirano prvo udruženje muzičara, a Zakon o autorskim i srodnim pravima donesen je 2002. Autore danas zastupa AMUS, dok se o izvođačkim pravima brine AIS i najveći problemi obje asocijacije jeste činjenica da nadoknadu za korištenje muzičkih djela ne mogu ubirati od svih konzumenata, čak ni od svih najvećih elektronskih medija, a onda da ne govorim o manjima. Iz godine u godinu kao da to napreduje i bar po zadnjem izvještaju AMUS-a, godišnja vrijednost naplaćenih autorskih prava narasla je na oko 5.5 miliona konvertibilnih maraka, što je otprilike 20,9 miliona kuna, dok je ZAMP u 2017. prikupio 127,3 miliona kuna. Šest puta je, eto, nominalno vrijednija glazbena scena u Hrvatskoj. Slijedom toga otprilike toliko više imate aktivnih muzičara i njihovih djela. Ako još uključimo izvođačka, diskografska i druga prava, kod vas je, za naše pojmove, u igri ozbiljan novac.
Je li moguće živjeti od glazbe (ili bilo koje druge grane umjetnosti) u BIH?
Je li moguće u Hrvatskoj? Osim stotinjak ili koliko već najvećih autora koji su dugo na sceni? U kontaktima sam s brojnim mlađim muzičarima iz Hrvatske i uglavnom tvrde da nikako ne mogu živjeti samo od muzike. U svjetlu podataka koje sam ranije naveo, još je jasnije da su rijetki u BiH među tim sretnicima. U svim muzičkim žanrovima kod nas je evidentirano tzv. top 50 autora i njima pripada najveći iznos od onoga kojeg prikupi AMUS, dakle oni mogu živjeti od muzike. Ostali nikako. Isto je sa samostalnim umjetnicima iz svih grana – umjetnost im je nešto kao volonterska posvećenost.
Koji su glavni izvori financiranja kulture u BIH? Što bi se trebalo promijeniti da ovdje situacija krene na bolje?
Kod nas kultura nije samoodrživa djelatnost. Ni jedan teatar, muzej, galerija, biblioteka ne mogu od svojih direktnih usluga pokriti ni produkcijske troškove, što znači da ne mogu preživjeti bez čuvara državnih blagajni ili ponekad međunarodnih donatora. A njima je ruka sve kraća. To što bi trebalo promijeniti da situacija krene na bolje još dugo može biti samo utopija.
TRENDOVI
Kada bismo izašli na ulice Sarajeva, Tuzle, Mostara, Banja Luke, Zenice i pitali prolaznike što slušaju, kakvu bismo situaciju zatekli?
Vrlo duhovito pitanje. Zbog pristojnosti bolje da ne odgovorim.
Kakva je situacija s radijskim postajama? Postoje li neprofitni radiji (kao u Hrvatskoj Radio Student) koji je posvećen alternativnoj sceni?
Postoje, samo su svi na lokalnoj razini, pa im je domet ograničen. Spomenut ću zenički Radiyo Active, neprofitni omladinski radio, sve počiva ne nekim predanim i ambicioznim klincima, koji su dosljedno alternativni. I šta može učiniti jedna lasta? Promjene ne, jer i dalje je devedeset procenata njihovih vršnjaka navučeno na turbo i nargile, ali bogu hvala na toj grupici klinaca, bar da ne tonemo još dublje.
U Hrvatskoj sve više izvođača počinju izdavati sami, no diskografske kuće još uvijek drže korak. Kako je u BIH? Koje izdavačke kuće postoje i je li bolje biti “sam svoj majstor” ili imati diskografa?
BiH je prije rata imala relativno veliku diskografsku kuću, izdali su bar jedan album gotovo svih poznatih ovdašnjih izdavača, riječ je o Diskotonu, a on je u ratu uništen, zajedno sa ogromnom bazom mastera. Puno manji Sarajevo-disk je prije par godina oživljen, ali još nije zapažen igrač. Tu je još Hayat, pretežno usmjeren na folk, dok Muzička produkcija Javnog RTV servisa objavi dva-tri albuma godišnje i to je uglavnom sve.
Sam svoj majstor je jedini izlaz za većinu bendova, posebno iz rock alternative. Zapravo, kad bolje razmislimo, prodaja CD-a je minorna, nije to više nekadašnji biznis. Album je za mladog muzičara vizitka i mislim da je sasvim dovoljno distribuirati ga na digitalnim audio servisima, po mogućnosti kao free download.
Međutim, iz mog iskustva komuniciranja s bendovima iz ove nove digitalne generacije začuđen sam koliko njih skromno i površno koriste mogućnosti koje im daje internet. Rijetko, neki čak nikako ne komuniciraju sa svojom potencijalnom publikom na fan stranicama koje otvore na društvenim mrežama, nailazim na stranice koje nemaju ni opciju da im se pošalje poruka, postavljaju fotogalerije iz kojih ispada da sviraju jednom ili dva puta godišnje. Bio sam na jednoj stranici pobjednika jednog demo festivala, a oni postavili samo ”pobijedili smo”? Kao da se to podrazumijeva. Hoću reći, koliko god je sistem na klimavim nogama ili ga nema, veliku odgovornost za takvo stanje imaju i sudionici scene.
Užasavam se od generacijskog pametovanja u stilu ”znate, u moje vrijeme…”, ali, ovdje fakat stoji da prije 30 godina niste mogli ništa snimiti osim u profi studiju, da u radijske programe niste mogli doći ako nemate ploču, da vam je video spot mogla snimiti samo televizija, dok danas jedan obični mobitel i solidan kompjuter čuda čine, a internet je ogromna radio i televizijska stanica. Prije ste morali doći do drugih i privoliti ih da rade u vašu korist, danas sve možete imati u svojim rukama. Ali, vidi vraga – treba se malo i potruditi.
Je li publika u BIH prihvatila streaming servise? Prodaju li se još uvijek CD-ovi? Je li trend kupovine vinila jak i kod vas?
Prodaja CD-ova? Ja ih u svom gradu nigdje nisam vidio. Ako postoji i ako se u BiH proda 100-200 komada, onda je to mega-tiraž. A domaće, bh. vinilno izdanje ne postoji. LP ploče pokoji najzagriženiji fan nabavi iz Hrvatske ili Srbije, samo to nije trend. Streaming je jedini kojeg koliko-toliko prati i BiH publika.
Mjesec Bosne i Hercegovine pratite kroz sljedeće teme:
