Gluhi i slijepi od teške stvarnosti (“Scream for Me Sarajevo”, T. Hodžić)
13.12.1994 godine u opkoljenom Sarajevu, iznad kojeg je konstantno pljuštala kiša granata i snajperskih metaka, u sali BKC-a (Bosanski kulturni centar) održan je koncert Brucea Dickinsona uz pratnju Alexa Elena i Chrisa Dalea. Samo mjesto održavanja koncerta najavljeno je svega nekoliko sati prije koncerta, putem plakata i radija, što je bilo više nego dovoljno da koncertna dvorana kapaciteta 350 ljudi bude popunjena. Tačno 22 godine poslije događaja u BKC-u, nekih 5 minuta hoda s druge strane obale, u sarajevskom kinu Meeting Point održana je premijera dokumentarnog filma Scream for Me Sarajevo (2016) inspiriranog koncertom. Na ovogodišnjem SFF-u film je osvojio Nagradu za ljudska prava (Human Rights Award), Specijalnu nagradu žirija te Nagradu publike s najviše dodijeljenom ocjenom gledatelja u povijesti festivala: 4,98/5.
Scream for Me Sarajevo, dokumentarac smješten u ratnom Sarajevu nema za cilj baviti se ratom, otvarati rane, birati strane i prebrojavati žrtve nego prezentirati priču o životu mladih koji su odrastali u ranim devedesetima, u gradu koji je doživio najdužu opsadu u historiji modernog ratovanja. Scenarista Jasenko Pašić i redatelj Tarik Hodžić izlažu nam svjedočanstva o „normalnom životu“ tinejdžera, koja je danas gotovo pa nemoguće razumjeti i prihvatiti kao nešto racionalno, pritom servirajući i dio historije britanskog velikana heavy metal glazbe Brucea Dickinsona.
Budi brz ili budi mrtav
Dok gitare sviraju blage dionice, a glas Bruce Dickinsona ih prati, u uvodnoj sceni filma gledamo snimke Sarajeva danas, obnovljenog, u kojem se život odvija normalnim tempom. Potom se pojavljuje scenarista Jasenko koji šetajući gradom, u nekoliko rečenica govori o sebi a nakon toga nam objašnjava kada se prvi put sreo s pričom o koncertu Brucea Dickinsona i kako se odlučio detaljnije je istražiti, naravno počevši s najpoznatijim fotografom Sarajeva. Prateći sedam traka filma za fotoaparat Milomira Kovačevića (Strašnog), postepeno se upoznajemo s čitavim spektrom aktera koncerta, gostima, organizatorima te samim bendom.
Segment o publici koja se našla te noći u BKC-u formiran je tako da sudionici počinju s historijatom rata, gdje upoznaju gledatelje s osobnim pričama iz mladosti, bendovima koji su čekali struju kako bi mogli imati probu ili snimiti MTV Headbangers Ball, radija ZID koji je uspijevao puštati najaktualniju muziku tog vremena, kazališnih predstava i koncerata na koje je bilo izrazito rizično ići zbog selektivnih granatiranja kulturnih institucija.
Film postaje posebno zanimljiv u momentu kada se težište priče prebacuje s ljudi koji žive i pate u ratu na UN-ove snage koje su bile organizatori koncerta. Gledajući i slušajući odmjerene izjave „mirotvoraca“ dobivamo jasniju sliku o nekoliko univerzuma smještenih pod istim okriljem grada Sarajeva. Stanovnici grada svoje probleme pričaju s blagim osmjehom na licu te postaju emotivni na momente užasa u svojim pričama koji zarazno prelaze na gledatelje, a redatelj ih pokušava ublažiti žestokim udarima heavy metal glazbe. UN-ove snage ostavljaju dojam kao da su u Sarajevu bili na kampiranju, ali su zaboravili stvar ili dvije kod kuće pa imaju dojam da im je jako teško.
Odavde do vječnosti
Finalni zamah film uzima pojavom Brucea, Alexa i Chrisa koji nas upoznaju o svojem putovanju avionom do vojne baze u Splitu, a potom kombijem kroz ratne zone prema Sarajevu. Upravo ovaj treći ugao gledanja u film Scream for Me Sarajevo daje kompletnu i jasnu sliku ratnog Sarajeva, priče svih sudionika koncerta počinju da se isprepliću, snimci koncerta i fotografije ostavljaju dojam na publiku da je prisustvovala koncertu. Film se završava povratkom u sadašnjost, na 21. godišnjicu koncerta, dajući akterima priliku da se prisjete tadašnjih želja i razmisle u kakvom svijetu danas žive, tko su postali. Tu je i posveta jedinom akteru koncerta koji nije preživio rat, trzalica na njegovom grobu za kraj priče o mladosti u opkoljenom gradu.
