Gonzo novinarstvo – realna fikcija
Zamislite da, čitajući u novinama članak o sjednici sabora, naiđete na ovakav opis : “I dok se oporba glasno koprcala u nemogućnosti da utječe na odluke vladajućih, premijeru nije bilo svejedno. Njegovi pokreti, užurbano disanje i nervoza, kao i neprijateljstvo koje se moglo rezati oštricom iole kvalitetnijeg noža, odali su da kompromisa nema ni na vidiku”. Naravno, teško da ćete naići na takav članak, ali ne tako davno ovakvi izvještaji nisu bili toliko strani.
Takav sirov tip izvještavanja, subjektivan te lišen obrada i uredničkih korekcija zove se gonzo novinarstvo, a proslavio ga je veliki buntovnik američke književnosti 20. stoljeća Hunter S. Thompson. Hunter je svoje stvaralaštvo temeljio na razmišljanjima Wiliama Faulknera, koji je smatrao da je fikcija često i najbolja istina i činjenica, vjerodostojnija od bilo kakve novinarske forme. Tako je američkom novinarstvu, kojeg je konstantno kritizirao, svojom averzijom prema objektivnosti pokazao jedan veliki srednji prst. U svojoj je molbi za posao, koju je poslao u uredništvo Vancouver Suna, napisao da je “šteta da je jedno potencijalno dinamično i vitalno područje poput novinarstva pregaženo dosadnjakovićima, propalicama i prevarantima, povještičeno kratkovidnošću, apatijom i samodopadnošću te sve u svemu zaglavljeno u zahodu ustajale prosječnosti”.
Hunter S. Thomson bio je sve samo ne normalan čovjek. Pisac osebujnog karaktera, sa snažnim afinitetom prema opijatima, još je u ranoj mladosti otkrivao svoju buntovničku crtu kroz svakojaka delikventna djela, ali i pokazao veliki talent za pisanje. Nakon što je završio službu u vojsci, 1957. godine odlazi u New York, grad pun mogućnosti za mlade pisce. Tako je našao posao u Timesu, ali je nakon godinu dana dobio otkaz zbog krađe uredskog materijala i boce viskija iz urednikova ormarića. Nakon razdoblja provedenog u New Yorku, Hunter odlazi u San Juan, glavni grad Portorika, a u svom pismu u kojem traži posao redakciji San Juan Stara napisao je: “Propast američkog novinarstva očita je već dugo vremena, a moje je vrijeme predragocjeno da bih ga gubio servirajući ‘prosječnom čovjeku’ njegovu dnevnu dozu klišeja, trača i erotskih budalaština”. Posao u San Juan Staru nije dobio, ali 1959. primljen je u redakciju portorikanskog sportskog tjednika El Sportivo. Vrijeme provedeno u Portoriku poslužilo mu je kao inspiracija za roman The Rum Diary. Međutim, nakon što je tjednik ugašen, Hunter se vratio u SAD.
Krajem 1964. bacio se na novi zadatak – pisanje priče o Hells Angelsima, motorističkim bandama koje su sijale strah među uštogljenom američkom srednjom klasom. Kako bi što bolje obavio svoju misiju, morao se infiltrirati među ozloglašene bajkere, a kao rezultat toga nastala je reportaža The Motorcycle Gangs: Losers and Outsiders. Nakon što je priča izašla u The Nationu, Hunter je potpisao ugovore s izdavačkim kućama koje se htjele od priče napraviti knjigu. Kako se autor mučio s adekvatnim završetkom svoje knjige, odlučio je sam kreirati kraj. Tako je isprovocirao članove bande te se jedva izvukao živ nakon tučnjave s njima. Međutim, ta situacija mu je poslužila kao savršeno finale pa je tako objavljena Hell’s Angels: A Strange And Terrible Saga.
Prvi pravi gonzo uradak bio je The Kentucky Derby Is Decadent And Depraved, reportaža s Kentucky Derbyja, velike konjske utrke. Taj događaj bio je ujedno i početak velike suradnje Huntera i ilustratora Ralpha Steadmana, vizualnog predstavnika gonzo priče. Ipak, poznanstvo bez kojeg ne bi došlo do Fear And Loathing In Las Vegas, manifesta gonzo novinarstva, sigurno je ono između Huntera i Oscara Zeta Acoste, latinoameričkog aktivista koji se borio za pravo imigranata i manjina u Kaliforniji. Oscar je ujedno bio i veliki uživatelj LSD-a te nepredvidiva osoba vatrenog temperamenta, što ga je činilo idealnim suputnikom za putovanje u Las Vegas kada je Hunter dobio zadatak da napiše reportažu s relija Mint 400. krajem 1971. godine. Fear and Loathing in Las Vegas: A Savage Journey To The Heart Of The American Dream objavljen je u dva broja Rolling Stonea. Djelo je proglašeno klasikom, a sa svojim briljantnim opisima drogiranih stanja i razotkrivanjem propasti američkog sna i dan danas nasmijava i intrigira čitatelje diljem svijeta.
Hunter S. Thompson počinio je samoubojstvo u 67. godini života. Na njegovu imanju u Aspenu izgrađen je veliki top s gonzo šakom, zaštitnim znaka gonza, iz koje je uz vatromet ispaljen njegov pepeo. Njegov sprovod najbolje je sažeo cijeli njegov život i stvaralaštvo – eksplozivno, neobično i vatreno. Njegov život bio je poput glupiranja na motoru s Hell’s Angelsima, a kada je vožnja prestala te dosada ispunila njegov život, odlučio je nestati. Ispreplićući novinarstvo i književnost te stvorivši potpuno novi stil izvještavanja, Hunter i danas služi kao inspiracija za mnoge spisatelje. Bit gonzo stila, ali i savršeni prikaz Hunterovog života, najbolje je opisao Ralph Steadman, rekavši da je gonzo novinarstvo “inzistiranje na cigareti dok se nalaziš u komori s kisikom”. Too weird to live, too rare to die.
