Istaknuto
16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

06.09.2018.

Na jednom mjestu okupili smo najzanimljivije koncerte koji nas ove jeseni očekuju u Zagrebu i Rijeci. Pred nama je sjajna jesen koju će obilježiti Deafheaven, God Is An Astronaut, Editors, Jethro Tull, Mudhoney, ali i brojni domaći izvođači.

Izvedbene umjetnosti

“Gorski divovi” (HNK Zajc): Simbolična slagalica o potrazi za istinom

13.03.2018. Antonia SvetinaFoto: hnk-zajc.hr

U riječkom HNK Ivana pl. Zajca 2. ožujka premijerno je izvedena predstava “I giganti della montagna” Luigija Pirandella u režiji Paola Magellija. Za Rijeku to nije bila još jedna premijera, već nešto puno značajnije. Radi se, naime, o prvoj izravnoj suradnji EPK (Europska prijestolnica kulture) 2020 i HNK Ivana pl. Zajca u sklopu projekta “Ponovno otkrivanje Europe”. No prava posebnost ove predstave leži u činjenici da se izvodi na čak pet jezika, točnije na talijanskom, njemačkom, slovenskom, mađarskom i albanskom.

Predstava je nastala u koprodukciji pet manjinskih europskih kazališta – Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca, Njemačkog kazališta grada Temišvara (Rumunjska), Slovenskog stalnog gledališča u Trstu (Italija), Nacionalne institucije Albansko kazalište Skopje (Makedonija) i Mađarskog kazališta Kosztolányi Dezső iz Subotice (Srbija). Složenost konteksta u kojem ova predstava nastaje odražava se i u samom produktu koji pred gledatelja postavlja misterij, puzlu od tisuću komadića u čijem se slaganju isplati okušati.

“I Giganti della montagna” (“Gorski divovi”) posljednje je Pirandellovo djelo koje uslijed njegove smrti ostaje nedovršeno. Ono spada u ciklus Pirandellovih drama koje nazivamo “mitovima”, a razloge tog naziva ova će predstava vrlo jasno razotkriti. Ona nam donosi mit o umjetnosti, o kazalištu i glumcu te secira svaku od tih kategorija u potrazi za istinom koja iza njih stoji. Kroz tu potragu možemo primijetiti svojevrsnu sintezu Pirandellovih centralnih tema koje prate njegov bogati dramski rad – sukob jave i sna, forme i života te naravno vječno istraživanje kazališnih mehanizama.

Predstava prati priču nekad mnogobrojne glumačke trupe koja je sada svedena na svega šest članova koji tragaju za publikom i prostorom u kojemu će izvesti svoju “Priču o zamijenjenom sinu”. Grofica Ilse (Valentina Banci) pod pokroviteljstvom svog supruga Grofa (Mirko Soldano) postavlja ovu predstavu, od koje ne odustaje čak ni kada nema interesa za nju. Riječ je o komadu kojega je za nju napisao Pjesnik koji se, zbog njezine neuzvraćene ljubavi, ubio. Izvođenje ove predstave Grofica shvaća kao sveti dug spram Pjesnika te od nje opsesivno ne odustaje, a u njezinom liku uočavamo i tragove neuroze.

Foto: hnk-zajc.hr

Ova družina stiže na vremenski i geografski neodređen, ali opisom arkadičan prostor. Na svom putu dolaze do skupine mističnih odmetnika koji žive u tajanstvenoj Vili. Njihov predvodnik je Cotrone (Mauro Mailinverno) koji samoga sebe naziva i vračem. Družina ubrzo shvaća da se u Vili događaju čudnovate stvari te da su stigli na prostor u kojem granica između jave i sna nije sasvim jasna, odnosno ona postepeno nestaje. Unutar ovih okvira predstava se prepušta dubokoj simboličnosti, hermetičnosti i poetskoj meditaciji čiji ključ čitanja leži u riječima koje Cotrone upućuje Grofici: “Budete li vi i dalje promatrali život unutar granica prirodnog i mogućeg, opominjem vas – ovdje nikada nećete ništa razumjeti.”

Život ili forma

Predstava Pirandellovu temu života ili forme razlaže u svakoj svojoj pori. Sam sukob ove dvije skupine likova predstavlja srž Pirandellove poetike. Pirandello kroz svoje likove vječno postavlja pitanje tko sam ja, postojim li ja zaista i što je uopće “ja”. Zbog društvene uvjetovanosti i konstrukta ličnosti koji nam je nametnut, autentična je egzistencija osuđena na propast. Svaki je “ja” određen mnoštvom masaka koje svakodnevno nosimo, što nas dovodi do zaključka da je potraga za istinom unaprijed određena na propast zbog nemogućnosti razaznavanja suštine vlastite egzistencije.

Ipak, sasvim je krivo zaključiti da je riječ o pesimističnoj ili posve egzistencijalističkoj filozofiji (ma da su ti utjecaji očiti). Upravo su prekrasni Cotroneovi monolozi, kroz koje progovara Pirandellova poruka čovjeku, pokazatelj da, iako uviđa stanje ljudskog duha, on uviđa i njegov potencijal. Forma je, prema Pirandellu, sveprisutna u našim životima, dovodi nas do depersonalizacije i smrti. Pirandellovi likovi su često prikazani u stanju nemira koji proizlazi iz spoznaje da je život zapravo forma. Jedina forma koja istovremeno može biti i život jest kazalište. Ono je slobodno stvaranje koje predstavlja sjecište forme i života koje razotkriva istinu.

Foto: hnk-zajc.hr

Vila u koju družina stiže prostor je u kojemu će se forma koju sa sobom nosi glumačka skupina stopiti sa životom koji predstavljaju odmetnici koji ondje žive. Glumačka družina po dolasku u vilu postepeno izlazi iz nametnutih formi, ulazeći u stanja koja se pretapaju u snove i razotkrivaju sve elemente njihovih osobnosti, najdubljih istina.

Ideja kazališta kao prostora stvaranja istine u ovoj je predstavi vidljiva u trenucima kada Cotrone navodi Groficu Ilse na prepuštanje liku Majke kojeg tumači u “Priči o zamijenjenom sinu”. Njezina uloga tada postaje istina, a sve ono što ona osjeća počinje se događati i u zbilji, rastapati u figure, utvare njezina uma koje ona sama priziva. Upravo je ispuštanje utvara vlastitog uma motiv koji se provlači kroz cijelu predstavu. On označava prepuštanje istini i oslobađanje vlastite duše od okvira našeg tijela i imena unutar kojega ju mi sami spremamo.

Lik Grofice Ilse nositelj je promjene, onaj lik koji uspijeva kroz umjetnost razotkriti istinu. Značajna je dualnost njezine figure koja postoji u sjecištu dvaju imena – Grofica i Ilse. Ona sama svoje ime Ilse ostavlja u prošlosti, to je ime koje pripada onoj koja je bila posvećena glumi i umjetnosti. Grofica je titula koju je stekla udajom, ona titula koja je sa sobom donijela i mnoge maske. Samo značenje njezina imena na talijanskom jeziku, ako razdvojimo slogove, postaje Il , što bi ugrubo označavalo ono što se odnosi na Sebe. Njezin je lik zapravo prikaz ljuske koja puca po šavovima (što Valentina Banci svojom izvedbom, na granici ludila i mudrosti, savršeno oslikava) da bi iz nje izašla istina, prepuštanje umjetnosti kao autentičnost.

Foto: hnk-zajc.hr

Simboličnost u svakom aspektu

Činjenicu da je predstava izvedena na ni manje ni više nego na pet jezika ne smijemo zanemariti. Podjednako je značajno da koprodukcija nije ostvarena s kazalištima u kojima drama nastaje na nacionalnom jeziku, već na jezicima koji su unutar tih država manjinski. Barijera koju zamišljamo kada pomislimo na višejezičnu predstavu predstavlja barijeru koja u svijetu postoji između umjetnika i publike, zbog koje se smatra da umjetnost govori nekim svojim jezikom koji je često nerazumljiv. Magelli nam pokazuje da mnoštvo jezika može biti bogatstvo, on traži komunikaciju koja nadilazi jezike dajući nam do znanja da su barijere zapravo unutar naših glava.

Način na koji glumci izražavaju svoje likove leži na snažnoj ekspresivnosti, istraživanju emocije i sirovosti. Oni nisu nositelji likova koje predstavljaju, oni jesu likovi, inkarnacija emocije. Umjetnost koja nastaje na sceni je nastajanje istine koja progovara univerzalnim jezikom i može se razumijeti samo ako ju i mi gledamo kao takvu i prepustimo se gledanju očima djeteta.

Stvaranju tog mističnog, univerzalno istinitog dojma pridonosi i glazbena podloga (Ivana Mazurkijević, Damir Martinović Mrle) koja na svojim plećima nosi dobar dio ključnih scena. Glazba se kreće od snovitih tonova do potpunog rock ludila u kojemu se likovi prepuštaju iskonskim pulsacijama utvara vlastite duše. Posebno bih istaknula scenografiju (Aleksandara Ana Buković, Lorenzo Banci) koja je savršeno uklopljena unutar strukture predstave. Naizgled je vrlo jednostavna, golema siva struktura s izvučenim centralnim dijelom, a sve začinjeno prekrivanjem ostatka scene komadićima materijala koji podsjeća na drvo ili rahlu zemlju. No genijalnost ove scenografije leži u načinu na koji ju glumci koriste.

Centralni dio pozornice je zapravo trampolin kojim likovi, igrajući se i skačući, iskazuju svoju dječju prirodu, iskrenost sebstva kakvu imaju samo djeca. Sveprisutna snovitost posebno dolazi do izražaja u scenama u kojima neki od likova vise iza strukture u nježnom letu, uz potporu ambijentalnog osvjetljenja (Dalibor Fugošić) koje nam pred očima stvara igru koja nalikuje na svojevrsne halucinacije. Prekrasan je i način na koji glumci koriste ranije spomenuti materijal koji je u debelom sloju rasut po sceni. Njihovim kretanjem (povlačenjem nogu u sjedećem položaju) u jednoj sceni materijal se oblikuje u linije otkrivajući daske pozornice – istinu koja se sakrila pod slojem blata.

Foto: hnk-zajc.hr

Za tumačenje ove predstave važno je i objašnjenje njezina naslova; tko su zapravo gorski divovi? Odgovor je vrlo jednostavan – to smo svi mi, to je publika, to je tup i bestijalan svijet od kojeg umjetnici traže razumijevanje. Suodnos koji je jedva moguć, koji je osuđen na propast. Budući da je riječ o nedovršenom djelu, sam je završetak prepušten redateljevoj imaginaciji. On nam jasno daje do znanja do kojeg je trenutka slijedio Pirandella (glumci zaustavljaju predstavu i govore “Ovdje umire Luigi Pirandello”). Magelli nam zatim skida koprenu s očiju, glumci odlaze u stražnji dio scene, penju se na sivu strukturu i skidaju najlon koji je visio.

Njihovo povlačenje najlona stvara sliku nalik na umjetničko djelo kojom nas redatelj moli da razmišljamo, da ne buljimo i ne tražimo jednostavna rješenja. Zatim likove prepušta ludilu u kojemu izvikuju fraze iz “Priče o zamijenjenom sinu” uz najsnažniju glazbu do sada. Razrješenje predstave leži u potresnim riječima Grofice Ilse: “I zaista, nema sna apsurdnijeg od ove istine, da smo mi, večeras, zaista ovdje”. Njezinu zadnju riječ zaokružuje hitac iz pištolja kojim ona umire. Njezina je smrt prikaz svih nerazumijevanja, nemogućnosti dijaloga, položaja umjetnosti i umjetnika u svijetu u kojemu je on, zaista, manjina.

Zaključno moram reći da je ova predstava iznimno intelektualno zahtjevna, hermetična i začudna. Ona ne želi gledatelju dati gotove odgovore, ona mu ne želi pokazati Pirandella, ona želi da gledatelj traži Pirandella, razmišlja i ne odustaje od gledanja u istinu. Ova je predstava također svojevrsno remek-djelo koje je promišljeno do najmanjeg detalja, koja je iznimno fizički zahtjevna za same glumce, koja je iznimno teška, a nevjerojatno tečna u dijalozima koji se vode, u nekim trenucima čak na tri jezika, bez stanki, bez zamuckivanja. Ova predstava pred gledatelje postavlja izazov, izazov od kojega će mnogi odustati, zaključiti da ne razumiju, proglasiti predstavu hermetičnom. No to je izazov kojeg se isplati prihvatiti, čak i ako to znači odgledati predstavu četiri puta, koliko je meni otprilike bilo potrebno da ovu slagalicu sastavim.

(Visited 237 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 4.400 out of 5)

Komentari