novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Govori glasnije!” (Kerempuh): Svakodnevica uronjena u pravu satiru

govori glasnije
Foto: www.kazalistekerempuh.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Govori glasnije!” autorski je projekt Bobe Jelčića praizveden 25. ožujka u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Bobo Jelčić u novoj je predstavi glasnu, izravnu angažiranost zaogrnuo u ironiju i smijeh, ali poruka je itekako jasna. Ako dozvolimo ksenofobiju, prijeti nam potpuni mrak – ili je on već tu? Možda bi “Govori glasnije!” mogao biti mega angažirani hrvatski politički teatar (kako na sceni izgovara jedan od likova), ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru, bocka i lijeve i desne, ne zauzima stranu i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Predstavljati Jelčića kao velikog, uspješnog i važnog redatelja izlišno je. Od devedesetih do danas ostaje jedan od onih čiji projekti bude stalan interes – on ne pristaje na brze spektakle i ne živi na staroj slavi. Njegov je rad s izvođačima promišljen i fokusiran, iza svake predstave stoji složen kreativni proces u kojem ravnopravno sudjeluju glumci i sam redatelj (struka to naziva skupnim osmišljenim kazalištem) pa danas opravdano možemo govoriti kako Jelčić ima vlastitu poetiku. Možda ništa čudno, ali u (našem) kazalištu itekako važno.

Fabularnu okosnicu komada “Govori glasnije!” čini priča o Branki, nezaposlenoj 56-godišnjakinji iz Bosne i Hercegovine. Ona posao, a onda i sreću i bolji život nastoji pronaći u Hrvatskoj, jer mi smo, kako komentira jedan od likova, ipak zapad, a na zapadu je – bolje. Iako su od rata prošla dva i pol desetljeća, posljedice se osjećaju, netrpeljivost postoji pa tako ne čudi da je Brankin pravi problem njena srpska nacionalnost, zbog koje su ona i suprug nezaposleni i na rubu egzistencije. Njen dolazak u po svemu prosječnu hrvatsku obitelj uzurpira njihovu svakodnevicu. Članovi te obitelji njeni su prijatelji, žele joj pomoći, trude se, ali pravog razumijevanja, pa čak ni interesa nema. Brankin je dolazak okidač za preispitivanje odnosa unutar obitelji, kao i osobnih problema pojedinca, pa i širih društvenih, političkih, socio-ekonomskih boljki suvremenoga društva.

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Postavlja se i pitanje uloge kazališta – uloge konkretne izvedbe na sceni, ali i tema koje kazalište općenito obrađuje, odnosno njegove (ne)moći da u društvu nešto promijeni. Također, propituju se konvencije i mehanizmi dramskoga teatra pa tako svjetlo u gledalištu ostaje upaljeno veći dio izvedbe, zastor ne funkcionira najbolje, glumci komentiraju i tumače svoje replike, Jadranki Đokić tijekom predstave iznenada “pozlije”, tehnički se problemi javljaju na sceni i iza nje, sve je slobodno (ne)precizno i sve to čini stalna mjesta Jelčićeva kazališnoga rukopisa.

“Govori glasnije!” slijedi autorov dosadašnji kazališno-scenski model i kada je riječ o odnosu glumca i lika. Prvenstveno, klasična podjela na glavne i sporedne uloge gotovo da ne postoji. Gluma asocira na prirodnost, običnost, ali i odvajanje osobe glumca od lika koji tumači. Drugim riječima, glumci igraju određene likove (bračni par u krizi, njihov sin, Branka, susjed…), ali istodobno izlaze iz uloge, progovaraju “privatno” i pritom se oslovljavaju svojim osobnim imenima, podižući tako još jedan dokumentarno-fikcionalni okvir predstave. Jelčić u tome odlazi toliko daleko da Jadranka Đokić odmah na početku predstave na pozornicu dovodi spomenutu Branku, čiju su priču odlučili uprizoriti, a ta “prava Branka” je zapravo jedna od zaposlenica Kerempuha.

Jadranka Đokić tumači scensku verziju Branke, donoseći lik koji osvaja običnošću i toplinom, a glumački bez imalo patetike. U recentnoj kazališnoj i filmskoj produkciji Nikša Butijer gotovo je tipiziran – šlampav, bucmast i smiješan sam po sebi, no ovdje mu to izvrsno pristaje. Bilo da komentira svoj kostim ili mobitelom razgovara s mrtvim ocem, publika ga jednostavno voli i prihvaća. Svi glumci donijeli su elemente Jelčićeva tjelesnog teatra, no Butijer je svojim prebacivanjem po kauču u tome možda i najviše uspio.

Marko Makovičić solidan je tijekom izvedbe, a njegov je monolog o seksualnim poteškoćama, zbog kojih politički skreće desno, vjerojatno jedan od duhovitijih dijelova predstave, što je publika i nagradila. Nakon desničarenja iz nužde, slijedi potpuni mrak. Tama prekriva scenu i gledalište, a glas Petre Svrtan tumači nam kako se u kazalištu mrak koristi kao signal protoka vremena. Ipak, upozorava nas kako mrak može pasti i na društvo, a to se događa kada zatvaramo oči pred problemima, postajemo netrpeljivi prema drugima, drugačijima ili nas jednostavno nije briga. Ostatak glumačke ekipe čine Vilim Matula, Nina Erak Svrtan i Damir Poljičak.

Foto: www.kazalistekerempuh.hr

Jednostavne i svakodnevne kostime, na tragu redateljske poetike i koda predstave, odabrala je Ana Paulić. Scenografiju je odabrao Miljenko Sekulić, a ona je tipično Jelčićeva – dnevna soba u nastajanju: stol, stolci, fotelja, tepih, vitrina, djelić kuhinje – sve stari jugoslavenski namještaj, kako komentira jedan od likova. Tu je i nezaobilazni kauč, ovdje čak dva, a na njima i oko njih odvija se sve bitno, verbalno i neverbalno. Glazbu (odabrao Bobo Jelčić) čini jedan hit iz devedesetih – Dajem ti srce zemljo moja i provlači se kroz predstavu kao lajtmotiv: jednu su Hrvatsku željeli, a kakva je danas, neka procijeni publika. Komad završava jakim monologom (vrlo dobra Petra Svrtan) koji iznova propituje moć riječi, običnih riječi izgovorenih na pozornici, ali ulijeva i nadu da i jedan glas može značiti bolji svijet.

Govori glasnije!” umjesto patetike i žalopojki odabire pravu, zbiljsku satiru. Graniči sa smijehom i plačem, ne štedi lica iz prošlosti niti suvremenosti, uz sve to pitajući se ima li ikakvoga smisla u jednom malom hrvatskom teatru govoriti glasno, glasnije. Već spomenuta specifična autorska poetika Bobe Jelčića mogla bi se opisati kao bavljenje važnim životnim temama uronjenim u svakodnevicu u kojoj se događa – ništa. Tome ostaje vjeran i ovdje, ali proširuje temu pa ona više nije (samo) privatna, već društveno-politička, k tome glasna i angažirana. Možda Jelčić i autorski tim u novoj Kerempuhovoj predstavi na izvanredno iznijansiran način govore glasnije nego prije, ali za to je krajnje i sasvim prikladno vrijeme.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari