Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Knjige

Grci su za to imali šest pojmova, mi samo jednu riječ – znanje

06.01.2017. Filip DračaFoto: facebook.com/SocratesAuthor

Često se među filozofima govori da je filozofija uspjela u nekim dijelovima svijeta, a u nekima ne, zato što nemaju svi jezici jednaki kapacitet za filozofsko mišljenje. Neki su, kaže se, u svojem temelju takvi da omogućavaju veću fleksibilnost mišljenja.  Ovo je dakako pogrešno, svaki jezik ima neke ideje koje su izrazive samo na njemu i obrnuto – svaki je od njih neke stvari nesposoban izreći. No grčki je ipak imao dobre kapacitete da formulira različita poimanja znanja; kada je značenje nekog svakidašnjeg pojma snažno filozofski nabijeno kao što je slučaj ovdje, znamo s čime imamo posla. Svih se ovih šest pojmova može prevesti na neku sasvim prizemnu i svakidašnju riječ, ali na grčkom svaka od njih postaje ključan filozofski pojam.

Δόξα (doxa)

Ovaj pojam, kojeg bismo mogli prevesti kao ‘mnijenje’ ili ‘mišljenje’, a koji bi u današnjem imenovanju bio ‘zdrav razum’, jedno je nepotpuno kvaziznanje koje usvajamo iskustvom života umjesto razmišljanjem. Ovim se pojmom mogu obuhvatiti sve popularne predrasude (a čim kažemo nešto poput ‘čuo sam da…’, ‘priča se da…’, mi izričemo predrasudu), kao i svako mišljenje koje lebdi u zraku, koje nije poduprto solidnim argumentom. Ipak, kad kažemo ‘kvaziznanje’, valja podjednako isticati i prvu i drugu komponentu te riječi; doxa nije nužno neistinita, čak i ako se radi o nedovoljno formiranom i nezrelom obliku znanja. Kod Platona, doxa se usvaja iz pojavnog svijeta (kosmos aisthetos) koji je, kako znamo, nesavršena preslika idejnog svijeta (kosmos noetos), što ga čini djelomično istinitim, ali sa nužnošću obrade. Kada mišljenja sistematiziramo racionalnim argumentom, dobivamo episteme.

ἐπιστήμη (episteme)

Svako poduprto, razložno mišljenje je episteme. Danas bismo tu riječ preveli kao znanost, premda izvorno nije označavala samo ono što zovemo znanošću. Odnosila se na svaku sferu dobro utemeljenog znanja, od toga kako obavljati neki zanat do znanja koja su više teoretske naravi. Kod Aristotela nalazimo trodiobnu podjelu episteme; praktično znanje, produktivno znanje te teorijsko znanje, od kojih se ovo posljednje dijeli na matematiku, fiziku (shvaćenu općenito kao proučavanje prirodnog svijeta) te teologiju i metafiziku.

Riječi episteme je u novije vrijeme Michel Foucault dao novo značenje; u suvremenoj filozofiji taj pojam označava povijesno utemeljeni misaoni sustav koji među svim mogućim tvrdnjama i mišljenjima a priori razdvaja one koji su znanstvenom diskursu prihvatljivi od onih koji nisu. Episteme je, dakle, povijesno i ideološki konstruiran temelj ili preduvjet nekog sustava znanja. Revolucija koju je Foucault ovdje izveo je u tome što je izazvao razumijevanje epistemea kao nečeg što je suprotstavljeno doxi; episteme u svojem temelju već jest doxa zato što su ti apriorni temelji na kojima razgraničavamo znanje od neznanja u suštini nesvjesne i kontingentne predrasude našeg društva.

ἀνάμνησις (anamnesis)

Sokratu, nedvojbeno jednom od najvećih trollova u povijesti filozofije, jednom su postavili glupo pitanje: kako znaš da znaš ovo ili ono? Ako nikad prije saznanja nisi znao ništa o tome i tome, na kojem temelju možeš tvrditi da sada znaš, a da se nisi prevario? Sokrat je odgovorio da je zapravo oduvijek znao, da se rodio sa znanjem. Njegov je odgovor značio da se svako znanje temelji na nečemu što imamo a priori te da je shodno tome svako saznanje zapravo prisjećanje nečega što zapravo oduvijek znamo.

Anamnesis nije znanje u užem značenju te riječi, koliko je temelj znanju, ali na kraju ne možemo odvojiti nešto od njegovog temelja. Najpoznatija demonstracija anamnesisa dolazi iz Platonovog dijaloga Menon u kojem Sokrat, kako bi demonstrirao tvrdnju da znanje ima siguran, apodiktičan temelj, otišao Menonovom robu i pokazao da rob, koliko god bio neuk, zna neke elementarne istine matematike i geometrije te da ih zna zato što su one jednostavno svakom očite. Otuda dolazi Platonova sklonost prema intelektualistički sterilnom filozofiranju; jedino je pouzdano znanje ono koje je utemeljeno u prisjećanju apriornih istina.

Τέχνη (tehne)

Riječ koju bismo danas preveli kao umijeće, zanat ili tehnika, tehne označava znanje koje je usmjereno prema nečemu što nije znanje samo, odnosno znanje koje nije samo sebi cilj, već kao cilj ima neki materijalni rezultat. Razlikuje se od episteme po tome što se radi o znanju koje ne teži istini. Znati kako proizvesti nešto ili kako najbolje obaviti neki posao jest neko znanje, ali istina nije njegov predmet. Stari Grci, goniči robova kakvi su bili, oduvijek su gledali svisoka na tehne kao na znanje nižih klasa. Obrtnici i ostali koji rade za život znaju tehne, dok su ‘viši’ oblici znanja dostupni samo onima koji su oslobođeni od nužnosti rada.

Dakle, distinkcija između tehne i episteme ima klasno porijeklo. Također, ono što danas nazivamo umjetnošću je kod starih Grka također bilo tehne, iako bismo danas rekli da umjetnost, isto kao i filozofija, za svoj cilj ima istinu. Platon je uočio to pretendiranje umjetnosti na istinu pa nas ne bi trebao čuditi njegov omalovažavajući stav prema njoj. Plemiću i aristokratu poput njega nije se sviđala pretenzija tehne na nešto što po njegovom elitističkom mišljenju nije mogla znati.

Σοφία (sofia)

Grčka riječ za mudrost, odnosno dubinski uvid u stvarnost, usko je povezana s binarizmom između pojave i stvarnosti koja se u filozofiji pojavila odmah kod Grka i očuvala se sve dok Hegel nije ustvrdio da se stvarnost može jedino pojavljivati. Poznavanje istine koja je ‘izvan’ ili na neki drugi način odvojena od pojavnosti je sofia. Svoju najelaboriraniju konceptualizaciju sofia nalazi u Platonovoj alegoriji spilje – onaj koji je izašao iz spilje u kojoj su vidljive samo sjene i koji je vidio Sunce, taj je izložen sofiji. Bilo bi pogrešno reći da netko ‘ima’ mudrost jer sofia nije atribut nečije ličnosti, već stanje uma u kojemu um nije posjednik nego pasivan član. Barem u Platona, naravno. Aristotel je smatrao da je sofia jedna od dvaju vrlina, teorijsko znanje odnosno nešto što se stječe i ima.

φρόνησις (phronesis)

Pojam koji označava praktično znanje, phronesis je u filozofiju uveo Aristotel kako bi kritizirao jedno epistemološko-etičko uvjerenje prisutno kod Platona. Naime, Platon je smatrao da onaj tko zna istinu ne može ne djelovati u skladu s njom. Teorija i praksa su organski povezane i svako pogrešno djelovanje proizlazi iz neznanja, kao što i svako ispravno djelovanje proizlazi iz znanja. Aristotel se nije slagao, smatrao je da je sasvim moguće znati istinu pa ipak iz nekoga razloga odlučiti ne djelovati u skladu s njom. Stoga dolazimo do pojma praktičnog znanja ili phronesisa. Riječ je o znanju najboljih sredstava za postizanje najvišeg dobra. Posjedovati praktično znanje ili phronesis znači biti upoznat s neposrednom materijalnošću ljudskog života, s praksom, dovoljno dobro da bi se moglo procijeniti kako treba djelovati.

Komentari