Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Film

Horor za početnike: Ljubav prema strašnom – Od Frankesteina i Drakule do Hannibala i vještice iz Blaira

15.05.2013. Nikola Šimić
bluenerve.blogspot.com

bluenerve.blogspot.com

Po svojoj prirodi (i psihološkoj definiciji) strah je negativan osjećaj. Nastaje usred očekivanje neke stvarne ili zamišljene opasnosti, a funkcija mu je naravno da čovjeka putem tjelesnih i psiholoških reakcija upozori na tu nadolazeću opasnost ili prijetnju. Kako bi u teoriji ljudi naravno htjeli izbjeći takve neugodne osjećaje, valjano pitanje koje se samo nameće jest: Zašto ljudi vole biti preplašeni?

Strah kao zabava

Neosporiva istina je da su ljudi tijekom svog kulturološkog razvoja prihvatili strah kao normu tj. ritual zabave. Taj negativni osjećaj tako su prigrlile sve umjetnosti, od likovne do one koju kada ne želimo stalno upotrebljavati isti naziv zovemo sedmom umjetnošću (ili nešto jednostavnije filmske). Strah je u međuvremenu postao ne samo izvor zabave već i zarade. Tako u zapadnim kulturama noć prije Svih svetih djeca i odrasli slave “kvaziblagdan” Noć vještica koji nije toliko različit od naših dobrih starih maškara. Ali to ne znači da i Hrvatsku nije dotaknula magija konzumerizma Noći vještica tako da se Hrvati sada mogu maskirati u što droljastija i grotesknija stvorenja čak dva puta godišnje (ali nećemo sad bit bezobrazni pa dva puta u isti kostim).

baxtervillage.com

baxtervillage.com

Naravno, mašinerija koja obožava Halloween nije samo slastičarska (trick-or-treat!) nego i Hollywoodska koja nam svake godine nudi “originalne” nastavke prošlogodišnjih horor uspjeha. I tako nakon kratka izražavanja vlastite ogorčenosti, autor članka vas dovodi do ključne riječi u članku – horor. Horor je najjednostavnije rečeno filmski žanr kojem je cilj prestrašiti gledatelja. I budimo iskreni većina horora suvremene kinematografije je takva, ali pogrešno bi bilo zaključiti kako se filmski žanr horora ne može uzdići iznad takvih arhaičnih formula. Tako nekada gledajući pojedini horor dobijemo priliku uživati u vrijednim filmskim dostignućima koliko i biti prestrašeni. Horori se često koriste skrivenim fobijama gledatelja ili još češće različitim mitskim, paranormalnim ili demonskim figurama kako prouzrokovali strah kod svojih gledatelja.

Pa eto bacimo se malo i na povijest ovog dosta često  podcijenjenog filmskog žanra.

Gotički počeci

Velik utjecaj u danima rođenja filmskog horora imali su pisci značajnih gotičkih romana. Najutjecajnija spisateljica među njima sigurno je Mary Shelley čije je remek-djelo gotičke književnosti inspiriralo filmske autore već u ranim danima sedme umjetnosti (što sam vam rekao). Naravno radi se nezaobilaznom Frankensteinu koji je poslužio kao predložak najranijim adaptacijama te omiljene knjige. Do kraja tridesetih Frankenstein se pojavio u čak 4 filma (prvi iz davne davne 1910.) uključujući u prvoj uspješnoj horor-franšizi – Frankenstein, Bride of Frankenstein i Son of Frankenstein.

lettherebemovies.wordpress.com

lettherebemovies.wordpress.com

Drugo djelo koje je uvelike utjecalo na razvoj žanra je Drakula Brama Stokera čija je najpoznatija adaptacija, koja inače nije bila odobrena od strane autorovih nasljednika, Nosferatu koji je nastao u Njemačkoj 1922. Iako se danas smatra kulturnim spomenikom i vrijednom baštinom svjetske kinematografije, ovaj njemački Drakula naziva Grof Orlok je upravo zbog kršenja autorskih prava jedva preživio. Unatoč tome što su sve kopije filma po naređenju suda trebale biti uništene, jedna je preživjela i tako je Orlok zbilja postao besmrtni vampir. Osim vampira, na filmsku vrpcu su se u tom razdoblju pozicionirali i vukodlaci u nedavno “remakeiranom” The Wolf-man iz 1941.

Od japanskog mutiranog čudovišta do psihopatskog voajera

Flashforward nekih dvadeset godina, i filmska produkcija horora se okrenula od djela gotike prema apokaliptičnom i demonskom. Tom razdoblju pripada i film o najpoznatijem čudovištu svih vremena i ikoni popularne kulture, Godzilli, i to japanski original čiji se utjecaj na kinematografiju može usporediti s Nosferatuom iz 1954.

Jednako je značajan, a i također pri prvotnom dolasku u kina osporavan film,  Invasion of the Body Snatchers (1956), koji danas mnogi kritičari vide kao politički relevantnu alegoriju antikomunističke paranoje koja je vladala u SAD-u za vrijeme makartizma. Prava radnja filma vrti se oko vanzemaljske invazije u kalifornijskom gradiću u  kojem vanzemaljci otimaju ljude i zamjenjuju ih gotov identičnim duplikatima, ali s nedostatkom emocija i individualnosti.

Iako u Britaniji još traje doba gotičkog horora, također nastaje i možda najpoznatija podvrsta horora, tzv. slasher film. Kao što znamo takvi horori uključuju nekog psihopatskog ubojicu koji svoje žrtve najčešće ubijaju na iznimno vizualan način s tim da jedan lik (poželjno žena koja je u jednom trenutku pokazala svoje sise) ostaje živ na kraju kako bi autori mogli napraviti još desetak nastavak u kojem se za smrt glavnog ubojice u prvom filmu osvećuje njegov sin, unuk, rođak, djed, ujac, baka… ili on naravno nekako čudesno oživi. Rodočelnik slasher filma krije se (doslovno) pod imenom Peeping Tom (1960.) Kao i svaki film u ovom razdoblju, i Tom nije oduševio kritičare, štoviše uništio je redateljevu karijeru. No, danas se ovaj pogled na psihološku anatomiju serijskog ubojice gleda kao remek-djelo svog žanra i jedan od najboljih britanskih filmova uopće.

“Plavuše su najbolje žrtve”

antifilmschoolsite.wordpress.com

antifilmschoolsite.wordpress.com

Možda najutjecajniji filmski redatelj svih vremena ostavio je neizbrisiv trag na ovom žanru. Iako se Alfred Hitchcock ponajprije bavio psihološkim trilerom, njegova dva široj publici daleko najpoznatija filma možemo svrstati u horore. Hitchcock, ljubitelj psihoanalize (i hladnih plavuša te opsesivnih majki) te osoba opčinjena izazivanjem straha, svojim filmovima pokazao je kako horori mogu biti djela visoke umjetnosti. Kritičari su složno prihvatili filmove Psycho (1960) i The Birds (1963) kao dokaz njegove filmske genijalnosti, a danas ih smatramo najvećim dostignućima ne samo žanra već i cjelokupne svjetske kinematografije. Vjerujem (i iskreno se nadam) da ne trebamo previše vremena potrošiti na radnju ovih svima nam poznatih filmova.

Doba demonske djece (i dolazak zombija)

Još veći odmak od gotičke fikcije učinio je George A. Romero uvođenjem još jedne nemani u svijet horora i to kultnim filmom Night of the Living Dead koji se smatra filmom rođenja “živih mrtvaca” poznatijih pod imenom zombiji – likovi koji su u međuvremenu utvrdili svoju poziciju u popularnoj kulturi (tako ove godine iščekujemo zombijevski film World War Z, a već je izašla zombi-romanca Warm Bodies).

Iste godine horor dobiva još kritičkog priznanja zahvaljujući filmu Romana Polanskog, Rosemary’s Baby koji je žanr okrenuo ka njegovom najpopularnijem smjeru, okultnome, te zaradio dvije nominacije (od toga jednu osvojenu) za Oscara.

bloody-disgusting.com

bloody-disgusting.com

Tako je đavolja beba otvorila put đavoljoj djevojčici u možda najvažnijem hororu svih vremena. The Exorcist je tako otvorio put u žanr horora vragu i demonskoj djeci, a zahvaljujući Egzorcistu horor je i ušao u područje mainstream filma. Uspjeh filma okrunjen je s deset nominacija za Oscara među kojima je bila i prva ikad nominacija za najbolji film koja je otišla jednom hororu. Film se i danas smatra jednim od najstrašnijih djela sedme umjetnosti svih vremena, a tema egzorcizma nepovratno je ušla u popularnu kulturu. Tako upravo Egzorcistu imamo zahvaliti što nas se svake godine pumpa bar jednim filmom o istjerivanju đavla iz neke curice/žene.

Trilogiju klasika o demonskoj djeci zaokružit ćemo Damienom iz filma The Omen kojeg bi ako ne po samom filmu trebali znati bar kao imenjaka Deloboyevog sina iz Mućki (onaj mali kojeg se Rodney baš zbog ovog filma tako boji). Tako u tom razdoblju Sotona postaje glavni motiv žanra.

 Komedija (i Johnny Deep) stiže u horor

Početkom 70-ih horori postaju politički osvješteniji, a pod utjecajem ideja iz prethodnog desetljeća nastaju The Hills Have Eyes i The Texas Chain Massacre koji se služe motivom Vijetnamskog rata, a Romero u nastavku svog kultnog zombi-filma Dawn of The Dead koristi satiru kako bi se izrugao američkom potrošačkom društvu. Na nešto lakšoj noti, u tom periodu se razvija i žanr horor-komedija među kojima su najznačajniji The Rocky Horror Picture Show, Young Frankenstein i An American Werewolf in London.

Slasher filmovi imali su u ovom periodu svoj comeback u obliku triju klasika koji će proizvesti mnoštvo sequela, remakeova, rip-offa itd. To su Halloween kultnog Johna Carpentera, nezaobilazni Friday the 13th i A Nightmare in Elm Street Wesa Cravena u kojem je svoj filmski debi imao Johnny Deep.

“I ate his liver with some fava beans and a nice chianti”

Tri su blockbustera iz 70-ih su osim na globalnu publiku, veliki trag ostavili i na horor. Prvi od njih je Spielbergov film Ralje odnosno Jaws koji je bio prvi film koji je iskoristi standardnu tematiku životinje-ubojice u velikom Hollywoodskom filmu. Drugi film je poznatije kao remek-djelo znanstvene fantastike i začetnik jedne od najvećih filmskih franšiza svih vremena, Alien.

Treći film adaptacija je književnog djela Stephena Kinga koji je na horor imao utjecaj jednak Stokeru, Poeu i Shelley. Taj film čiji je glavni lik (osobito slika nje prekrivene svinjskom krvlju) postala ikona pop-kulture (a i inspiracija za priču u najdražoj nam američkoj sapunici Strasti) nosi ime svoje antiheroine, djevojke s telekinetičkim sposobnostima Carrie. Za glavnu ulogu ponižene djevojke koja se osvećuje svojim školskim kolegama u filmu Sissy Spacek zaradila je nominaciju za Oscara, a u remake filma koji u kina stiže u listopadu, Carrie će utjeloviti zvijezda Kicka-Assa, Chloë Grace Moretz.

Još jedan horor iz toga vremena koji vrijedi spomenuti je jezivi The Shining, Stanley Kubricka koji je također nastao po istoimenom romanu Stephena Kinga.

listal.com

listal.com

Horor je svoj vrhunac kao žanr doživio početkom devedesetih godina, a za to je zaslužan jedan relativno mali film koji je osvojio publiku diljem svijeta i pritom postao prvi horor koji je dobio najveću nagradu filmskog svijeta, Oscara za najbolji film. Ako dosad niste pogodili, radi se o sad već legendarnom filmu The Silence of the Lambs koji je ujedno i postao tek treći (i za sada posljednji) film koji je osvojio 5 najvažnijih kipića (režija, glumac, glumica, filma i scenarij). Popularna kultura tim filmom dobila je najvećeg negativca svih vremena doktora i kanibala Hannibala Lectera, a Anthony Hopkins se tom ulogom zapisao u anale filmske povijesti budući da je to vremenski najkraća uloga koja je nekom glumcu donijela Oscara za najbolju glavnu ulogu (manje od 16 min). Ne smijemo zaboraviti ni detektivku Clarice Starling (koju je utjelovila jedna od najboljih glumica u povijesti filma) koja je u međuvremenu postala ikona feminizma, a Američki Filmski Institut navodi ju kao najvažniju filmsku heroinu svih vremena.

Pravila horora su…

Poslije tog povijesnog uspjeha Jaganjaca, Hollywoodska industrija horora uglavnom se okrenula bezbrojnim nastavcima starih uspješnica koje su kritičari mrzili, a publike gledale jer nisu imale drugog izbora. Kao inovativan se u 90-ima pokazao dobri stari Wes Craven koji je publiku šokirao (meta)horor-komedijom Scream (Vrisak). Kako bi ponovno osvojili publiku zasićenu glupavim i nemaštovitim nastavcima, Craven i scenarist Kevin Williamson stvorili su svijet u kojem su tinejdžeri, koji su meta napada psihotičnog ubojice koji se skriva iza maske inspirirane Munchovim “Vriskom”, u potpunosti svjesni činjenice da se nalaze u hororu. Ironični, samosvjesni i posve originalni pristup oduševio je publiku, a uslijedila su i 3 nastavka.

 

Kevin Williamson u mainstream je vratio slasher film i sa svojom drugom uspješnom franšizom, I Know What You Did Last Summer. Oba filma će kasnije postati predmet poruge u također vrlo uspješnoj franšizi horor-parodija, Scary Movie ili kod nas poznatiji pod nazivom Mrak Film (plus još čak 4 nastavka).

Jeftinije je bolje

U 21. stoljeću remake je postao standard žanra koji je je ponovno pao u očima šire javnosti. Glavna inspiracija u Hollywoodu postale su japanske (The Ring, The Grudge), a kasnije i europske uspješnice (Let the Right On In).  Nisu izostale ni nove verzije starih klasika koje naravno nisu bile tako dobro prihvaćene.

Velik uspjeh postigla je najuspješnija franšiza horora u filmskoj povijesti, Saw (ilitiga Slagalica strave), unatoč lošoj prihvaćenosti od strane kritičara. Tako je Slagalica prestravila publiku za gotovo 900 milijuna dolara na svjetskom box officeu.

nzfilmfreak.wordpress.com

nzfilmfreak.wordpress.com

Novinu u žanr donijeli su autori  jednog od najuspješnijih (i najstrašnijih) nezavisnih filmova svih vremena, The Blair Witch Project koji je publici bio predstavljen kao stvarna snimka događaja. Uslijedila je medijska hajka koja je filmu pomogla da ostvari ogromnu zaradu, a producenti horora su oduševljeno prihvatili taj novi “manje je više” format koji je poslužio i autorima franšize Paranormal Activity.

Ako ste mislili da će se na kraju članka naći i koja riječ o omiljenoj Sumrak Sagi, pogodili ste. No, za razliku od producenata ceremonije Oscara od prije nekoliko godina, ja ovu “horor-romasnu” nikako neću spomenuti u kontekstu pravih horora, a oni koji misle da joj je ovdje mjesto sigurno su preskočili moju definiciju horora na početku teksta.

I na kraju…

Kao što i sam naslov sugerira, razvoj horora prati i priče kojima zastrašuju generacije djece i odraslih. Tako možemo zaključiti kako su stvari kojih se bojimo u suvremenom svijetu postale sve realnije. Bojimo se vlastite svakodnevnice odnosno onoga i onih koji vrebaju u pozadini. Davno su prošla vremena kada su jedine stvari kojih smo se trabli bojati bile babroge i čudovišta ispod kreveta. Danas su čudovišta kojih se trebamo još više bojati svuda oko nas, na mjestima gdje ih najmanje očekujemo. Teško je odgovoriti zašto volimo horore. Koji bi razlog mogao biti da ljudi sami traže načine da se prestraše? Jesmo li svi mi mazohisti ili je odgovor jednostavniji? Univerzalna je istina da ljudi u svemu traže načine da se zabave tj. da uživaju. Pa možda nije strah ono što nas privlači hororima već uzbuđenje od samog očekivanja straha. Neki stručnjaci kažu da ljudi vole gledati horore zbog osjećaja olakšanja na kraju filma, no koje se to dijete dobro osjećalo nakon što je pogledalo neki strašni horor. A možda je razlog posve jednostavan, štoviše iskonski – sindrom zabranjenog voća. Roditelji nam kao djeci zabranjuju da gledamo horore, a mi ih baš zato još više želimo gledati, bez obzira na posljedice. Ma zapravo koga i briga razlog zašto volimo horore. Volimo ih i to je to. Neka se psiholozi bave time, a mi filmofili se samo možemo nadati da je iza ugla još jedan horor – klasik koji će nas osvojiti.

 

Komentari