Istaknuto
22.10.2018.

Knjige su odličan izbor u svakom slučaju! Svakog tjedna ćemo vam odabrati po tri nove knjige koje možete pronaći na policama domaćih knjižara, a uz malo sreće, neke od njih mogu biti vaše.

17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

Intervju

Hrvoje Mabić: ‘”Ravnodušnost i konformizam puno govori o tome kako se odnosimo prema onima koje ne smatramo dijelom svoga građanskog kruga”

31.03.2015. Krešimir Bobaš
Foto: Zagrebdox.net

Foto: Zagrebdox.net

Kada se govori o suvremenom hrvatskom dokumentarnom filmu, nezaobilazno je ime toga potentnog i nadasve produktivnog žanra u nas svakako i Hrvoje Mabić. Sa svojim dokumentarističkim uradcima gostuje na filmskim festivalima već gotovo jedno desetljeće, a u filmskoj branši je skoro pa dva. Koncem prošloga tisućljeća, točnije 1999. godine, ovaj diplomirani filozof jedan je od pokretača produkcijskog studija „Fade In“. Pri tome je riječ o svojevrsnom urbanom kolektivu, koji svoj angažman dokumentiraju u brojnim filmskim doprinosima, između ostalog i u suradnji s nacionalnom dalekovidnicom, HRT-om. S više od devetsto reportaža, tridesetak dokumentaraca i namjenskih spotova te pedesetak radionica, „Fade In“ zaista zavrjeđuje priznanje struke glede svog društvenog angažmana, koja mu je čak tri puta dodijelila titulu najbolje produkcijske kuće u Lijepoj našoj.

Iako sazdan od pregršta (sadašnjih i budućih) zvučnih imena u svijetu hrvatskog filma, Mabić je ondje bio od samoga početka. Jedan je od producenata i redatelja nagrađivanog dokumentarnog serijala Direkt, a njegov doprinos biva prikazivan na Liburnia Film Festivalu 2007. godine. Riječ je o kratkometražnom Direkt: Queer, u kojemu tematizira pitanja položaja transrodnih osoba u Hrvatskoj. Sljedeći veći uspjeh bilježi na najpoznatijem domaćem festivalu dokumentarnog filma, ZagrebDoxu, gdje mu u regionalnoj konkurenciji 2014. godine biva prikazivan film 4. majmun, istraživački dokumentarni film o stanju u psihijatrijskoj bolnici Lopača kraj Rijeke te njezinim zlostavljanim pacijentima i osoblju. Jedan od centralnih likova te reportaže je mlada Ana Dragičević, koja se u Lopači našla zbog svoje homoseksualne orijentacije, a priča o njoj doživljava nastavak na ovogodišnjem ZagrebDoxu, i to s filmom Bolesno. Mabić za oba filma potpisuje kako režiju, tako i scenarij. Osim navedenih filmova, Mabić potpisuje režiju i za niz televizijskih serija (između ostalog Razred, Ostati živ, Dvornikovi), kao i petnaestak socijalno angažiranih promidžbenih poruka.

Što sâm Mabić ima za reći o svojim dosadašnjim uspjesima, odabiru tema te planovima za budućnost, pročitajte u nadolazećim retcima.

Foto: Zagrebdox.net

Foto: Zagrebdox.net

Što nam možete reći o stanju hrvatskog dokumentarnog filma unazad posljednjih petnaestak godina, tj. njegovu razvoju od osnivanja kolektiva „Fade In“ 1999. godine do danas?

Stanje dokumentarnog filma unazad 15 godina se znatno poboljšalo i to na svim razinama: distribucijskoj, izvedbenoj i razini recepcije kod publike. Prije 15 godina još je kod većine redatelja prevladavalo mišljenje da je dokumentarni film nekakva niža stvaralačka vrsta i da služi samo kao stepenica koja se mora proći do rada na igranom filmu. Danas to više nije tako, za što ima niz razloga, a mislim da je jedan od njih i taj što su ljudi uvidjeli da  dokumentarni film nudi itekako puno mogućnosti kreativnog i osobnog izražavanja. Od osamdesetih naovamo, dokumentarni je film kao vrsta enormno evoluirao i razvio niz različitih tipova dokumentaraca, a mi smo ih sve više u prilici gledati na sve više dokumentarnih festivala u nas, u kinima i na HTV-u.

Tema filma 4. majmun, Vaš prvi dugometražni film, nadovezuje se na Direkt: Queer, film kratkog formata u kojemu se pojavljuju transrodne osobe. Što Vas je ponukalo da ispričate priču o ovoj marginaliziranoj skupini društva?

Da, bavio sam se dosta marginaliziranim i ‘obilježenim’ skupinama. I ovdje su mi oni bili motiv. Međutim, intrigantna mi je bila i sprega maloljetnika sa problemima u ponašanju i tzv. establišmenta. Ljudi iz svih relevantnih institucija, od socijalne skrbi, psihijatrije, raznih udruga i samog Grada Rijeke su godinama znali da se u bolnici dešavaju čudne stvari, ali nisu reagirali. Njihova ravnodušnost i konformizam puno govori o tome kako se odnosimo prema drugima, koje ne smatramo dijelom svoga građanskog kruga. S ignorancijom i bez temeljnih ljudskih načela.

Iako tematski povezani, 4. majmun i Vaš najnoviji uradak, Bolesno, tematiziraju ponešto različitu i politički dvostruko škakljivu temu: pacijente u umobolnicama, među kojima se nalazi i jedna lezbijka, iako je homoseksualnost službeno uklonjena s popisa mentalnih bolesti 70-ih godina prošloga stoljeća. Kako i zašto je to po Vašem mišljenju bilo moguće?

Na ovo pitanje ne mogu dati pouzdan odgovor, nego samo nagađati. S jedne je strane činjenica da je u Hrvatskoj i danas veliki problem nedovoljni broj stručnog psihijatrijskog osoblja koje se bavi djecom i adolescentima. Moguće je da je nekompetentnost u radu dio problema. Međutim, ja bih rekao zatvorski uvjeti u kojima su ta djeca i adolescenti držani, a u kombinaciji sa sistemom kažnjavanja koji je u bolnici vladao govori dosta i o osoblju bolnice. Kažnjavanje kao metoda se koristi ako ne znaš ni sam kako bi bolje, a vjerojatno te niti nije briga za toga nekoga. Moj je dojam da je kod osoblja bolnice prevladavalo uvjerenje da toj djeci ionako nema pomoći, pa što god da se napravi neće biti pogrešno.

Iako su u 4. majmunu prikazani s modificiranim glasom i u siluetama, jeste li naišli na probleme ili otpor prilikom intervjuiranja pacijenata iz Lopače i njihove rodbine za potrebe snimanja filma?

U filmu je modificaran samo jedan glas, od protagonista koji je bio posebno ugrožen snimanjem, a većina njih su snimani samo kao siluete. Ne, nije bilo problema. Oni su zapravo bili ohrabreni medijskim istupom jedne od njih, Ane Dragičević. Kada su vidjeli da je ona istupila i da je javnost stala na njezinu stranu, imali su je potrebu podržati. Neki od njih su se čak htjeli snimati bez sakrivanja identiteta, ali ja na to nisam pristao. Smatrao sam da to ne bi bilo dobro za njih i to se pokazalo točnim. Oni danas imaju svoje živote, neki na fakultetima, a neki u novim radnim sredinama, i bilo bi loše za njih da nose biljeg boravka na psihijatriji. Osjetljiva je stvar u ovakvim slučajevima snimati nekoga tko ima 18 godina, jer je pitanje koliko je svjestan dalekosežnih posljedica medijskog istupa. U takvim situacijama, dakle, mislim da mi autori moramo prije svega biti odgovorni prema njima.

Foto: Zagrebdox.net

Foto: Zagrebdox.net

Filmovi su nastali dok je slučaj „Lopača“ bio u punom jeku. Vjerojatno ste nailazili na otpor sa svih strana, ponajviše onih birokratskih. Kako ste ih na kraju riješili i jeste li uspjeli prikazati sve što ste i zamislili?

Kod osoblja bolnice zapravo nisam imao puno problema. Oni su nakon što je cijela kontroverza izašla u javnost htjeli pokazati jedno novo lice. Htjeli su pokazati da su otvoreni i da ništa ne skrivaju, pa su mi zato i dali nesmetano snimanje po bolnici. Međutim, ja im nisam otkrio sve karte koje imam. Oni nisu znali da imam više svjedočanstava o katastrofalnom tretmanu adolescenata u bolnici, kao niti to na koji ću način konstruirati priču, te kakva će biti uloga njihove moralne i liječničke odgovornosti u svemu. Bio sam prisiljen na ovo nadigravanje, jer su oni u svojim medijskim istupima bili degutantno manipulativni i lagali puno toga. Drugo što nisu znali je da imam dosta dokumentacije, a do koje sam došao svojim kanalima, dakle, ne službeno, a koja potvrđuje da je priča oštećenih adolescenata autentična.

Najveća zapreka mi je bila Hrvatska liječnička komora, koja mi nije ustupila traženu dokumentaciju, pa sam do nje morao dolaziti polulegalno. Čak su i spriječili jednog svog člana da mi dâ izjavu koja bi potvrdila sve navedeno u filmu. Ta je osoba zbog svoje moralne savjesti htjela pričati, ali je njima ipak bila važnija solidarnost struke i ne kaljanje psihijatrije kao takve. Prilično nemoralno, ja bih rekao.

Hrvatski dokumentarni filmovi bivaju sve zapaženijima i tu i u inozemstvu, no čini se da su generalnoj hrvatskoj publici i dalje poprilično nedostupni. Što bi se moglo učiniti po tome pitanju?

Mislim da se i tu stvari mijenjaju i nadam se da će u perspektivi biti još bolje. Evo, u Zagrebu imamo prvo kino za dokumentarne filmove Dokukino, a diljem zemlje pomalo se razvija mreža nezavisnih kino prikazivača. Hrvatska Televizija radi neke korake u tom smislu, a ja mislim da bi HTV 3 mogao postati dobar medij po tome pitanju. Čak eto imam i projekt za njih vezan uz distribuciju dokumentarnih filmova, ali o tome možemo pričati više ako se realizira.

Vaša tematska okosnica do sada je bila manje-više poznata. Koje projekte namjeravate snimati u budućnosti, imate li već neke u planu?

Tek sam završio Bolesno, koji je bio jako zahtjevan film i treba mi da se malo saberem. Imam dva filma koja spremam, ali su u ranoj fazi rada na scenariju i razvijanju ideje. Mogu samo reći da bi u jednom od njih se bavio spregom ekonomske krize i općenito neoliberalne politike sa maloljetnim delikventima, a u drugom povijesti mržnje Hrvata i Srba, ali kroz jedan zatvoreni, izolirani prostor u kojem je ova povijest komprimirana zadnjih 50 godina.

Dokumentarni vs. igrani film: Koje su prednosti, koji su nedostaci za redatelje dokumentarnih/igranih filmova u Hrvatskoj? Namjeravate li se okušati i u ne-dokumentarnom formatu?

Prednosti rada na dokumentarnom filmu nasuprot igranome su mu ujedno i mane. Dokumentarnih se filmova snima znatno više nego igranih, pa se može reći da je to dostupnija filmska vrsta i pristupačna većem broju ljudi, što je dobro. To je ujedno i mana, jer se godišnji budžet dijeli na veliki broj filmova, pa je teško za zahtjevne dokumentarne filmove dobiti dolične budžete. Rad na ozbiljnom dokumentarnom filmu bi trebao trajati 2-3 godine, a taj je rad kod nas teško izfinancirati.

Da, mislim se posvetiti i igranom filmu. U dokumentarnom filmu je autor limitiran ljudima koje je uspio pridobiti za snimanje, a oni često postavljaju ograničenja pri samome snimanju, jer ipak se radi o njihovim životima. Tako u dokumentarnom filmu često lovimo samo segmente šire stvarnosti. Igrani film nema ograničenja, pa se autor može izraziti bez obaziranja na moralna pitanja koja nose izlaganje stvarnih ljudi očima publike, a i slijediti svoju ideju neovisan o bilo kome drugome.

(Visited 368 times, 1 visits today)

Komentari