Komentar: Glazba u videoigrama
Videoigre postaju s vremenom sve više i više dio pop kulture, a ne nešto rezerviranu za manju grupu entuzijasta i eventualno djecu, kako je to bilo kada sam ja bio klinac. Tako danas bilježimo veliki eksponencijalni godišnji rast popularnosti videoigara kod oba spola i u svim dobnim skupinama. Izdavači pokušavaju privući igrače raskošnim trailerima za svoje proizvode i upravo s tim trailerima počinje naša priča.
Baš kao i traileri za filmove i serije, što je veći budžet (mala informacija, godišnje se na videoigrama zaradi 10.5 milijardi američkih dolara čistog profita, tako da ne biste pomislili da je visoki budžet koja tisućica), to će u većini slučajeva biti i uzbudljiviji trailer, ali, barem se meni tako čini, i veća šansa da ćete u tom istom traileru čuti pjesmu nekog poznatijeg izvođača. Svi znamo kakav utjecaj glazba može imati na čovjeka, a to su očito shvatili i dečki u kožnim foteljama koji okreću milijune čisto zato što nama fali zabave u životu. Daleko od toga da ćete u gotovo svakom traileru naći neku odličnu pjesmu, nego, kao i kod većine glazbe, treba vam malo sreće da biste pronašli ono što vam odgovara. Moja priča s glazbom u videoigrama počela je u srpnju 2011. godine kada sam, gledajući trailer za (tada) novi nastavak franšize Assassins Creed, čuo pjesmu koja mi je u potpunosti poboljšala iskustvo gledanja samog sadržaja najave za igru, pjesma koja je napravljena u toliko epskom tonu da je to nešto nevjerojatno. Iste sekunde sam, naravno, guglao što ja to slušam i tako otkrio Woodkida, kojeg i dalje aktivno slušam.
Nedavno sam, također gledajući trailer za nastavak Assassins Creed, naletio na svepristunu Lorde i jedinu njenu pjesmu koja mi je u potpunosti legla, a radi se o Everybody Wants To Rule The World. Opet je pjesma potpuno promijenila doživljaj cijelog uratka i odvela ga na novu razinu (osim što je uljepšala trailer za AC, iskorištena je u traileru za čak 2 filma – Dracula Untold i The Hunger Games: Catching Fire).
Osim u trailerima za igre, već godinama slušam dobru glazbu u sklopu samog soundtracka (mislim da se ovdje svi možemo sjetiti, tada vjerojatno najpopularnijeg, soundtracka za igru GTA San Andreas, koji je prodan u milijunskoj nakladi, a ilegalno downloadan barem 5 puta toliko), pa se tako čuje sve i svašta, od hipijevske glazbe šezdesetih (Battlefield: Vietnam), modernih bendova (Nico Vega u Bioshock Infinite), sve do indietronice i chillwavea u novom nastavku GTA serijala.
Jedan od vjerojatno široj publici najpoznatijih serijala, osim GTA, jest svakako FIFA, najpopularnija nogometna simulacija koja već 21 godinu redovito izlazi, a upravo u njoj se redovito svake godine nalazi sve bolji i bolji soundtrack. Popularnost i kvalitetu lako možete provjeriti sami te se uvjeriti u zaista velik broj klikova na Youtube-u i pritom čuti Bloc Party, Foals, Nine Inch Nails, Milesa Kanea, Death From Above 1979 i mnoge druge, da ne idem predaleko u povijest.
Serijal igara Need for Speed, po kojem je nedavno snimljen i film, također je poznat po svom soundtracku na kojem se moglo čuti izvođače poput Band of Skulls, Muse, The Maccabees, Disturbed, The Vaccines, The Who, Eagles of Death Metal i brojnih drugih manje i više poznatih bendova.
Kada smo već kod simulacija vožnje, vjerujem da bi trebalo spomenuti ne toliko poznati Driver, čisto iz razloga što ima jedan od zaista najboljih soundtracka ikada, koji obuhvaća glazbu od sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do moderne glazbe svih žanrova. Tako u nekoliko različitih igara možete čuti dvjestotinjak pjesama koje izvode Editors, Iggy Pop, Blondie, Beastie Boys, Funkadelic, The Heavy i ostali.
Činjenica je da videoigre sve više postaju nešto sasvim uobičajeno u našem društvu (ako mislite da je to i dalje rezervirano za momke, mogli biste se iznenaditi da su 40 posto svih igrača – igračice), te vjerujem da je to zaista dobar poligon za vježbanje dobrog glazbenog ukusa u mladih, što je, barem na mojoj generaciji, djelomično i uspjelo. U doba kada se publiku svakodnevno, kroz više medija, bombardira glazbom u najmanju ruku sumnjive kvalitete, vjerujem da jedan medij, koji je do sada bio relativno slobodan neukusa, zaista pomaže u promicanju kvalitetne glazbe svim dobnim skupinama.
