Izvještaj: Apsolutna dominacija Repetitora u Tvornici kulture

Jučer smo u Tvornici kulture doista imali prilike uživati u čak tri koncerta. Prvi su nastupali Moskau, zatim Rusti, a šlag na torti bio je beogradski Repetitor koji su izlazili na čak dva bisa. Ovime se romansa između Zagreba i Repetitora nastavlja, a kako je bilo na koncertu saznajte od čak dva naša novinara – Tina Đudajeka i Jana Vukasovića.

Oko devet sati prvi su na pozornicu izašli Moskau, mladi bend koji se ovoga puta ukazao u tročlanom obliku. Kada su počeli svirati publiku je činilo svega 50 ljudi, a kako se koncert bližio kraju tako se Veliki Pogon zgušnjavao. No unatoč ovoj relativno maloj publici moskauovci su ipak uspjeli prenijeti energiju i osjećaj kakav su planirali. Naravno, ukoliko je moj osjećaj onaj koji zbilja i jesu željeli prenijeti. Ovaj osjećaj nije nipošto jednostavno dočarati, već se mijenjao gotovo na svakoj pjesmi, a nerijetko čak i nekoliko puta u jednoj pjesmi. Sve je ovo rezultiralo blaženom zbunjenošću, koja se već od prvih tonova dala prepoznati na licima mojih supromatrača. No nisu lica jedina koja su odavala takvo stanje. Možda je i najočitiji indikator ovakvog stanja uma koji je trajao od prvog takta pa sve do posljednje note upravo pokušaj plesa. Možda je ples prejaka riječ za ono čemu sam svjedočio na Moskau, pa mislim da je to prikladnije nazvati pokušaj svjesnog kretanja s maksimalnim udjelom volje.  Ovo spomenuto kretanje na trenutke se činilo smiješnim, onda ponekad sasvim ritmičnim i usklađenim pa sve do potpuno uznemirujućeg.

Vjerujem da je ovako i najbolje opisati glazbu koja nam je zaželjela dobrodošlicu na jučerašnji koncert. No ovo se nikako ne smije shvatiti pejorativno. Dapače, ono što je Moskau jučer predstavio u Tvornici Kulture bilo je zanimljivo, drugačije i novo. Ukratko, bilo je sve ono čemu vjerujem da bi današnja muzika trebala težiti – svakodnevnom prelaženju granica i izlaženju iz okvira. Iako je glazba koju sam jučer slušao odlazila od neslušljivosti preko seventhatspellovske repetitivnost pa sve do melodičnosti i zaigranosti, ipak ne mogu reći da ju je publika prepoznala i prihvatila. Reći ću samo nažalost. Tvornica nije bila spremna za Moskau.

Nakon Moskaua uslijedio je Rusti. Bend sastavljen od dva naizgled vrlo mlada gitarista i nešto starijeg bubnjara zasvirao je pred već zavidnim brojem gledatelja. Zagrebačka pozornica bila je njihova na 40 minuta, a svoje su vrijeme najbolje moguće iskoristili. Rusti je jedan od onih bendova koje kada poslušate kod kuće imate jasnu predodžbu kako bi taj bend mogao izgledati uživo i u ovom slučaju ne biste pogriješili. Upravo zato i tvrdim da su rustijci svoje vrijeme na stejdžu iskoristili najbolje moguće jer vjerujem da su publici predstavili sve ono što je u njihovoj muzici moguće prepoznati. Mladost, agresivnost, energija, sve se ovo rapidno izmjenjivalo jučer u Tvornici kulture, zbog čega je Rusti na kraju nastupa i dobio pohvalu publike kakvu je i zaslužio. Unatoč profesionalno odrađenom koncertu i Rusti ima mane. Najveća koju je moguće prepoznati je njihova mladost koja, koliko je i prednost, toliko i koči njihov potencijal. Ovo je najuočljivije iz samih riffova koji sežu od modernih, repetitorskih brejk riffova, pa sve do mlakih punk riffova. Ipak, u Rustijevu opusu prevladavaju ovi prvi zbog čega vjerujem da ovi mladići znaju kojim putem treba nastaviti, što mi je veoma drago.

Kolega Tin je kod Moskau rekao sve što se o tom bendu i može reći, ali kod Rustija bih ja ipak volio dodati da oni imaju puno posla. Uspjeli su koliko-toliko stvoriti svoj “stil” koji je mješavina svega i svačega (što nikako nije loše), ali vjerujem da bi bili dosta zanimljiviji kada bi malo ublažili taj punk koji jednostavno pršti iz njih. Punk je jako dobar dodatak, ponekad čak i presudan, no treba ga koristiti u umjerenoj dozi. Ovako mi se na momente čini da sam u Mediki na neki glupi utorak i svira 6 bendova za 6 kuna. No, sada krećemo na pravu stvar i razlog zašto smo kolega i ja uopće posjetili Tvornicu 31.1.2015.

Repetitor. Što uopće mogu reći o tom prokletom bendu? Nekoliko stotina ljudi koji su sinoć bili u Tvornici mogu vam potvrditi koliko je to bolesno dobar bend uživo. Na koncertu beogradske trojke sam već nekoliko puta bio i nikako iz glave nisam mogao izbaciti njihov zajednički koncert sa Japantherom u pregrađenom Velikom pogonu 2013. Na Superuhu i na Gričevanju mi je bilo apsolutno odlično, ali nije došlo blizu tom kaotičnom bendu koji je pred ne tako punom Tvornicom dao apsolutno sve od sebe. Tada sam pomislio: može li bolje? Može. Sinoć je Repetitor proizveo kolektivnu katarzu kroz glasnoću i luđački dobro sviranje. Kada ih gledate na bini, Boris tamo stoji sa svojim odrpanim telecasterom, Ana-Marijin bas je veći od nje same, Milena izgleda kao neko milo i drago biće, a onda… Onda se upale svjetla, Boris se pretvara u riff-mašinu, Ana-Marija dopunjuje zvuk svojim riffovima u maniri najboljih dana post-punka te Milena, čisti stroj koji drži ovo dvoje na okupu i pritom dodaje još jednu dozu žestine na već ionako pomahnitali bend.

Koncert su, sad već gotovo tradicionalno, otvorili sa Devojke idu u Minhen što uvijek nabrije publiku u samom početku, a kako smo svi tek bili nabrijani… Nekakva kratka analiza kako zvuči Repetitor za one koji ih ne slušaju bila bi spoj najboljeg od svega iz povijesti rocka, čistokrvni rock bend spreman za ovu dekadu. Već sam spomenuo da Ana-Marija svira post-punkerske bas dionice, no post-punk nije toliko bitan, glavno je to da su oni spoj svega što je u nekom trenutko pomaknulo granice rock glazbe, a to su punk, moderni garage rock te naravno primjesa tog melodičnog post-pankića, ali i njegova furiozna energija. Sada si otprilike možete zamisliti kako to onda zvuči kada bend koji apsolutno pršti energijom otvara koncert pjesmom kao stvorenom da se cijela dvorana izmlati.

Osim već svima poznatog i uvježbanog materijala, počastili su nas i s nekoliko novih stvari koje smo škicnuli na setlisti koju mi je ispred nosa ugrabio kolega Tin. Već neko vrijeme izvode po dvije ili tri nove stvari od kojih bi svakako izdvojio Šume reke jer je gotovo u potpunosti netipična za repertoar Repetitora. Počinje dubokim i teškim bas rifom i polako se gradi dodavanjem vokala, a pjevaju svi troje. Pjesma cijelo vrijeme održava taj osjećaj napetosti u zraku i onda, baš kao i sve što je taj bend ikad napravio, eksplodira. Sve skupa, ako sam dobro izbrojao, svirali su nam 4 pjesme koje se ne mogu naći na albumima, mislim da možemo biti zadovoljni s time. Također mislim da je već polako vrijeme da osvane neki novi singl, nešto, bilo što. DAJTE NAM JOŠ. Također vrijedi spomenuti da je publika jednako divljala na gotovo svakoj pjesmi. Nije to bio koncert na kojem se ljudi razuzdaju samo na U pravom trenutku, ne, ovo je bila doza čiste mahnitosti.

Spomenuo sam već nabrijanu publiku, vrijeme je da vam i to malo pojasnim. Prva Tvornica s Japantherom bila je umjereno kaotična. Gričevanje je bilo jako divlje, ali ništa se ne može mjeriti s kaosom koji se odvijao za vrijeme koncerta Repetitora na apsolutno svakoj pjesmi, makar žestoki riff trajao 5 sekundi, svi su bili odlučni pošteno se ispogati. Čak je bilo i nekih pokušaja crowd surfinga, ali to vam pobliže može ispričati kolega Tin budući da je on bio glavni akter u toj priči. Ako ste stajali pri sredini u trećem redu mogli ste očekivati konstantno bacanje i ulaženje u mosh pit koji je bio prekrasan, dovoljno agresivan, a opet kolegijalan i pitom. Pravi pravcati ritualni ples na koncertu malenih božanstava regionalne rock scene.

Ne znam jeste li ikada imali prilike slušati kako vam netko stariji priča o atmosferi na ex-yu rock koncertima. Uglavnom to budu fantastične priče o kaotičnim i žestokim nastupima, priče koje ja jednostavno nisam uspio doživjeti dok nisam prvi put vidio Repetitor uživo. Bend koji vas odvuče u neku drugu dimenziju gdje postoji samo zvuk, žestoki opasni zvuk s mudima. Upravo onakav kakav rock i treba biti. Osobno bih rekao da je Repetitor obiteljski bend, obiteljski u smislu da idete sa svojom proširenom obitelji na njega, idete s najboljim prijateljima uživati u glazbi koja je na prvom mjestu kvalitetna, idete se izdivljati i biti dio veće skupine istomišljenika. Hvala vam Boris, Milena i Ana Marija što se nam priuštili večer za pamćenje, i dajte nam više taj novi album, dosta mi vas je!

Sve u svemu, ovo je vjerojatno bila jedna od najboljih večeri u Tvornici, vidjeli smo bend koji gotovo zalazi u avangardu, mladi friški bend koji se još treba dodatno oblikovati te uvjerljivo najbolji bend ovih prostora. Nakon svakog njihovog koncerta pomislim kako bi genijalno bilo gledati Vlastu Popić i Repetitore kako zajedno sviraju. Ta dva benda doživljavam kao jedne od rijetkih (na svu sreću uspjelih) pokušaja da u ovoj zabiti imamo kvalitetne bendove koji su uspjeli uloviti duh vremena. Puno se kod nas radi, ali rijetko što zaista pomakne granice žanra. Repetitor je uspio i uvjeren sam da ćemo o njima za 20-30 godina govoriti kako se danas govori o Šarlo Akrobati, EKV-u, Azri. Sinoćnji koncert u Tvornici početak je novog doba kada se alternativna glazba polako približava sve široj i široj publici.

Rusti i Moskau učinili su sinoć veliku stvar. Stali su pred gladnu Tvornicu i izveli odlične koncerte. Ovo me, moram priznati, iznenadilo jer sam očekivao nešto veoma drugačije. Naime, bojao sam se da će i Moskau i Rusti, budući da nastupaju prije Repetitora, ispasti smiješnima. Bojao sam se da će Beograđani u potpunosti zasjeniti nastupe dvaju hrvatskih bendova i da će ispasti sasvim druga situacija od one koja je nastala i zbog toga mi je neizmejrno drago. Moskau i Rusti se jučer nisu osramotili. Zapravo, istina je stotinama svjetlosnih godina udaljena od toga. Ova dva benda jučer su na najbolji mogući način prezentirala svoju glazbu i pretvorili se u jednu od najboljih predgrupa Repetitoru koju sam čuo. Zbog toga zaslužuju svaku pohvalu. No jedina zamjerka koju na ova dva bend imam je ta što su zvučali nezrelo. To je i očekivano poradi njihovih godina, ali uspoređujući ih s Repetitorom, i Rusti i Moskau su ispali prilično nezrelima. No ovo nije toliko veliki problem s vremenom će i ova dva benda to postići.

Za kraj mogu jedino reći da je koncert bio fenomenalan. Slažem se s kolegom Janom u svemu što je rekao i čvrso stojim iza toga, no vjerujem da je zaboravio naglasiti jednu stavku koju ja osobno držim veoma važnom. Za Repetitor imam zamjerku što smo praktički isti koncert mogli slušati još u listopadu 2013. godine, ali srećom izgleda da ovaj bend neće nikada izgubiti energiju. Upravo zbog tog razloga i vjerujem da ih Zagreb nikada neće prestati voljeti, već da će uskoro morati tražiti veće mjesto od Tvornice za održavanje zagrebačkih koncerata. Najljepša i činjenica koja se doista može primijetiti i na sva usta hvaliti je to što pjesma U pravom trenutku  nije ključni, prijelomni dio koncerta. Sjećam se još 2013. kada su svi s nestrpljenjem čekali ovu pjesmu, kada je to bila jedina pjesma sa spotom koja je naprosto definirala Repetitor koji danas poznajemo. No Repetitor se promijenio, stasao i nakon što su mu otpali mliječni zubi U pravom trenutku je postala samo još jednu u nizu odličnih pjesama koju publika isčekuje s radošću i neizvjesnošću kao i svaku drugu.