Istaknuto
21.06.2018.

"Katalonac" je naizgled neobavezna predstava koja će znalački nenametljivo, zakrivena smijehom, u gledatelju zatitrati neke mnogo dublje žice, vrlo aktualne u našem društvu.

20.06.2018.

Kolektiv emge prošle se godine na 14. Velesajmu kulture bavio pitanjem revitalizacije i prenamjene prostora zagrebačkih kinodvorana, u sklopu čega je nastala izložba "Kino 041 – pogled na prošlost i sadašnjost zagrebačkih kinodvorana". Izložba je ponovno postavljena na ovogodišnjem Design Districtu, što je bio povod za razgovor s Tenom Bakšaj, jednom od članica kolektiva.

Glazba

Recenzija – Vlasta Popić: Petica na ‘Kvadrat’

15.02.2015. Jan Vukasović
Foto: facebook.com/Vlasta.Popic.vz

Foto: facebook.com/Vlasta.Popic.vz

Tena Rak, Dimitrij Petrović i Ivan Ščapec. Zapamtite ta imena jer to su ljudi koji se kriju iza imena Vlasta Popić, underground benda kojeg ćemo se vjerojatno i za 20 godina sjećati. Opasno je to reći ovako na samom početku (ili uopće), ali u jedno sam uvjeren – Vlasta Popić ostavit će veliko naslijeđe, a početak tog naslijeđa je upravo album „Kvadrat“. „Za očnjake“ je bio izvrstan početak jednog mladog benda koji se u jednom trenutku samo pojavio i stvorio si vjernu publiku koja ih prati.

Popići nisu nešto što mi je „leglo“ od prvog slušanja, trebalo mi je vremena da mi se svide i ostale njihove pjesme (da se razumijemo, nisu sve savršene, ma koliko ih ja volio). Ovaj album je jače izdanje od prošlog zbog energije kojom vas konstantno hrani – čiste noise punkish brzosvirajuće energije na koju niti morski ježinac ne bi mogao ne tapkati svojim vodožilnim sustavom. Prošlo izdanje imalo je nekih pomalo čudnih momenata, no ovdje se sve ispravilo. Nastao je jedan kompaktan i kvalitetan album koji bih rado čuo uživo u komadu, pjesmu za pjesmom. Sami Popići su na svom bandcampu napisali da je veći dio albuma snimljen uživo što zasigurno pridonosi cjelokupnom dojmu pri slušanju albuma.

Foto: facebook.com/Vlasta.Popic.vz

Foto: facebook.com/Vlasta.Popic.vz

Također je zanimljivu da su, baš kao i na prošlom albumu, surađivali s kolegama iz Srbije što je očito dobar potez jer je ovo već drugi za redom odlično isproducirani album. Osim zbog očito dobrih rezultata, ta suradnja još je jedan korak prema evenutalnom još većem povezivanju dvije scene u jednu, regionalnu, koja bi možda jednog dana mogla nadmašiti onu koja je postojala u vrijeme Jugoslavije, a to je naš predragi ex-yu rock na koji se još uvijek gleda kao najplodnije razdoblje. No, to je priča za neki drugi put, sada ću se fokusirati na analiziranje ovog prekrasnog benda koji zaslužuje medalju za svoj rad.

Album otvara Tržište svojom gromovitom bas linijom prekrasnog tona. Pomalo agresivna, pomalo plesna, ali iznad svega potpuno poremećena linija poprilično je dobar nagovještaj kako će ostatak albuma zvučati, a vjerujem da bih iste pridjeve iskoristio kada bih opisivao i sam bend. Nakon Tržišta dolazi najavni singl Ako nisam dobra koji ima tipično vlastapopićki gitarski riff koji iz nekakve fora sekvence prelazi u gotovo čistu istrzanu buku popraćenu zanimljivim ritmovima bubnja. Kao singl pjesma je dobro funkcionirala jer se očekivala nekakva veća promjena u bendu, kao da su se smekšali i odmaknuli od undergrounda, što se pokazalo samo djelomično točnim. I dalje se svaki odsvirani ton na ovom albumu čini savršeno iskrenim umjetničkim djelom, samo što su se napokon riješili svih nedostataka.

Foto: press

Foto: press

Od samog su se početka vukli u sjeni Repetitora zbog dosta sličnog glazbenog izraza, ali tu ima podosta nijansi koje razlikuju ta dva benda, koje su se na albumu tek u potpunosti iskristalizirale. Bas je preuzeo veću ulogu i čini mi se da je dosta glasniji (što je na numeri Tržište prokleto očito, ali probajte usporediti i ostale pjesme s ovog i prošlog izdanja). Bubnjevi su također ljepše snimljeni i fino izraženi, a gitare su standardno kaotične i zanimljive, a ponekad i dosta catchy. Glavna razlika između Repetitora i Popića jest što su Popići na prvom mjestu puno melodičniji; bas u Repetitorima ima malo drukčiju ulogu, više ritmičku nego melodijsku, a ovdje fino preuzima obje te se Popići njime poigravaju u gotovo svakoj pjesmi, gitare su također malo melodičnije. Razlike su tu i vjerujem da su na ovom albumu zaista dobro izražene te da više nema potrebe govoriti o ovom bendu kao slabijoj verziji kolega iz Srbije jer oni to nikako ne zaslužuju.

Album se malo smiruje nakon stvari Maštanje (točno na pola albuma) i kreću pjesme koje započinju dosta polako, i vrlo sporo (ali efikasno) grade se malim promjenama koje na kraju postanu velike, gotovo kao da se jedan ritam ili riff jednostavno presloži u nešto novo, a potom vrati na staro i tako ukrug. Zanimljiv i uzbudljiv format, zanima me kako će to sve skupa funkcionirati uživo. Kao apsolutni favorit izdvojio bih Nervozno se sanjari koja zatvara album. Pardon, ne zatvara ga jer nakon što ga jednom poslušate, poslušat ćete ga opet. U svojih 9 minuta i 40 sekundi ima svega, od gotovo panično glasnih vokala, zlih gitara i fora baseva pa do potpune laganice koja bi se mogla jednako tako odsvirati na akustičnim gitarama. Apsolutna genijalnost.

Foto: facebook.com/Vlasta.Popic.vz

Foto: facebook.com/Vlasta.Popic.vz

Vlasta Popić su uspjeli. Uspjeli su napraviti album koji je kompletan u svakom smislu te riječi. Zamjerki nemam, u svom žanrovski neodređenom svijetu postali su bolji nego prije, napredovali su. Zvuk mi je legao odmah prvi prvom slušanju, popravili su tekstove koji su prije ponekad bili, iskreno da vam kažem, bezvezni. Činjenica da se odmah u uvodnoj stvari kažu jedva 2-3 rečenice, a opet je čine tako moćnom, dokaz je sam po sebi da su Popići sazreli kao bend i da kreću dalje. Što će biti dalje? Nemam pojma, jedva čekam.

(Visited 216 times, 2 visits today)
Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari