I kina ubijaju, zar ne?
Kino Central, jedno od nekoliko kultnih splitskih kina smještenih u centru grada, ove zime će imati svoju zadnju filmsku projekciju prije nego se prenamijeni u luksuzni noćni klub na dva kata. Ovaj nesretni događaj treba promatrati iz uže perspektive splitskog kino života, ali i šire, u duhu velikih kulturnih, urbanističkih i društvenih promjena koje su uzburkale duhove u drugom najvećem hrvatskom gradu. Split nema problem s brojem kinodvorana, jer će ih nakon otvaranja novog trgovačkog centra biti preko dvadeset. To je više nego dovoljan broj, možda i prevelik za grad veličine Splita, ali to su nuspojave multipleksizacije koja je kod nas došla kasno, ali vrlo intenzivno. U sjeni te pojave zamjetan je bio i proces revitalizacije postojeće kino mreže, koja je u prvom redu digitalizirala stara kina. Veliku ulogu u tom procesu imao je i Hrvatski audiovizualni centar koji je potpomogao obnovu malih kinodvorana beskamatnim posudbama.
Kako onda u svim ovim turbulencijama razumjeti nestajanje važnog splitskog kina Central? Premještanje kinodvorana u trgovačke centre i pomicanje istih iz centra grada podređivanje je umjetničkih i kulturnih vrijednosti turističkim sadržajima. To je vidljivo po ponudi, cijenama, ali i periodu u kojem rade objekti koji su ih zamijenili, orijentirani isključivo na rad u sezoni i tzv. preuređivanje u zimskom periodu. Pravila igre u kapitalizmu su jasna. Kino distribucija je robna djelatnost, a film je proizvod koji treba upakirati i prodati. S ovim viđenjem će se složiti filmaši, distributeri i gledatelji, već otupjeli na prihvaćena pravila igre. Fenomen odlaska u multipleks kina postao je srž konzumerističkog iskustva jer osim filma uključuje kokice, gazirana pića, nagradne igre, besplatne DVD-ove, popuste itd. Odlazak u kino za prosječnu hrvatsku obitelj postao je „skup sport“, pogotovo ako djeca požele nešto pojesti ili popiti, pa se uz obaveznu kartu ukupni trošak može podnijeti samo ako odlasci u kino nisu redovita obiteljska navika.
Multipleksi, naravno, nisu zlo, oni omogućavaju vrhunsku kvalitetu slike, zvuka i općenito ugođaja, a film je prije svega vizualna umjetnost. Ipak, izbor mora postojati. Raznolikost izbora je bogatstvo koje jedan grad gubi kada podilazi financijskim i privatnim interesima, a kao posljedicu to nosi i gubitak identiteta jedne sredine. Gašenjem kina Central okreću se leđa, ne samo starim filmskim romantičarima koji su uz to kino odrasli, nego i Split film festivalu koji je na tom mjestu imao tradicionalno otvaranje, a posljedično se sužuje i izbor filmskog programa jer se s kino repertoara isključuju filmovi koji ne dobivaju priliku u multipleksima determiniranog kino repertoara. Ovo također daje vjetar u leđa turističkom tsunamiju koji centar grada želi prilagoditi i podrediti isključivo potrebama konzumerizma, pa se često na starosjedioce, čije obitelji u gradskoj jezgri žive desetljećima, gleda kao na smetnju u sveopćoj prenamjeni.
U centru Splita ostala su još dva kina. Najstarije Karaman, koje je davne 1907. godine osnovao Josip Bepo Karaman, te kinoteka Zlatna vrata koja je uz nedavnu obnovu dobila novi vjerni krug posjetitelja. Po medijima u zadnje vrijeme vidimo da se strahuje za budućnost Karamana, koji bi po nekim glasinama trebao postati restoran. Ishod je neizvjestan, a gašenje tog filmskog utočišta bogate tradicije bio bi zadnji čin grotesknog splitskog kulturocida. Ljudi zaduženi za kulturu morali bi osjetiti odgovornost i u ime javnog interesa, koji je savršeno sredstvo manipulacije, zaustaviti neman koja zahvaća sve više i dobiva nove, neoliberalne krakove, te sačuvati mrvice kulturno-umjetničkog identiteta koji je u Splitu ostao u tragovima.
