novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

IF BEALE STREET COULD TALK: Živjeti i pripadati obećanoj zemlji

if beale street could talk
Foto: amazingfuckingamy.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 3 minute

Kada je prije dvije godine Moonlight nagrađen Oscarom za najbolji film, kritika je bila nemilosrdno podjeljena prema redatelju Barry Jenkinsu. Jedni su tvrdili da je u pitanju redatelj koji izrazito brižno kroji emotivne i detaljne karaktere, reprezentirajući na filmskom platnu potisnute priče manjina. S druge strane nalazili su se oni (poput mene) kojima je Moonlight bio film predvidljive i već milijun puta viđene radnje, vizualnog identiteta koji forsira publiku na emotivnu reakciju, a nagrađen je prestižnom nagradom AMPASA iz političkih razloga.

Gledajući najnovije Jenkinsovo filmsko ostvarenje nominirano za tri Oscara, razumijem da se istina nalazila negdje između ove dvije krajnosti. Da, Jenkins je izrazito talentiran redatelj koji vizualno uspijeva očarati gledateljstvo, priče koje odabire za svoje filmove su relevantne i zanimljive. Tako je Moonlight, bio adaptacija briljantnog kazališnog komada Tarella Alvina McCraneya, dok je If Beale Street Could Talk adaptiran iz istoimenog romana književnika Jamesa Baldwina.

Tu se ustvari nalazi moja najveća zamjerka na oba ova rada, u procesu Jenkinsove adaptacije djela u scenarij, a potom scenarija u film, izvorne priče gube djelić svoga duha. Ipak, za razliku od Moonlighta, koji je prolazeći ove tranzicije na kraju ostao sterilan, Beale Street uspijeva zadržati srž svoje priče o afroameričkoj patnji krajem šezdesetih godina prošlog vijeka.

Foto: http://amazingfuckingamy.tumblr.com

Melankolični životi s ulice

U uvodnom kadru filma violine sviraju umirujuću, melankoličnu melodiju, dok se mladi par, devetnaestogodišnja Clementine “Tish” Rivers (Kiki Layne) i njen dvadesetdvogodišnji dečko Alonzo “Fonny” Hunt (Stephan James) laganim koracima spuštaju niz stepenice u park, a kamera prati svaki korak ovo dvoje usklađenih ljubavnika, nježno klizeći oko njih. Odjeća koju nose, nalazi se u skladnom kontrastu, svijetla bež/žute nijanse suprotstavljene su dominantom zagasitom plavom. Tish izgovara „Jesi li spreman za ovo“, praktično dajući i nama publici do znanja da ovaj sklad i ljubavni mir neće još dugo potrajati. A potom rez, Tish promatra svog dečka Fonnyja sa suprotne strane stakla u zatvoru.

Film prati Tish od trenutka kada u zatvoru izjavljuje Fonnyju da je trudna, do trenutka njenog poroda. Fonny je lažno optužen za silovanje djevojke iz Porto Rica te zatvoren, a Fonnyeva i Tishina obitelj rade sve što je u njihovoj moći da očiste nedužnog dečka od lažnih optužbi. Ipak, kako je u pitanju Amerika šezdesetih godina prošlog stoljeća, dvije afroameričke obitelji očekuje izrazito teška i komplicirana borba za pravdom. Preplićući priče o upoznavanju i ljubavi mladog para te prolasku kroz sudski proces Baldwin je u svojoj knjizi obujmio duh vremena, blues koji je živjela svaka prosječna američka porodica tamnije puti, a redatelj Jenkins svojim filmom uspio je približiti ovu priču široj publici.

Za stolom proklete ljubavi

Dva najbitnija aspekta, u tranziciji s knjige na film, koja je Jenkins uspješno prenio su razvoj ljubavi mladog para te velika, značajna scena u kojoj se prikazuje dinamika između obitelji dvoje zaljubljenih.

Fonny i Tish tako se na početku doimaju buntovno, ostavljaju dojam nezrele djece koja naprosto nisu svjesna opasnog svijeta u kojem se nalaze. Svaka njihova akcija u početku je laskava, romantična i nepromišljena. Ipak kako vrijeme prolazi, primjetno je da Tish spoznaje okolinu u kojoj se nalaze, te da Fonnyjeve eksplozivne reakcije na nepravdu ne doprinose ničemu. Do velike završnice filma, ovi odnosi se mijenjaju, dvoje protagonista istinski “sazrijevaju”, njihov govor, njihovo držanje, sve upućuje na put koji su skupa prošli.

Foto: amazingfuckingamy.tumblr.com

Scena obiteljske večere Fonnyjevih i Tishinih roditelja uspijeva zadržati napetost koju je Baldwin utkao u svoju priču. Pozadinska tišina, dužina kadrova, dinamika u razmjeni dijaloga te nadasve fantastične suzdržane glumačke izvedbe istinski bude osjećaj nelagode. Jenkins gledatelje smješta u poziciju voajera, ali i pomoćnih karaktera u datoj sceni. Svima je nelagodno, svi šute dok okrutne riječi pljušte zrakom i svi  igraju svoju ulogu šoka i empatije.

Slojeviti književni blues

Jenkinsov Beale Street funkcionira na više razina, gotovo u svakoj pojedinačnoj sceni. Film je istovremena studija karaktera, društvene pravde, eksploracija poetike kroz patetiku, odnosno pokušaj približavanja bluesa kroz filmsku formu te zanimljiv komentar na trenutnu političku situaciju u SAD-u. Savršenim izvedbama mladog glumačkog dua i Jenkinsovom poetikom kamere koju smo mogli vidjeti još u Moonlightu, u pitanju je rad koji istinski zaslužuje iskustvo gledanja u kinu. Uz filmove The Hate You Give, BlacKkKlansman i Green Book, ovaj rad pokazuje da je moguće baviti se aktualnim temama, poticati i promovirati jednakosti i raznolikosti u filmskoj industriji, a da pri tome ne stradaju kvaliteta i originalnosti radova.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari