novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

In memoriam – Arsen Dedić: pjesnik opće prakse

Foto: facebook.com/arsendedic
Vrijeme čitanja: 3 minute

Ako važnost osobe mjerimo prema prisutnosti na društvenim mrežama, Arsen je svakako bio jedna od najvažnijih osoba hrvatske glazbene scene. Njegova smrt na društvenim je mrežama izazvala lavinu objava, osobnih ili manje osobnih priča o njegovim pjesmama i posljednjih pozdrava. Arsen je bio više od kantautora, kako ga se obično nazivalo. Sam sebe nazivao je pjesnikom opće prakse, i to je epitet kojim bih ga ispratio.

Jedan tekst nije dovoljan da se nabroje sve Arsenove pjesme, da se nabroje sve njegove pjesničke zbirke, svi filmovi i predstave za koje je napisao glazbu ni sve nagrade koje je za svoj rad dobio. Ovaj tekst nije biografska crtica kakvom se ponekad iz kurtoazije opraštamo od velikih umjetnika čiji rad možda nismo toliko dobro poznavali ili čiji rad nismo osjećali toliko osobno, koji nije bio tako vezan uz naše živote. Ovaj tekst je posljednji pozdrav pjesniku kojeg nikad nisam osobno upoznao, a opet se osjećam kao da smo se poznavali barem pola mog kratkog života.

Uz Arsenove smo pjesme zapravo odrastali – prije nego što smo uopće znali tko je Arsen, gledali smo Vlak u snijegu i pjevali sa svojim školskim zadrugarima Kad se male ruke slože. Njegov prepjev Do, re, mi iz slavnog mjuzikla Moje pjesme, moji snovi svaki školarac prije ili kasnije mora naučiti pjevati, a u to vrijeme otprilike i nauči tko je Arsen Dedić i da je isti taj čovjek napisao i glazbu za omiljeni dječji film svih vremena.

Kad ti je dio obitelji iz Šibenika, Arsenovo ime moglo se malo češće čuti. Na polici smo imali njegov Brod u boci, zbirku pjesama koja je prodana u čak 60 tisuća primjeraka, nakladu koja je za poeziju i tad i danas bila nezamisliva, ali i neke stihove koje je napisao za djecu. Njegove ozbiljne pjesme počeo sam otkrivati sa 13 ili 14 godina, u doba velikog mladenačkog Weltschmertza, kad je čitav svijet bio protiv mene ili ja protiv čitavog svijeta, ne sjećam se više točno. I od tada traje moja ljubav prema Arsenu i prema njegovim pjesmama.  Prošle sam godine, otprilike u ovo vrijeme u jednoj šibenskoj knjižari naišao na njegovu posljednju tiskanu zbirku pjesama, Kapi za oči (koje su osvojile i Kiklopa za najbolju zbirku poezije) i odlučio je kupiti. Stihovi prožeti tipičnim Arsnovim cinizmom melem su za svaku ranu, i odgovor na nove borbe koje vodim protiv svijeta.

Iako će biti zapamćen prvenstveno po svojim pjesmama, Arsen je najveći dio svog opusa stvorio za kazalište i film. Potpisuje tako glazbu za kultne televizijske serije U registraturi i Prosjaci i sinovi i ekranizaciju najslavnijeg dramskog teksta hrvatskog kazališta – Gospode Glembajevih u režiji Antuna Vrdoljaka, s pokojnom Enom Begović u ulozi barunice Castelli. Ipak, za mene će njegova najemotivnija filmska i kazališna glazba biti ona sasvim slučajna, ona koju nije namjenski pisao za film. U filmu i kasnije kazališnoj predstavi Dalibora Matanića Fine mrtve djevojke Olga Pakalović i Nina Violić (u kazalištu Nataša Janjić i Ivana Roščić, koju trenutno mijenja Tena Nemet Brankov) zajedno pjevaju Tvoje nježne godine i Pusti me da spavam. Jedan je to od rijetkih trenutaka kad sam u kazalištu pustio suze.

Arsena sam posljednji put vidio i slušao prošle godine na Motovun film festivalu, gdje mu je dodijeljena nagrada za 50 godina rada na filmu, koju je Arsen preuzeo uz svoju uobičajenu dozu humora. Tada je rekao kako je na top-listi pjesama za sprovode i kako mu za sve izvedbe Ujevićevog Odlaska na sprovodima nitko ne plaća autorska prava. Na koncertu je pričao svoje uobičajene šale, o tome kako pjeva po kućama, kako je on zapravo pjesnik opće prakse, pričao je o svojoj Gabi i unukama A i B. Dva mjeseca nakon toga, u kinu Europa gledao sam Moj zanat, dokumentarni film Mladena Matičevića, intimistički portret omiljenog kantautora u kojem paralelno gledamo njegov koncert i priču o njegovom životu, dolasku u Zagreb, studiju i početku glazbene karijere, prvom i drugom braku, i ponovno o unuci A i unuci B, o njegovom stolu u Esplanadi i tome kako želi da umre prije Gabi, jer ipak ona drži obitelj na okupu. Film uz koji smo se i smijali, ali i skoro zaplakali, i za koji se nadam da će ga HRT ovih dana emitirati.

Htio sam napisati kako je s Arsenom umro jedan dio svijeta, svijet u kojem se možda više i iskrenije voljelo, ili barem svijet u kojem ljubav nije bila tek tlapnja u očima okrutnih cinika kakav sam i sam. Ali nakon sinoćnje lavina podjela na društvenim mrežama, pričama o tome kako ljudi još uvijek žive i vole uz Arsenove pjesme, očito je da će njegov trag i svijet koji nose njegove pjesme biti nemoguće izbrisati. Zbogom, pjesniče opće prakse!

Be social

Komentari