Izvještaj – Johnny Foreigner: Energično nezreli Britanci
Ispitni rokovi tek su počeli, a s njima i ljetna sezona dobrih svirki u Zagrebu, budući da ne spadam u vrlo nadobudne studente, odlazak na koncert mi se činio kao logični izbor. Iako sam u početku namjeravala preskočit prvi bend i doći samo na Engleze, zatekla sam se ispred KSET-a prerano, s obzirom da mi je bilo malo hladno vani, brzinski sam popušila cigaretu i ušla taman kad je Londiner započeo prvu pjesmu.
Moram priznat da nisu bili tako loši. Možda im je bio manjkav scenski nastup, ali zvučali su dobro i uspjeli pri kraju ipak probuditi publiku koja se je rasplesala na ‘‘Mene tražiš’‘, a malo žešći instrumentalni završetak bio je prikladna najava za energični duo Playlounge.
Playlounge je glasan, energičan i kaotičan, zapravo sve što se može očekivati od noisepop benda. Doduše, moja pozornost je bila posvećena bubnjaru koji je ujedno i glavni vokal, cijelo vrijeme sam čekala da ostane bez daha, ipak nije baš lako manijakalno svirati bubnjeve i pjevati, ali to se nije dogodilo, očito nije pušač i još uvijek ima snažna pluća. Teško je definirati kad Playlounge završi s jednom, a krene s drugom pjesmom, sve je vrlo slično. Međutim njihova je profesionalnost vrijedna spomena, vidi se kako su uvježbani jer sviraju u potpunosti sinkronizirano. U KSET-u su i prvi put live svirali ”Sick Kid” i impresionirali prisutne usklađenom stankom.
Nakon što je Playlounge napustio pozornicu uslijedila je kratka pauza, budući da je samo bubnjar Johnny Foreignera bio na pozornici nitko nije obraćao previše pažnje te su mnogi napustili prostor kako bi zapalili cigaretu vani. Usred žamora publike začuo se je glas glavnog vokala Alexeija koji je stajao ispred pozornici i počeo pjevati ”Johnny Foreigner vs. You”, samo kako bi refren otpjevala basistica Kelly koja je iznenadno izronila iz publike (treba imati u vidu kako KSET nema backstage). Neobičan početak svirke zapečatio je zadnji stih ”Oh my God” kojeg je isprintanog na A3 plakatu s pozadinskim vatrometom držao gitarist Lewis i tako stvorio jeftiniju zamjenu za prave vizualne efekte. U međuvremenu su se Kelly i Alexei popeli na pozornicu , a Junior Laidley se je napokon ostavio klavijature i prešao na bubnjeve. Nakon prve lagane stvari, nastavilo se je žestoko, a s basista i glavnog vokala Alexeija Berrowa već je nakon treće pjesme curio znoj. Iako su u početku zanimljivi ubrzo se shvati da imaju isti sistem u pjesmama koji se najbolje može opisati kao zatišje pred oluju. Naime, nakon svake laganije dionice u kojoj većinom dolazi do izražaja neobičan vokal basistice, krene brutalno silovanje instrumenata. U svakom slučaju članovi Johnny Foreignera su itekako bili energični, a razlog tome možda leži u količini popijenog piva prije koncerta. Foreignerova glazba se nalazi na nekoj finoj granici noisepopa i punka, te iako ih je na početku zanimljivo slušat, brzo se izgubi interes. Bend je bio vrlo komunikativan i imao odličan scenski nastup, pa čak i neku jednostavniju koreografiju tijekom ‘‘Eyes Wide Terrified”.
Iako moram priznat da su kreativni i u trenutcima humoristični, glazbeno se ne uzdižu iz osrednjeg sloja britanskih bendova kojima jednostavno nedostaje prepoznatljivost. Pri kraju zadnje pjesme Alexei je bacio nemarno gitaru i time simbolično završio svirku u KSET-u. Sve u svemu, Johnny Foreigner je vrlo mlada karizmatična ekipa, kojoj nedostaje određena doza zrelosti, koja će valjda doći s vremenom.
