Industrija mentalnog zdravlja (“Unsane”, S. Soderbergh)
Trogodišnje izbivanje s filmske scene očito je dalo Stevenu Soderberghu potrebni odmor jer američki redatelj kreira nove radove nevjerojatnom brzinom. U kolovozu prošle godine dobili smo priliku pogledati njegovu najnoviju akcijsku heist komediju Logan Lucky, a u siječnju smo dobili HBO seriju Mosaic. U narednim mjesecima možemo očekivati kino premijeru njegovog najnovijeg „eksperimentalnog“ horor trilera dok je za 2019. godinu redatelj najavio još jedan film.
Ipak njegova filmska proaktivnost već ga je krenula koštati kvalitete izvedbe radova. Mosaic nam je svima promakao jer je u pitanju samo još jedna serija u nepresušnom moru osrednjih TV uradaka, a film Unsane baš i nije ostavio snažne dojmove za vrijeme Sundance i Berlinale filmskih festivala. Unsane je u teoriji bio zamišljen kao film sniman iPhone kamerom koji pruža bliži uvid u djelovanje jednog uhoditelja, što i ne zvuči tako loše. Nažalost, rijetkost je da finalni rad, produciran od strane neke velike američke kompanije, uspije ispuniti očekivanja zadana putem sjajnog početnog predloška.
I sve je bilo plavo…
„Volim kada voliš plavo“, izgovara uhoditelj u uvodnim trenutcima filma, dok se pred očima gledatelja prolama plavi kadar spokojne šume. Potom rez pa krupni plan protagonistkinje Sawyer Valentini, djevojke u ranim tridesetima koja se upravo preselila iz Massachusettsa u Pennsylvaniju gdje pokušava izgraditi profesionalnu karijeru u financijama.
Dok pratimo Sawyer kako radi ili odlazi na pauzu za ručak dobiva se dojam da je mi, gledatelji, nepozvani pratimo. Kamera je uvijek pozicionirana tako da je Sawyer nije svjesna, kao da smo mi gledatelji tu, uz nju, putem njenog računala/telefona ili pak skriveni u obližnjem žbunju. Jedan Tinder spoj, ili pet minuta filma poslije, radnja dobiva nagli preokret pri kojem Sawyer odlazi u mentalnu instituciju Highland Creek. Sawyer odlazi u instituciju dobrovoljno, kako bi vidjela psihologa i pričala o traumatičnom iskustvu uhođenja koje je doživjela u Bostonu. Ipak, Sawyer biva zadržana u Highland Creeku, zahvaljujući malverzacijama američkog mentalnog zdravstva nad osiguravajućim kućama. Naravno, kakav bi to film bio da u umobolnici ne radi protagonistkinjin nekadašnji uhoditelj.
Lud za tobom…
Realno gledano, ono što se filmu Unsane ne može uzeti za zlo je njegova konvencionalnost. 20th Century Fox naprosto ne bi nikada pristao na projekt koji je kompleksan i pretjerano nelagodan za gledatelje. Zašto graditi ozbiljnu dramu/misteriju koja bi prešla u brutalni sveopći pokolj kada je jednostavnije napraviti mlaku survival horor dramu o ženi koja mora sve sama jer nitko na svijetu ne vjeruje da je pri zdravoj pameti.
Ipak ono što ne funkcionira u ovom filmu, a trebalo bi, egzekucija je igre zlostavljača i žrtve. Kroz dvije trećine filma gledatelje očekuje blago komično šamaranje stereotipima filmske umobolnice te dosadnjikava polemika kako je američki zdravstveni sistem grozan. Za to je ponajviše kriv scenaristički duo Jonathan Burnstein i James Green (The Spy Next Door, Just My Luck) koji nije bio sposoban utemeljiti pozadinsku priču prirodno, kroz niz spontanih dijaloga ni odrediti fokus karaktera.
Tako svi karakteri prezentirani u Highland Creeku, uglavnom su gomila bijednih žrtava igre životne slučajnosti. Medicinska sestra koja radi svoj posao jer mora, novinar skriven pod krinkom pacijenta i mentalno poremećena zlostavljačica, samo su neki od likova koji za razvoj filma imaju vrijednost jednaku pozadinskoj scenografiji, tu su kako bi se naglasilo mjesto radnje. Jedini sporedni karakter koji se ne bi mogao svrstati u ovu kategoriju je napuhana menadžerska faca, lice „zle umozdravstvene institucije“ koja je tu da ispuca par površnih linija dijaloga o tome što se i kako radi u američkom zdravstvu.
Progonitelj i progonjeni
U ovom šarenilu ispraznosti ne dobivamo priliku dublje se upoznati s protagonistkinjom i uhoditeljem, oko kojih se centralna radnja ipak odvija. Kao bijedna zakrpa za nedostatak razvoja dvoje najbitnijih karaktera, film u jednom trenutku skreće u prošlost kroz par flashbackova, više vrijednih zbog kratkog pojavljivanja Matta Damona nego zbog informacija koje dobijemo.
Treći akt filma djelomično uspijeva ispraviti prethodno uspostavljenu dosadnjikavost. Finalno suočavanje i obračun uhoditelja i žrtve vraća Unsane na eksperimentalnu stazu, u plave šume. Psihološko nadmudrivanje Sawyer i uhoditelja samo je uvertira u solidno parče horor akcije snimljeno iPhone kamerom. Tek u završnici kamera otkriva svoj potencijal, unoseći solidnu dozu nelagode koja se proteže scenama otimanja, silovanja i brutalnih ubojstava. Sve je to u redu, ali postavlja pitanje legitimnosti korištenja iPhone kamere duž 98 minuta trajanja filma, kada joj je realna uporabljivost opravdana svega 15-ak minuta.
Deja vu 2016. godine
Na tragu filmova The Girl on The Train, Nocturnal Animals i Elle Soderbergh je pokušao napraviti pametan eksperimentalni horor triler za postweinsteinovsku filmsku eru. Finalni rezultat je prosječna, mlaka, ispolitizirana drama koja nudi kratkotrajnu zabavu koju će publika zaboraviti čim završi.
