Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Film

Infini: Jeza i hladnoća svemira i ljudske duše

01.06.2015. Dinko Štimacfacebook.com/infinimovie

Infini (2015), drugi dugometražni igrani film australskog redatelja Shanea Abbessa (prvi je Gabriel iz 2007) ugodno je znanstvenofantastično iznenađenje. U recentnoj poplavi superherojskih filmskih ostvarenja kvaziznanstvenofantastičke žanrovske pozicije koja mahom vrše supresiju racionalnih i „znanstvenih“ elemenata žanra, inzistirajući tek na zadržavanju ikonografije (laserski pištolji, međuzvjezdana putovanja, heroji izvanzemaljskog podrijetla, itd.), ali su ustvari utemeljena duboko u fantasy žanru (događaje najčešće nije moguće racionalno objasniti, a moći su glavnih likova nadnaravne ili utemeljene na zastarjelim znanstvenim spoznajama), filmovi „tvrde“ ZF tradicije poput Infinija predstavljaju dobrodošlo osvježenje. Međutim, u slučaju Infinija, upravo je njegovo naslanjanje na ZF filmsku tradiciju svojevrsni dvosjekli mač koji će u praksi potvrditi i ponoviti racionalističku i „ozbiljnu“ granu ZF filmskog kanona, ali čijom će se odveć entuzijastičnom upotrebom na mahove zasjeniti ono novo svojstveno Infiniju samom.

Film je smješten u 23. stoljeće i prati sudbinu interventne jedinice koja nastoji zaustaviti epidemiju na izoliranoj rudarskoj koloniji Infini i spriječiti njezino širenje na Zemlju. Već od samog početka, gledatelju je posve jasno da ne gleda holivudski film, zato što Abbessovo djelo divljačkim tempom izlaganja i sustavnim bombardiranjem informacijama stvara dojam dezorijentiranosti, zbunjenosti i nelagodnosti prema onome što će uslijediti. Ipak, čim jedinica pristigne na Infini, radnja se radikalno usporava, a svaka zakovica u sablasnim hodnicima napuštene i smrznute kolonije postaje potencijalni trezor onog zla koje je privremeno uspavani Infini u smjeru Zemlje izbljuvao već u prvim frenetičnim minutama filma. Ambijent ovoga filma najefikasnije bi se mogao usporediti s onime klasika svemirskog horora, filmom Event Horizon (Paul W.S. Anderson, 1997). Oba filma inzistiraju ne toliko na fizičkoj, koliko psihičkoj prijetnji. Tuđinska prisutnost omogućava izvlačenje čudovišta iz ida (vidjeti Forbidden Planet, Fred M. Wilcox, 1956; ali i Carpenterov Ghosts of Mars, 2001) – beskrajno potenciranog nesvjesnog bremena ljudskog zla koje želi klati, razbijati i propaliti svijet i svemir.

facebook.com/infinimovie

facebook.com/infinimovie

Međutim, Infini ne pristaje ostaviti poznati motiv provale „najnižeg“ i „najmračnijeg“ ljudskog u susretu s Tuđincem tek na razini tugaljivog priznanja ljudske zloće, već ga preokreće naglavce i dodaje mu dodatnu dimenziju. Tuđinac infiltracijom u čovjeka nastoji komunicirati, evoluirati, ali i dominirati. Poraženi protagonist Whit Carmichael (glumi ga Daniel MacPherson), nakon što je i sam okrvavio ruke svojom ljudskom subraćom i postao kompromitiran izvanjskim utjecajem, ipak odbija priznati poraz i odbacuje sliku čudovišta koju mu nameće Tuđinac. Ludost se u Whitov um uvlači postupno, polako i neumoljivo. Dok tuđinske stanice pobjeđuju i zamjenjuju sve ljudsko u njemu, od njega ostaje tek kostur ljudskosti – mahnita potreba da preživi i vrati se svojoj trudnoj ženi. Povratak, međutim, nije moguć. Whit više nije čovjek i toga je na kraju filma upravo bolno svjestan. Osim toga, svjestan je i odgovornosti Tuđinca za svoje stanje i na kraju ga eksplicitno optuži, uzme nož i skonča svoj život, dok mu i taj izbor još nije oduzet.

Tuđinac zato nije radikalno i iskonsko zlo, apsolut koji će iz čovjeka izvući pomračenje koji on tobože tek „prikriva“ civiliziranošću – ne, nasilje je sastavni element obje vrste – ali element koji racionalna spoznaja može nadići. Ovo su, zajedno s iznimno poetski obojanim krajem filma, ali i prekrasnom fotografijom koja će vizualno besprijekorno dočarati raspadajući zadah odmetnute svemirske kolonije, razlozi zbog kojih Infini ni u kojem slučaju nije mudro naprečac odbaciti. Jasno, film se na prvi pogled gledatelju sviklom na danas općeprisutni holivudski stil izlaganja radnje natenane, polako i pristupačno svakom, može činiti problematičnim i teškim za praćenje, ali on će se postupnim rasplitanjem zagonetke Infinija i emocijama nabijenim krajem filma u svakome slučaju iskupiti za poklonjenu mu pažnju.

Konačno, u odnos prema Infiniju valja dovesti još jedan film, švicarski znanstvenofantastični svemirski horor Cargo Ivana Englera i Ralpha Ettera iz 2009. Nastao u filmskom produkcijskom sustavu također perifernom Hollywoodu i ovaj je film obilježen pristupom ZF tradiciji podudarnim onome Infinija – kanon se u svakome slučaju poštuje, a osim se toga u praksi pokazuje da se i izvan centra može stvarati itekako kvalitetne žanrovske filmove, ali istražujući one probleme koje dominanta (sve opsežnije zaokupljena superherojskim fabulama) nije uvijek moguća adekvatno obraditi. Dodatno, oba će ova filma, slučajno ili ne – trenutačni ekonomski i ideološki globalni ustroj u njegovim krajnjim konzekvencama budućeg vremena ocrtati vrlo sumornim nijansama, na mahove bi se moglo reći i otvoreno distopijski.

 

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari