Inovativno, nadrealno i oštro (“Atlanta”, D. Glover)
Kada je Donald Glover dobio dva Emmyja za režiju i glumu u svojoj seriji Atlanta, svima koji su se upustili u gledanje serije to je bio sasvim logičan potez, a Glover je time postao prvi Afroamerikanac koji je dobio Emmy za režiju. Glover je i inače moderna reinkarnacija renesansnog čovjeka, jer glumi, režira i uspješan je glazbenik pod alter egom Childish Gambino, a u svim je sferama britak i beskompromisan te si sam kuje put do zvijezda, ne strahujući od novog, neisprobanog i naizgled nespojivog.
Atlanta je tako oštroumna i ambiciozna komedija s velikim udjelom drame koja grabi velikim koracima, naizgled ne mareći za to ima li gledatelje, ali zapravo one koji su se odlučili prihvatiti gledanja u potpunosti uvlači u svoju nadrealnu stvarnost premazanu gorko-slatkim namazom i u tom ih procesu (pre)odgaja. Nova sezona bizarnost prve sezone dovodi na novu razinu, a Glover pronalazi nove načine na koje će od nas izazvati reakciju.
Neobičnost običnosti
Serija prati živote četvero Afroamerikanaca u Atlanti. Earn (Donald Glover) odustao je od Princetonea i životari radeći kao menadžer svom bratiću Alfredu (Brian Tyree Henry), koji je nakon uspješnih glazbenih početaka u prvoj sezoni postao poznat kao reper Paper Boi i izvan granica Atlante. Earn je također u vezi (status veze je „komplicirano je“) s Van (Zazie Beetz) te s njom ima kćerkicu. Redovno pratimo i Alfredovog cimera Dariusa (Lakeith Stanfield), koji živi na granici mističnog i genijalnog. Nakon što smo se upoznali s njihovim okolnostima u prvoj sezoni, likovi su sada svatko u nekoj svojoj tranziciji i na putu prema otkrivenju, sudarajući se putem i pokušavajući pronaći neke zajedničke ili pak potpuno različite putove.
Svaka je epizoda priča za sebe, sličice koje su naizgled nasumično nabacane, ali uklopljene u veliku sliku sezone i života četvero glavnih likova. Serija ne prati nikakav očiti obrazac pa ponekad u epizodi dobijemo svih četvero likova, a ponekad svaki lik pojedinačno dobije epizodu za sebe. Glover je drugu sezonu nazvao „Robbin’ Season“ po uzoru na razdoblje u godini u Atlanti prije božićnih blagdana kada se broj krađa iznimno poveća i gradom vladaju kaos i napeta atmosfera, što je itekako prisutno u seriji.
Potpuna pjesnička sloboda
Atlanta je odličan primjer potpune slobode kreativne energije. Donald Glover prvom je sezonom stvorio diskurs s kojim može učiniti što mu se prohtije, može izmiješati žanrova koliko ga je volja, a od likova napraviti toliko iznijansirane i zapravo mutne individue koje se bez imalo problema uklapaju u narativ, što god učinili.
Iako su likovi na površini stereotipni, imaju dovoljno osobnosti da se mogu izdići iznad svojih stereotipa pa nam reper i diler Paper Boi, stoner Darius, svojevrsna žena, majka, kraljica Van i Earn kao probisvijet koji misli da je iznad ostalih ni u jednom trenu ne dosade. Dinamika, kemija i dijalozi između likova djeluju toliko prirodno da se vrlo lako može zaboraviti kako se radi o glumcima. Iako su situacije u kojima se likovi nađu bizarne i djeluju previše nevjerojatno, ton kojim se takve scene prikazuju previše je sumračan i ozbiljan da bi se dugo živjelo u iluziji kako se takvo što ne događa u stvarnom životu. Serija tako često oscilira između histeričnog i smrtno ozbiljnog, a prijelazi su neočekivani i dolaze bez ikakve najave, ostavljajući nas da u ekran gledamo razjapljenih usta.
Ambiciozno osvježenje televizije
Atlanta se hvata u koštac s mnogo različitih tema koje more kulturnu, sociološku, političku i još kojekakve ine scene, ali radi to suptilno i inovativno. Kaos i razbacanost svakodnevnog života prenesena je u seriju i pojačana do razine magijskog realizma, ali izuzev nekoliko nemogućih scena, jasno je da se svatko od nas može naći u nekoj od situacija u koje su bačeni likovi. Univerzalnost serije tako pospješuje mogućnost da se gledatelj vrlo lako poistovjeti s likovima, a istovremeno ih promatra s odmakom i zbog toga im se može od srca nasmijati.
Humor druge sezone zloslutniji je i mračniji, čak tragičniji od prve sezone, a brutalnost kojom se serija ophodi sa svojim likovima postiže tragikomičnu razinu, dok je groteska sastavni dio svake epizode. Glover svojim gledateljima ne garantira olakšanje i ne želi im istinu predati umotanu u ukrasni papir s mašnom na vrhu pa čak i Darius, koji je inače svojevrstan ispušni ventil koji uvijek može razblažiti situaciju i nasmijati nas, mora proći kroz iznimno napetu i ne tako lagodnu epizodu u kojoj pokušava nabaviti klavir sa šarenim tipkama. Čitava je sezona prožeta napetošću karakterističnom za trilere te na trenutke podsjeća na nadrealnost koja se pokazala iznimno uspješnom u filmu Get Out.
Takav pristup još uvijek nije toliko uobičajen na televiziji, naročito ne u humorističnim serijama, što je pravo osvježenje i užitak je gledati seriju s ovoliko neizvjesnosti uzrokovane zapravo sasvim običnim životnim situacijama. Koncentracija serije u svem kaosu koji nam prezentira osvježenje je na sceni, a majstorstvo u scenariju i režiji svakako ostaju na razini Emmyja.
