novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Andrea Pongračić: Plastična duša FPZG-a

Vrijeme čitanja: 7 minute
andrea3
Andrea Pongracic

Srećemo je na hodnicima FPZG-a, a nismo svjesni da iza nje stoji uspješna zbirka poezije pod nazivom ”Anima ipsa” . Nismo svjesni da kada je pogledamo ne možemo niti predočiti sami sebi sliku o tome o čemu ona trenutno razmišlja, odakle crpi inspiraciju i hoćemo li upravo mi biti spomenuti u novoj pjesmi u kojoj se ona na jedan kvalitetan, umjetnički način poigrava umom neobičnog čovjeka. Andrea Pongračić poduzela je korak kojem se mi najčešće bojimo pristupiti. Nije odustala od pokušavanja, i dok svi mi krivimo državu i stanje u izdavaštvu zato što ne možemo potpisati svoj rad na koricama , ona je dokazala da nikada nije stvar samo u državi, stvar je prvenstveno u upornosti. Osobno me veoma veseli kada sretnem nekog takvog, daje mi nadu i želju za daljnim pokušavajem, a vjerujem i svima nama koji je svakog tjedna srećemo na hodnicima FPZG-a. Iza Andree je zbirka poezije, a ubrzo će se objaviti i knjiga njenih kratkih priča. Ona uspije izvući inspiraciju iz svega, stisnuti šake i nastaviti dalje, a prepreke preskakati pisanom riječju. Baš kao i svaki umjetnički um.

Njena zbirka pjesama zove se Anima Ipsa, a njene pjesme doista su nešto što ne možemo pronaći u hrvatskoj književnosti. Postoji tu neki duh Janka Polića Kamova, ironija i surovost Niccole Ammanitia, a ponovno nekakav sklad te početak i kraj samog Jesenjina. Bez suviše uljepšavanja, uz mnošto prenesenih značenja Andrea se poigrala običnim ljudima koje susrećemo u tramvaju, na putu za fakultet itd. Jednu običnu ljudsku figuru pretvara u glavni lik svoje pjesme, svoju vlastitu inspiraciju. Mogli bismo reći da je ovo nešto novo, još neotkriveno i originalno, baš ono što je falilo hrvatskoj književnosti.

Kada i kako si se počela baviti pisanjem?

Pisanjem sam se intenzivno počela baviti prije dvije godine, iako sam oduvijek naginjala pisanoj riječi. Upisala sam se na radionicu kreativnog pisanja CEKAPE i kako tada nije bilo mjesta kod gospodina Mičanovića na radionici kratke priče, otišla sam na radionicu autobiografskog romana kod Ivane Simić Bodrožić. Bili smo mala grupa od svega nas tri djevojke i Ivana i u ta tri mjeseca napisala sam trećinu  romana koji se nekako putem izgubio i ne znam hoću li ga nastavljati. Kako bilo, ta tri mjeseca bila su jako plodonosna i upravo Ivani mogu zahvaliti na smjernicama koje mi je dala s pomoću kojih se moj stil pisanja počeo razvijati kakav danas je, a koji će se naravno sigurno mijenjati. Mogu reći da sam krenula malo obrnutim redoslijedom i da je forma romana jako zahtjevna za  početnika, pa sam neko vrijeme eksperimentirala s kratkim pričama.

Što te onda dovelo do poezije?

Jedna zanimljiva anegdota me zapravo dovela do poezije, prema kojoj sam imala određene insinuacije dosta vremena. Naime, kao i većina mojih godina smatrala sam da je poezija čista patetika (čast izuzecima) namijenjena isključivo starijim generacijama. Te godine provela sam tjedan dana u dvorcu u Staroj Sušici na radionici pisanja romana kod jednog našeg afirmiranog književnika kojem neću navoditi ime. Tada sam shvatila da je to zapravo bespotrebno, jer nitko te ne može naučiti pisati, osim dati ti određene smjernice i nakon tog tjedna pozdravila sam se s radionicama i sama počela razvijati se u pisanju. Stvorila mi se određena averzija prema formi romana, jer mora postojati određena šablona koja se mora poštovati, u sebi mora poznavati lik, prostor i vrijeme, to moraš biti ti i apsolutno posložiti sve detalje i razvijati ih, a u to vrijeme nisam imala dovoljno iskustva za to. Slučajno sam saznala za „Jutro poezije“ i jednu subotu ujutro slušala ostale pjesnike kako čitaju svoje pjesme. Nakon toga došla sam doma i napisala desetak pjesama. Riječi su samo izlazile iz mene, ne opterećujući se formom niti ičim, samo sam pisala. Tog tjedna napisala sam ih na desetke i u subotu ponovno otišla na „Jutro“. Ljudima su se pjesme poprilično svidjele i pobijedila sam s pjesmom „Čovjek bez čela“. Mjesec dana nakon toga pobijedila sam s pjesmom „Ja luđak“ i bio je to jedan svojevrsni vjetar u leđa. Došla bih u knjižnicu i ne gledavši naslov niti pjesnika posuđivala bih i čitala od norveških do naših pjesnika. Prijavljivala sam se na natječaje iz znatiželje da vidim kako će moj rad proći i s rezultatima natječaja vidjela da se ljudima moja poezija sviđa. U godinu dana pobijedila sam na desetak natječaja što poetskih, što proznih. Laskalo mi je što je moj rad naišao na odobravanje stručnih ljudi i to mi je samo bio poticaj za nastavkom pisanja.

Andrea Pongracic
Andrea Pongracic

Jedno vrijeme si vodila književne večeri u ”Gnijezdu”. Što je na kraju bilo s tim?

S kolegicom Zrinkom Posavec koju sam upoznala na „Jutru“ došla sam na ideju organiziranja književnih večeri jednom prilikom dok smo išle s „Jutra“ prema doma i do sveg tog ne bi došlo da Zrinka i ja ne živimo u istom kvartu. Uspjele smo dobiti prostor u samom centru grada u „Gnijezdu“ u Mesničkoj, napravile smo plakate i počele održavati večeri svaki drugi četvrtak. Bilo je to jedno lijepo razdoblje koje nije dugo potrajalo jer se Gnijezdo preselilo zbog određenih problema na drugu lokaciju, a mi nismo imale financijsku potporu za nastavkom književnih večeri kako to inače biva. Preostalo nam je i dalje pisati.

Gotovo je nemoguće za neafirmiranog autora u Hrvatskoj objaviti knjigu. Kako je došlo do toga?

Često sam zamišljala kako bi bilo lijepo imati ukoričenu verziju svog rada, ali to se činilo tako nemoguće i daleko. Svi znamo kakva je situacija s izdavaštvom kod nas, a pogotovo poezije koju čini se, ali samo se čini da nitko živ ne čita niti poštuje, a iz iskustva znam da nije tako. Na jesen je dio rukopisa „Anima ipsa“ izašao u „Vijencu“ Matice Hrvatske za što ne bih znala da mi jedna kolegica nije poslala poruku kako je lijepo čitatu me u „Vijencu“. Nakon toga sam se obratila kolegici Ines Peruško Rihrat koju sam upoznala na jednoj promociji zajedničke zbirke i ona me uputila uredniku Iliji Matiću u izdavačkoj kući Esseg iz Osijeka. Poslala sam svoj rukopis „Anima ipsa“ bez prevelike nade. Međutim, gospodin Ilija mi je već idući dan odgovorio kako je pročitao rukopis za kojeg je rekao da je izuzetan i proslijedio ga komisiji koja odlučuje hoće li se zbirka izdati ili ne. Za nekoliko dana dobila sam odgovor kako će se knjiga tiskati i ne moram ni govoriti da mojoj sreći nije bilo kraja.

Gdje pronalaziš inspiraciju?

Često me ljudi pitaju od kud mi inspiracija. Teško mi je na to odgovoriti jer to nekako dođe samo od sebe. Apsolutno uvijek uz sebe imam blokić i olovku i dok se vozim na faks, hodam gradom, dok čekam red na blagajnu, ma apsolutno svugdje mi zna nešto bljesnuti pa to zapišem i kasnije razradim priču. Naravno, mnogo toga što zapišem ne razvije se u priču, jer izgubim tu nit i djelovalo bi nategnuto da nešto pokušavam stvoriti iz toga kasnije. Svakodnevne sitnice koje svatko od nas proživljava, ali malo govori o njima, o tome ja pokušavam pisati. Nešto što mi je blisko, meni važno, ono što svojim očima, prozorima u svijet vidim.

Andrea Pongracic
Andrea Pongracic

Kako ljudi komentiraju tvoju poeziju s obzirom da je zaista posebna?

Za moju poeziju kažu da je avangardna, da pišem poprilično muški i to mi laska itekako, jer želim srušiti barem maleni dio predrasuda o poeziji pisanoj ženskim srcem i rukom razuma. O ljubavi se ne usudim pretjerano pisati, jer smatram da nju treba živjeti, pustiti ju da se sama od sebe događa. U nekim pjesmama nazire se ljubavna tematika Želim da moja poezija zabavlja ljude, što i čini sudeći po proteklim promocijama mog prvijenca „Anime ipse“ . Zabavlja, provocira i natjera nas da se malo zapitamo o plastičnosti svijeta u kojem se trenutno nalazimo. Rekla sam da ukoliko se u mojoj poeziji počne nazirati i atom patetike, da ću prestati s pisanjem zauvijek.

Zašto ”Anima ipsa” ?

Naslov zbirke je u prijevodu „duša sama po sebi“, što u hrvatskom  ne bi bilo pretjerano zvučno, pa sam ga ostavila tako. Podijeljena je u tri ciklusa, od kojih je prvi „Linija do ludila“, pomalo „pomaknut“ ciklus koji progovara o licima u tramvaju koje svakodnevno susrećemo, o luđacima čiji se djelići kriju u svakome od nas pomalo, beskičmenjacima, onim rustikalnim svakodnevnim stvarima, pomalo grubim, provocirajućim socijalnim tematikama.U drugom ciklusu„Ljubavni soc“ zapakirala sam malo ljubavi na jedan svoj način crpeći inspiraciju iz svog, ali i tuđih iskustava koja su me dotakla. Treći i posljednji ciklus je naziva „Kockica sreće“, jedan implicirajući odmorni ciklus nakon pomalo teža prva dva. Povratak te plastične duše ka djetinjstvu, jednom izlazu iz čahure u kojem se na kraju krajeva sve svodi na te male sitnice koje nam usitninu krase život poput šarenog igrokaza. U svakome od nas krije se određena doza plastičnosti, otuđenosti ali i jedan fantastično izgrađen dio duše koji čuvamo za drage nam osobe i trenutke i upravo to otkrivam u posljednjim stranicama „Anime ipse“, one sitnice koje te čine i ludim i sretnim u isto vrijeme.

Naslovnica tvoje knjige zaista je zanimljiva, kako je došlo do nje?

Naslovnicu za “Animu ipsu” napravila je moja prijateljica Kristina Marušić.Prikazana je glava iz profila kojoj se ne vide oči, te je neproporcionalna s ostatkom tijela i glava i trup nalaze se odovojeno jedan od drugog. Namjera mi je bila ne pokazati facijalnu ekspresiju, kao ni oči koje su odraz duše. Tijelo vuče vreću u kojoj se nalaze ljudska srca, a ruka otvara prvu stranicu knjige. Tijelo je poput onog iz izloga, naglasak je na plastičnosti, bez pretjeranih boja.

Već se sprema tvoja druga knjiga, zbirka kratkih priča. Reci nam nešto o tome.

Kroz nekoliko mjeseci trebala bi izaći moja druga knjiga pod uredništvom Ilije Matića i izdavačke kuće Esseg. To će biti zbirka kratkih priča, čemu se jako veselim, jer proza je nešto s čime sam počela i što želim nastaviti njegovati. Pisanje nikada neće biti moj primarni posao, jer ono nije proizvoljno i nikada ne znaš kada će te „lupiti ili napustiti“ pa je to jedan rizik. Ovako mi pisanje predstavlja velik dio života, bez pritiska, samo velika ljubav prema tome, a gdje ćeš veće sreće kada ljudi čitaju nešto što si napisao i smiješak im se recipročno rasteže sa svakom novom stranicom.

Be social

Komentari