Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Film

Intervju – Biljana Čakić-Veselič: Jazz Apartman i kuhinjska postprodukcija

01.03.2013. Teuta Butuči
Foto: zagrebdox.net

Foto: zagrebdox.net

Biljana Čakić-Veselič redateljica je poznata po ciklusu Polja Smrti, dokumentarcu Zagorka i prosle godine objavljenom igranom filmu Korak po Korak. Ova dokumentaristica crnog smisla za humor, sa ljubljanskom i zagrebačkom adresom, za Ziher je pričala o svom novom filmu Jazz Apartman, premijerno prikazanim na ZagrebDoxu, kuhinjskoj postprodukciji i burekima od mesa.

 

Kako je uopće nastao Jazz Apartman? Od kuda ideja za film?

Sve je smislio Lovro Pavleka, drugi redatelj i tvorac ideje,  koji je festival i smislio. Film je o jazz festivalu, ali u principu je najmanje bitno da je to film o jazz festivalu, bitno je da je taj festival smješten u poljoprivredno središte Bale (smije se), negdje gdje… u vrijeme kad je taj festival počeo ni turizam nije bio razvijen.  Znači, stvarno među…pa ne bih rekla čudnim mjestima, ali…

Dakle, poljoprivreda, jazz i flim idu zajedno.

(smije se) Otprilike tako! I tu dolaze zvijezde poput, recimo, Antonia Sancheza, kojeg smo i snimili, najboljeg bubnjara na svijetu, pa Zjače, Dijaka… Stvarno dolaze zvijezde. Svake godine dođu zaista iz različitih dijelova svijeta vrlo poznati jazzisti. I još  je specifičnost tog festivala da je nezavisan, taj festival je u biti protiv korporacija i banaka.

To sam baš htjela pitati, koja je poanta s bankarima? Jer bilo koji klipić da gledam iz Jazz Apartmana, uvijek se spominju ti bankari…

Pa zato što je skoro nemoguće napravit jazz festival bez financija, jedna takva zvijezda ne izlazi ispod 40, 50 tisuća eura. Ne izlazi, ne dolazi. A ovdje ipak dolaze ljude svirati i pjevati, (smije se) još i nekoliko turista koji dođu tamo… Festival je vrlo poznat,  ali radi se o tome da se negdje u svijetu na različitim  mjestima počelo događati da ljudi rade zbog umjetnosti, zbog duhovnosti, zbog ljudi.. .Počinju se družiti i spajati, umjetnici se počinju spajati zbog umjetnosti,  zbog publike, zbog izražavanja; a ne više da ih netko financira ili sponzorira. Takvi se i financijeri pojavljuju, često puta hoće biti anonimni…Naprosto, kako svijet ide u tom korporacijskom sustavu naprijed, a korporacije ne mare baš za umjetnost. I zemlje u tranziciji isto nisu baš privržene pravoj umjetnosti, a jazz to često puta jest. Nije baš nešto što će svatko na radiju slušati, nije baš isplativo, a s druge strane sve je više festivala, sve više mjesta gdje umjetnici to rade zbog umjetnosti, podizanja nivoa duha, zabave, zbog naprosto, izražavanja.

Jazz_Apartment_2

Foto: zagrebdox.net

Bio je jedan citat u Jazz Apartmanu koji mi je ostao u sjećanju, a govorio je o dostojanstvu umjetnosti, želji da se spasi dostojanstvo umjetnosti. Što bi točno bilo dostojanstvo umjetnosti?

(smije se) Pa dobro…tako fino oblikovane rečenice…to nisam ja. To je  netko puno pametniji od mene pisao…Tomo i ja smo se upoznali  kao i cijela ta ekipa, koja se zove Akademija Svega, Tomo, upoznat ćete ga u filmu, okupio je te uspješne ljude, umjetnike i znanstvenike iz cijelog svijeta, i spojio nas  u jednu ekipu koju je nazvao Akademija Svega, i mi se međusobno potpomažemo oko projekata. I tako, ja sam jednom zalutala u Istru, tražeći proširenje svijesti,  tražeći ljepotu, tražeći nešto autentično. Sad znam da sam tražila sebe.  I jedan dan, buf!, naletila sam na Tomu u Kamenim Pričama, i njegovu mamu, i tome ima nekih 10-12 godina.  I više ne mrdam od tamo, kad god trebam inspiraciju, kad trebam prijatelja, kad trebam mjesto…odem tamo. Kad si trebam malo razbistrit glavu i vratiti sebi. Kad hoću doći u dodir sa stvarnom ljepotom i umjetnosti, odem tamo. I samo se…napajam. Eto, za mene je to (dostojanstvo umjetnosti).  Onda smo Tomo i ja puno godina pokušavali snimiti taj njegov festival,  ali svaki put je netko ili maznuo snimke, ili otišao s njima, ili tako nešto je bilo… (smije se) Na kraju, evo, prošle godine…

Vi ste ih maznuli nazad?

Ne, ne, ne, pretprošle godine smo snimili, a prošle godine sam ja to izmontirala. To jest, montažer je montirao , ja sam režirala. I uspjelo nam je to sve snimiti. Akademija Svega je pozvala Krnjića, odličnog snimatelja,  ja sam imala odličnog montažera i svi smo prionuli na rad… Kod mene u kuhinjici je nastao projekt. Mislim, na festivalu i u kuhinjici gdje je bila postprodukcija. Čak je naš producent Gordan Topić, on je jako zaslužan što taj film ide okolo jer mi smo svi lijeni umjetnici, a on se potrudio, Goran je čak naučio i montirati, i obrađivati sliku, i sve je čovjek naučio da bi taj film završio!  Znači, tak to izgleda, ako nešto ne znate,  naučite i isproducirate i film je u stvari visoke kvalitete, rađen je s profi opremom, a što nismo znali smo naučili.  Tako da…Krnjić i ja smo jedini tu školovani u filmu, snimatelj i ja, a svi ostali su naučili. I film je ispao sjajno jer je nastao iz čiste ljubavi i ludosti! I Gordan Topć je na kraju uložio ogromnu energiju i poslao ga po svijetu. Ono što mi nismo vjerovali, a Gordan je.  Mi smo to radili za sebe, da pokažemo na festivalu i da se gledamo, da uživamo…Međutim, veliki jazz umjetnici koji su se prošle godine našli tamo su ga pogledali, i plakali, bili oduševljeni.

Premjera u Balama je bila na opće oduševljenje publike, i onda smo ga slali dalje. Kao „Pa dobro, ak se sviđa u Balama, nama svima i jazzerima, valjda će se svidjet i drugima…“ Na kraju je bio u Puli, pa u Koprivnici, sad ide u Vinkovce, Sarajevo, New York …ljudi ga obožavaju, pune dvorane!  Ja sam rekla, ma nemojte slat na Dox, pa to je kao…naš filmić, pa nije to za Dox…na kraju je na Doxu ipak dobio termin u 21 sati navečer, u glazbenom programu, i baš smo svi iznenađeni i gledamo šta je sad to…?

A onda sam shvatila u čemu je poanta. Poanta je u duhu. U energiji. I to je dokaz da to u biti vrijedi. Uz sve moguće tehnike i financije, duh je najbitniji.  A u mojoj kuhinji ima duha… (smije se) Minimalna, mala kuhinjica, al’ stane montaža…

Našla sam tvoj filmove na torrentima za besplatni download. Što misliš o piratstvu? S jedne strane je loše za umjetnike, jer niste plaćeni, ali s druge  strane pridonosi promociji filma.

Ja se nisam puno opterećivala time. Ja bi voljela da su moji filmovi izašli na DVDu ali nisam imala sreće, čak ni oni najpoznatiji, zbog različitih okolnosti. I sad razmišljam da sve stavim na neki medij…ali ne mogu bez producenta.  Jer uvijek je tu vezan netko. Ali nisam puno razmišljala o tome,  mene raduje da ljudi gledaju moje filmove. I da uopće hoće gledat. I to mi je onako…neko veselje totalno! Ne nagrade, ne novac… Voljela bih, naravno, da sve to bude plaćeno i da se od filma bolje živi, i mislim se posvetiti pronalaženju načina, ali… neka ljudi gledaju. Nek se informacija širi.

A da imaš apsolutno idealne uvijete za film, što bi snimila? Imaš li neki dream project?

Uvijek u dva smjera. Užasno mi fali umjetnost kao larpurlartizam, s kojim sam ja počela na likovnoj akademiji, htjela bih improvizirati i stvarno snimati malo pomaknute filmove za koje me sad nitko ne bi htio financirati. Zapravo, mene nikad nisu u hrvatskoj financirali ni za što, praktički… Za Korak po Korak sam dobila novce više da ne snimim, nego da snimim, i onda je tu bilo dosta kompromisa. Ali recimo, kad bih snimala, prvo bi napravila jedan film sebi za dušu, koji ima i političkog aspekta, dijelom animirani, dijelom improvizacija. To je teško reći što sam ja, sad ovako na brzaka, ali to je nekakav moj put koji nikad još nisam imala prilike isfinancirat. Drugo, bavila bih se temom seksualnog nasilja.  Prvo među mladima, kasnije i općenito. To je jedna drama u kojoj ja, još uvijek, funkcioniram. Dakle, s jedne strane čista umjetnost, s druge strane drama.

Bi li ikada snimila kakvu komediju?

Bi, bi, kako ne. Iako nisam razmišljala još kako. Ja bih snimala i dječje filmove, i komedije. Obožavam komedije.  Obožavam čak i romantične komedije. Ali sad u meni gori toliko drugih tema još da…bih prvo trebala snimiti par filmova u kojima bih baš htjela nešto svoje dati i reći, nešto što u meni gori već sto godina…A onda  bi vjerojatno došla i do komedija. Malo bi bila crna komedija. Ja sam više Šijanovski tip, onako.

Ti si više mračna?

Da, volim humor ali onako malo… Više bi me povezali, ako se ističem time, s jugoslavenskim Crnim Valom nego bilo čim drugim. Kusturica, Šijan i tako malo… Ja dolazim iz provincije, i stalo mi se miješa taj moj studij u Danskoj i provincija. To…to ništa ne ide s ničim i ja se nadam da  ću jednom, samo želim prije nego što ostarim,  da ću barem nekolko puta imati priliku taj svoj neobični stil, i odrastanje između sela i grada (staviti u film).  I komedije gdje likovi su kojima živiš i koje staviš u film nerealni likovi zato što su toliko smiješni da ljudi misle da su komedija. Jučer sam gledala dokumentarni film od Nebojše Sljepčevića, on je snimao tamo u Imotskom, čovječe, da nije dokumentarni film rekli bi da je izmislio likove! Da nije dokumentarni…rekli bi, „Vi filmaši izmišljate likove!“. Ne! To smo mi Hrvati, naročito smo neobični!

Jazz_Apartment_1

Foto:zagrebdox.net

Koji film ti je bilo najteže raditi?

Najteže mi je bilo raditi za Austrijance, Across the Border omnibus, kad sam kao Slovenka radila priču o ulasku Slovenije u Europu, a zapovijed je bila da radim na Slovenskom moru. A ja sam se osjećala nespremno. Prvo nisam htjela prihvatiti, a onda su rekli da bi uzeli nekog francuza, da il iprihvatim ili ne, jer oni ne traže po državljanstvu nego po stilu, i njima se moj način svidio, bio im je blizak. I na kraju je to jedan od najljepših filmova koje sam napravila, ali ne bi ponovila  jer to je bilo dvije godine pakla.

A najbizarniji moment s nekog snimanja?

E, ne mogu se sjetit… Ah, najbizarniji? Pa…ja sam dugo godina tražila svog brata koji je nestao u Bogdanovcima pored Vukovara, i dobila sam zadatak snimati filmove da bi se broj laboratorija za analizu DNA povećao, u ratu ih je trebalo više, i onda sam dobila zadatak napraviti film o tome, da bi pokazali što se zbiva, da bi dobili lovu i da bi se taj broj povećao. I na kraju sam ja napravila nekoliko filmova, nazvala ga ciklus Polja Smrti, zadnji je bio taj uspješan Dečko kojem se žurilo. Na kraju umjesto tog jednog filma je ispalo da sam ja godinama išla po tim grobnicama, zajedno s forenzičarima, i ne onako filmski, već dokumentaristički čeprkamo po leševima, tražimo… I tako je jedan velik dio moje mladosti prošao. I onda još žvakanje snimaka tih leševa, smrti i plača u montaži iz noći u noći, jer onda nisu bili ti brzi kompjuteri… Ja nisam znala što sam sebi navalila na vrat, ali to je nama bilo, osim što je užasno smrdilo,  ali kako poštuješ te ljude poginule tamo, ne gledaš to tako onda, poštuješ te ljude i želiš pomoći njima i njihovim obiteljima, i osim tog užasnog smrada, praktički i nemaš neki odnos da je to više nešto strašno… I onda sam uhvatila snimatelja i majstoricu tona…kako jedu burek (smije se) od mesa…pored skupine raspadnutih leševa na najgoroj grobnici gdje su bili…

Ma ne…

… a ja sam ipak ošla malo dalje i jela burek od sira. To mi je recimo…najbizarniji moment…

 

To je zapravo vrlo divan potez, to što si ostala toliko dugo na tim područjima.

 Pa je. Je…pomogla sam da se otvori više laboratorija, tako da smo došli sa 100 na 200 vrlo brzo i stvarno sam pomogla. A da ti ne pričam o obiteljima, i ti koji snimaš, koliko onda imaju satisfakcije kad se nepravde barem pokažu, ako ništa drugo.

Hvala ti Biljana.

Molim.

I vidimo se na filmu.

Da.

Komentari