Billie & The Kids: “Svi su bili u originalnom vintage outfitu, a mnogi su i došli u oldtimerima”

Rhythm and blues sastav iz Zagreba? Da, i to kakav! S Branimirom Njikošem, bubnjarom Billie & The Kidsa, razgovarali smo o njihvim počecima, iskustvima iz inozemstva i o stanju na domaćoj retro sceni.  Ovaj nevjerojatan sastav uživo zvuči tako dobro da imate osjećaj da ste u nekom drugom svijetu. Kada sam ih ja prvi put slušao u Kinoteci imao sam dojam da me vremenski stroj bacio u 50e godine prošlog stoljeća u neki zadimljeni pariški klub. Svakodnevno nas mediji bombardiraju svakojakim crnim vijestima, ali nakon svirke Billie & The Kidsa ostaju samo lijepi osjećaji.  Istražite ih na internetu, isplati se…

Kako su nastali Billie & the Kids? Tko je pokrenuo stvar?

Ideja o „fiftizerskom“ rhythm and blues bendu zakuhala je dok smo Jurica Štelma na kontrabasu, Berislav Antica na klaviru i moja malenkost na bubnjevima svirali u sastavu „The Swingers“ našeg dragog prijatelja Roberta Marekovića. Druženjem smo došli do želje odmetnuti se i zakopati u jedan glazbeni stil. Jurica nam je postao inicijalni smjerovođa – što zbog svoje duboke upletenosti u stil pedesetih, a što zbog fenomenalne glazbene arhive koju skuplja godinama. Taj „fiftizerski“ virus odmah je zarazio i Beru i mene. Ostatak ekipe okupljali smo nešto duže – sve dok nismo upotpunili stilsku zvučnu sliku, a dobitna kombinacija su Andrej Henigman (bariton sax), Ozren Žnidarić (tenor sax), Jerko Valdevit (tenor sax) i Ivan Semeš (gitara).

Jeste li se poznavali prije osnivanja Billie & the Kidsa? Kako ste došli do Ivane Starčević, prve pjevačice?

Pa Berislava znam nekih 12-ak godina, dok sam Juricu upoznao još u srednjoj školi. A Ivanu smo „naciljali“ jer je 2007. pjevala sa Swingersima na albumu i koncertu „Tribute to Ivo Robić“ i znali smo da je ona „ta prava“…

Imate stranog diskografa, a snimali ste u Berlinu. Kako je došlo do suradnje? Opišite nam malo kako je prošlo snimanje, je li riječ o nekom posebnom studiju?

Opet je kriv Jurica. On je s bendovima Mississippi Queen i Adam And His Nuclear Rockets već snimao u tom studiju. Studio se zove Lightning Recorders i specijaliziran je za proizvodnju autentičnog “vintage” zvuka korištenjem originalne studijske opreme iz 50/60-tih. Zainteresirani mogu na web stranicama studija poslušati dijelove snimljenih pjesama različitih bendova i uvjeriti se da taj zvuk zaista pripada ranoj sredini prošlog stoljeća. Album nam je izdala nezavisna izdavačka kuća iz Londona Rhythm Bomb Records, koja je ujedno i suvlasnik studija.

Kako je stanje retro scene u Hrvatskoj u usporedbi s onom u inozemstvu? Podržavaju li se bendovi međusobno?

Scena preživljava, iako, ruku na srce – takvih bendova i nema previše. A naravno da se podržavamo kao i sve male subkulturne zajednice. Uzajamni posjeti na koncertima zapravo su obiteljska okupljanja. Treba spomenuti „Tear it up!!“, na žalost naš jedini festival te vrste koji se već nekoliko godina održava u Medulinu. Organizacija je izvrsna kao i glazbeni programi!

Italija, Njemačka, Švedska, Engleska..sve su to zemlje u kojima ste svirali, kakva su vaša iskustva sviranja vani, kako izgledaju ti koncerti, pleše li se? Poštuju li vani više glazbenike nego doma?

Iskustva su isključivo pozitivna! Poštovanje je sveprisutno, od samog dočeka organizatora do binskog i tonskog osoblja! O publici da i ne govorimo. Mislim da je razlog tome opća kulturološka i socijalna razina u sredinama u kojima smo nastupali, a vjerojatno i naš Jurica radi sjajan organizatorski posao… Dok kod nas, uz čast rijetkim iznimkama, i nije baš tako. Ali pustimo sad to…

Koncerti vani izgledaju fenomenalno, ekipa najčešće dođe “stilski opremljena” garderobom i rekvizitima, a plesni podiji često su premali. Energija frca na sve strane i to je okruženje u kojem glazbenik može jedino uživati!!!

Osim brojnih „manjih“ svirki imali ste i neke veće, primjerice svirka u Engleskoj na Rhythm Riot-u (najprestižnijem rhythm and blues festivalu u Europi) ili novogodišnja svirka na HTV3. Može li se reći da je 2012. bila uspješna?

Pa i je i nije… Sve što si naveo bilo je zaista lijepo iskustvo, ali je, na žalost, nekoliko koncerata u Italiji i Francuskoj otkazano zbog opće financijske krize. Važno je da su ostali kontakti.

Kad smo kod Rhythm Riota, kako je tamo bilo? Je li ispunilo očekivanja?

To je uistinu bio svijet za sebe, a slike na web stranicama festivala reći će 1000 riječi! U takvom ozračju osjećaš se kao da si zalutao na filmski set “Divljaka” ili “Briljantina”! Svi su bili u originalnom vintage outfitu, a mnogi su i došli u oldtimerima. Pritom ne mislim na moju bubu iz ’66 nego na prave, očuvane i maksimalno dotjerane američke limene ljepotice. Ponovit ću – kao na filmu!

A svirali smo u subotu, znači u samoj sredini festivala i reakcije su bile izvrsne! Nakon nastupa, ekipa je strpljivo čekala u redu da kupe naše cd-ove, dobiju pripadajući autogram i fotku s bendom.

Čude li se ljudi kada vide retro bend iz Hrvatske? Dobivate li takve komentare?

Iskreno, ne znam. Nisam primijetio takvu situaciju, odn. barem se ne sjećam. Na mjestima gdje nastupamo najčešće gostuju glazbenici iz cijelog svijeta pa vjerojatno zato fali taj efekt atrakcije „benda s ruba Europe“.

Anegdote s putovanja?

Vjerojatno najveća dosada je višesatni imigracijski pritvor na francusko-engleskom graničnom prijelazu, ispred Channel Tunnel-a na La Manche-u. Ispalo je da je organizator festivala gledao neku tablicu u kojoj je Hrvatska već članica EU pa nije osigurao potrebne radne dozvole. Međutim, toga dana sreća je ipak bila na našoj strani i problem je uspješno riješen. I to u zadnji tren, jer da nije – bend bi bio deportiran pod pratnjom francuske policije uz zarađenu višegodišnju zabranu ulaska u V. Britaniju. Ali djelatnici imigracijskog ureda bili su neobjašnjivo dragi i ljubazni prema nama. Nudili su nas pićima, sendvičima, voćem, grickalicama i ostalim delicijama, a bili su stalno nasmiješeni i dobro raspoloženi. Valjda već dugo nisu imali u pritvoru grupu ovako finih, kulturnih i urednih bijelaca pa im je to valjda bila ugodna promjena. Na kraju smo se ljubazno ispozdravljali i zaželjeli si skoro viđenje…

Kako se nova pjevačica Ana Klabučar snašla u uigranom bendu?

Kao riba u vodi!!! Materijal je savršeno pripremila u manje od mjesec dana i spremno zauzdala ovu rhythm and blues mašinu.

Čime se bavite osim sviranja? Jeste li svi profesionalni glazbenici?

Pa skoro da i jesmo. Ima nas profesora raznih instrumenata, nastavnika, odgajatelja, glazbenih urednika a ostalo je slatka tajna.

Uspijevate li živjeti od glazbe, ako želimo konkretno, od Billie & the Kidsa?

Pa, većina nas i živi od bavljenja glazbom, a dajemo sve da nas naš bend uspije prehraniti.

Strpljen – spašen.

Daljnji planovi? Možete najaviti neke skorašnje svirke?

23. 02. smo u VIP club-u na zagrebačkom Jelačić placu, 08.03. sviramo u Kellergasse-u u Austriji, a dan kasnije u češkom Brnu. 15.03. smo opet u Zagrebu, u Hard Place-u, a za sve novosti o nastupima i događanjima zainteresirani mogu saznati na našem fejsu.

U pripremi je i naš autorski rhythm and blues album, a snimanje planiramo početkom lipnja ove godine. A gdje? Pa u Lightning Recorders studiju u Berlinu, naravno.

S kojim izvođačem bi Billie & the Kids najradije dijelio binu?

Pa, recimo: Mike Sanchez, Cherry Casino and the Gamblers, Ray Collins’ HOT-CLUB, Imelda May, a tu su i veterani Jerry Lee Lewis, Little Richard, Fats Domino…