Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Intervju

Boris Senker: ‘U kontekstu europskog i svjetskog kazališta ne stojimo dobro zbog inertnosti’

13.07.2014. Antonio Filipović
Foto: Antonio Filipović/Ziher.hr

Foto: Antonio Filipović/Ziher.hr

Boris Senker hrvatski je teatrolog, kazališni kritičar i profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a odnedavno i dobitnik Demetrove nagrade za životno djelo koju dodjeljuje Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa. O reputaciji Borisa Senkera među kolegama i studentima dobro govori i činjenica da ga je Sanja Nikčević, predsjednica Društva, u službenom obrazloženju nagrade nazvala “mudrim i dobrim anđelom hrvatske teatrologije”. S profesorom Senkerom razgovarao sam u njegovom uredu u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža gdje radi na projektu Kazališni leksikon, a dotakli smo se utjecaja teatrologije, njegovih profesorskih iskustava te aktualnosti iz hrvatske kazališne politike.

Što znači biti teatrolog, čime se teatrolog bavi?

Teatrolog zapravo znači nekoliko stvari. Prije je uglavnom značilo baviti se poviješću kazališta, a u novije doba teatrolog se ipak više bavi onim što je živo, što je aktualno i pristupa tome ne toliko kao kritičar nego prije radi opisa, analize, tumačenja, građenja teorije na temelju onoga što se zbiva u kazalištu. Ali znači biti pomalo i ugrožena vrsta, ako tako smijem reći, jer kazalište se sve više pokušava svesti na samo jednu, i to pomalo zastarjelu, granu većeg broja izvedbenih umjetnosti pa teatrolog u onom smislu u kojem se veže samo uz dramsko kazalište zasigurno jest netko tko je dva, tri koraka iza svog vremena. Danas teatrolog zapravo znači mijenjati se, pratiti ono što se zbiva i ipak se osloboditi toga što je bila predrasuda u 60-im, 70-im godinama kad se naša generacija kao studenata i mladih znanstvenika formirala.

Koliko je teatrologija vezana uz živo kazalište i može li utjecati na njega?

Vezana je sve više, pogotovo u radu današnje srednje generacije teatrologa koji se sve manje bave dramskim tekstovima i njihovim izvedbama kroz povijest, a sve više onim što je živo kazalište. Može utjecati, ali više bi se radilo o nekom personalnom utjecaju, dakle, kad je netko ujedno i teatrolog i kad zakorači u praksu. Primjeri kod nas su Nataša Govedić i Marin Blažević koji su krenuli sa studija komparativne književnosti i doktorirali na komparatistici, a ujedno se i praktički bavili kazalištem. Na primjer, Marin upravo surađuje s Oliverom Frljićem u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a Nataša Govedić sigurno jest ostavila traga i u kazalištu kroz različite oblike uglavnom izvaninstitucijskog bavljenja kazalištem, primjerice forum teatrom i kroz suradnju s Vilijem Matulom. Dakle, može utjecati, ali možda više kada se netko kao teatrolog uključi u rad nekog kazališta nego što se može samo sa distance djelovati pisanjem.

Koje su zapravo kompetencije potrebne za dobrog kazališnog kritičara? Mislite li da bi dobar kazališni kritičar trebao biti teatrolog?

Dobar kazališni kritičar je kritičar koji dopušta da ga ne vodi samo jedna, njegova osobna, vizija kazališta. Nije onaj koji se bori za jednu vrstu kazališta kakva bi se njemu svidjela, nego onaj koji je ipak otvoren prema različitim stvarima u kazalištu. U tom smislu, ne mora biti teatrolog po struci, ali mu teatrološko obrazovanje svakako jest potrebno. Biti kazališni kritičar, a da se niste potrudili oko povijesti kazališta, teorije kazališta, estetike, kako Batušić to sve navodi u svom raščlanjivanju područja teatrologije, znači ipak biti amater. Ne kažem da ne može zanimljive kazališne kritike pisati čovjek koji se i nije tim bavio, ali to je možda zanimljivo zbog stila. U 70-im pa još i 80-im godinama ljudi drugih struka znali su po zapovijedi u novinama postajati kazališnim kritičarima i to su bili ljudi koji se uopće nisu pripremali za to, nego ih je jednostavno zapalo u redakciji da prate kazalište. Svatko od njih, recimo, ni Foretić ni Brečić ni neki drugi, nisu imali formalno obrazovanje niti u književnosti niti u teatrologiji, ali su se itekako potrudili da ga steknu. Dakle, kazališni kritičar ne mora biti teatrolog, ali se mora u to uputiti.

Pokušavate li usmjeriti svoje studente na put kazališne kritike?

Pa s vremena na vrijeme čak imam i kolegij koji se zove Kazališna kritika i onda nastojim da to budu više radionice nego predavanja, da studenti pišu kritike, da ih jedni pred drugima čitaju i komentiraju. I onda se dogodi da se iz tog broja studenata nekolicina ipak nastavi i nakon završetka kolegija baviti kazališnom kritikom, pisanjem o kazalištu. Zadnji put sam prije dvije godine imao taj kolegij i nekoliko je studenata ostalo vezano uz portale, nastavili su i nakon polaganja ispita pisati kazališnu kritiku i mislim da je to dobro. Pa i kad se na ostalim kolegijima dogovaramo oko seminarskih radova koji su dio ispita potičem studente da napišu i analizu neke predstave, da ne ostanu vezani samo uz tekst.

Koliko rad sa studentima utječe na Vaš vlastiti teorijski rad i promišljanje kazališta, potiču li Vas mladi komparatisti na razmišljanje?

Potiču, naravno – ljudi dolaze s novim iskustvima, vidjeli su ono što ja nisam vidio, bili su negdje gdje nisam bio, bavili su se kazalištem na način na koji se ja nisam bavio, a došli su i do literature do koje ja nisam, naravno da je to dvosmjerno. Nekada mi netko postavi pitanje na koje ne mogu odgovoriti i nije mi nimalo neugodno kada ne mogu, nisam sveznadar niti mogu to biti, ali me takvo pitanje potakne da idem kopati, da nešto provjerim, da pronalazim. Bilo bi zanimljivo razmisliti koliko je zaista bilo utjecaja jer sad se već više od 40 godina bavim ovim poslom. Uputili su me studenti nekad i na vrlo zanimljivu novu literaturu koja se pojavila, do koje bih vjerojatno došao, ali možda s kojom godinom zakašnjenja. To je danas više izraženo, prije interneta, dok su kružile samo tiskane knjige, bilo je manje. Pogotovo u kriznim vremenima, u 80.-im godinama kad je nestalo svakog uvoza časopisa i strane literature. Onda vam je samo netko tko je imao sreću da je nekamo otputovao pa se vratio sa knjigom mogao pomoći. Pa i vrsta kazališta koju mladi vole sigurno je drukčija, nekad me i uspiju zainteresirati za nešto što sam mislio da me ne bi zanimalo. Ipak onda odem pogledati ako mi nešto predlože i drago mi je vidjeti da mi mogu nešto novo reći i pokazati.

Nedavno ste dobili Demetrovu nagradu za životno djelo što je najveća nagrada hrvatske teatrologije i kazališne kritike. Koliko Vam znači priznanje struke?

Priznanje kolega uvijek puno znači jer to je priznanje ljudi koji se bave istim poslom, pogotovo u tom krugu koji kod nas jest razmjerno mali iako pedesetak članova udruge i nije tako mali broj s obzirom na to koliko kazališta imamo. Jasno da vam je drago kad vas ipak oni koji su u istom poslu nagrade i kažu vam da ste dobro radili svoj posao.

Jedno od područja Vašeg rada je i mjesto hrvatske drame i kazališta na karti europskog i svjetskog kazališta. Kako stojimo u tom kontekstu?

Ne stojimo dobro zbog inertnosti. Više je ulaska u hrvatsku izvana, dosta je gostujućih redatelja. Imamo dva, tri festivala koji nisu veliki opsegom – Festival suvremenog plesa, Eurokaz se nažalost ugasio kao festival, ostao je kao produkcija. Ono što se zove Festivalom svjetskog kazališta je zapravo vrlo malo pa je možda i pretenciozno zvati to festivalom. Ali ipak, neke stvari nam dolaze, i to je velika zasluga Zagrebačkog kazališta mladih, preko mreže u koju je to kazalište uključeno. Što se svih drugih kazališta tiče dosta slabo stojimo s izlaskom hrvatskog kazališta u Europu i s uključivanjem u neke zajedničke projekte, tu smo i dalje prilično zatvoreni. Još uvijek je dosta tragova one samodostatnosti: ‘mi smo isključivo naše domaće kazalište i treba takvo ostati’ i postoji vrlo jaka struja koja jednostavno štiti svoje strukovne interese i nastoji zatvoriti to kazalište za sebe i za svoj krug.

Mislite li da su naše obrazovne institucije kazališnog područja trenutno na dovoljno dobroj razini da bi “proizvodile” europski i svjetski relevantne kazališne umjetnike?

Jesu, zato što je prestao monopol jednoga središta, Zagreba. Mislim da je dosta važno to što se pokrenuo studij i u Osijeku, Splitu i Rijeci pa onda i Zagreb mora malo razmišljati o konkurenciji. Postoje i inicijative kao što je recimo festival Dioniz u Osijeku gdje je dosta velika protočnost i studenata i profesora izvana, pogotovo iz srednjoeuropskog kruga. Isto tako, srednji i mlađi naraštaj na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu nastoji što čvršće povezati studente i uvesti što više razmjene. Naravno da su i programi boravka u inozemstvu koji su danas dostupni studentima preko Erasmusa i drugih načina financiranja nešto što pridonosi većoj pokretljivosti. Tako više ne treba netko doći studentima na njihovu akademiju da saznaju nešto novo nego mogu i oni otići van i to je također velika stvar. Tako da mislim da ustanove jesu dobre zato što podržavaju kontakte s drugima, a bez toga ne mogu niti opstati, nužna je ta protočnost.

Je li današnja hrvatska kulturna politika “plodno tlo” za daljnji razvoj kazališta i otvaranje Europi?

Pa deklarativno da, ali mnogo je problema. Prvo, vidimo da je kultura financijski pala ispod onog minimuma koji je prije postojao, da se vrlo malo izdvaja i to se opravdava time da bi zapravo kulturne institucije morale naći i druga financijska vrela. A zbilja bi morale naći jer loše je kad netko živi samo od jednog financijera, bio on država ili privatnik, jer su tada u jako podređenom položaju. No, politika nije učinila dovoljno da ljudi budu sposobni prilagoditi se tome, svi bi se mi rado uključili u europske projekte, ali treba nam podrška, dosta je komplicirano. Da biste uvjerili Europu u to da sredstva zaista treba dati vama, a ne nekom drugom, morate ispuniti jako mnogo uvjeta koje mi nismo naučeni ispunjavati. Mi smo naučeni živjeti u jednoj maloj sredini gdje se vjerovalo na riječ jer smo se manje-više svi u tom krugu poznavali i dovoljno je bilo da netko dođe nekamo i to je već bila garancija – ‘aha, ako je o njemu riječ, možemo mu dati’. Za uključivanje u nešto više to nije dovoljno, koliko god da ste afirmiran umjetnik nekoga tko nikada nije za vas čuo ili kao da nikada nije za vas čuo morate ponovno uvjeriti u nešto i mislim da je tu i kulturna politika, kao i sve drugo kod nas, dosta nepripremljena. Nemamo dovoljno stručnog osoblja koje bi moglo dati podršku da se nešto realizira, to je problem. Mislim da je birokratski aparat dosta inertan i neobrazovan u ovom smislu i više koči nego što pomaže. Tako da, deklaracija i načela su jedno, ali onda kad dođete u praksu događaju se glupe stvari. Na primjer, iz ministarstva vam proslijede krivi formular pa cijela stvar propadne zato što je netko tko je trebao znati je li to taj ili taj obrazac napravio pogrešku i vi propustite priliku. To su stvari s kojima ćemo, vjerujem, još dugo imati problema.

Neizbježno pitanje ovih dana – Dubravka Vrgoč kao nova intendantica HNK u Zagrebu? Što mislite koju bi politiku intendant HNK općenito morao provoditi?

Mene je počelo pomalo uznemiravati to što mi uvijek govorimo o intendantima koji tek postaju i jako se živo raspravlja o tome što bi oni mogli napraviti, a svi oni koji su prošli najedanput padnu u zaborav. Tako da sad odjednom svi predviđaju, svi gledamo u karte kakav će Dubravka Vrgoč biti intendant. Ona je sa Zagrebačkim kazalištem mladih uspjela napraviti, ako ništa drugo, taj pomak u povezivanju kazališta s drugim europskim kazalištima i jest ga uključila u određena strujanja. No, nama je profesor Hergešić, naš prvi teatrolog koji nas je obrazovao, pričao jednu anegdotu o tome kako je nakon ’45-te za intendanta bio imenovan čovjek koji nikad nije bio u kazalištu i koji je na svoj prvi radni dan došao u 8 sati ujutro na glavni ulaz, dakle nije niti znao da postoji službeni ulaz u HNK. I taj čovjek nije uspio upropastiti HNK, čak i takav čovjek ne može uništiti instituciju. HNK nije niti jedan intendant, pa nije niti Dubravka Vrgoč HNK, već jedno petstotinjak ljudi koji se ipak bave svojim poslom i koji ga znaju. O Dubravki Vrgoč ovisi koliko će ona uspjeti upravo taj potencijal iskoristiti, hoće li ga jako dobro iskoristiti ili će možda prepustiti, kao neki drugi intendanti, da se stvari odvijaju same po sebi. Videći ono što je do sada radila, mislim da neće to dozvoliti. Ali ključno je da ona sama ne može voditi HNK kao što je vodila ZKM, jer u ZKM-u osim glumaca nije imala drugog umjetničkog osoblja, ona je ipak u tom kazalištu vodila sve poslove. Ovdje je ključan tim koji će stvoriti oko sebe i kako će surađivati s njim jer mnogo je složenije voditi HNK s dramom, operom i baletom, dakle, praktički tri repertoara, nego što je to bilo u ZKM-u i bez dobrog tima suradnika to neće ići. Mislim da ono što je barem do sada radila s manjim brojem ljudi daje razloga vjerovati da će suradnje biti. Bit će dakako i onih, pa već i sada ih ima mnogo, koji su prestrašeni da će HNK izgubiti svoj nacionalni identitet što sigurno neće, niti može izgubiti. Ali mislim da će svakako biti zanimljive te prve dvije, tri godine. Mislim da je u ovom trenutku to dobar izbor, barem prema onome što se nudilo.

I sami ste se bavili dramskom umjetnošću u svojstvu dramskog pisca. Što Vas je potaknulo da se i sami okušate u tome? Kako se isprepliću Vaš teorijski i umjetnički rad?

Još u studentskim danima smo Tahir Mujčić, Nino Škrabe i ja počeli pisati tako da je to prethodilo mom stručnom bavljenju kazalištem. Počelo je tako da smo se skupili oko studentske kazališne družine za djecu i jednostavno nismo imali tekst koji smo htjeli raditi nego smo odlučili da ćemo sami napisati nešto i krenulo je. Ne mogu reći da je to bio neki plan, jednostavno je od rada na jednoj predstavi došlo do toga da smo se poslije mnogo više bavili pisanjem i da smo pisali zajedno pa onda svaki za sebe i da je tome sada 40 i koja godina. Nastojim ne biti štreber kada pišem dramske tekstove, nastojim zaboraviti na svoj teorijski rad premda me nekako ta “profesorština” prati. Kad god se pojavim u kazalištu i glumci i redatelji me zovu ‘profesore’ pa nastojim da se to barem u tekstovima ne osjeti, da ne unosim i ne paradiram sa nekakvim znanjem u onom što nije tomu namijenjeno. Više volim dramu, pisanje za kazalište, shvatiti kao područje igre nego struke.

Komentari