Borko Perić: ”Ja bih odigrao predstavu i za dvoje ljudi ako treba!”

Satiričko kazalište Kerempuh osvaja hrvatsku publiku još od 1964. godine. Ono oblikuje i lansira talentirane, ambiciozne i perspektivne glumce u svijet filma, kazališta i umjetničkih sfera. Jedan od takvih glumaca je i Borko Perić, koji je dio ansambla Kerempuha od 2007. godine. Iza njega je desetak filmova, nekoliko TV serija i mnoštvo kazališnih predstava. Publiku je ponajviše privukao ulogom Kolje u predstavi Četvrta sestra na Dubrovačkim ljetnim igrama 2001. za koju je nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta. To nije jedina nagrada koju je osvojio, naprotiv, gluma ovog mladog talentiranog Puljanina prepoznata je i nagrađena mnogim vrijednim nagradama. Perić je jedna od onih osoba koje odmah uočite na sceni, jer u svaki lik koji igra daje dio sebe, dio te glumačke osobnosti koja mu pristaje i u kojoj se snalazi kao riba u vodi. O nagradama, zahtjevnosti predstava i trenutnim projektima progovorio je za Ziher.

Kako se rodila tvoja ljubav prema glumi?

Pa meni se čini kao da se to dogodilo slučajno, ali očigledno nije bilo tako. Otvorila se audicija za dramski studio Istarskog narodnog kazališta i ja sam se prijavio, a neposredno prije toga sam igrom slučaja za kaznu u 7. razredu osnovne škole morao ići u recitatorsku skupinu. Učiteljica mi je pokazivala kako treba glumiti i to je činila vrlo patetično. Tako da sam na nastupu za kraj školske godine tu pjesmu govorio imitirajući učiteljičinu glumu. Mislio sam da će se to svima biti smiješno, međutim ljudi su mi prilazili govoreći: “Bože, Borko, pa to je divno, divno, divno!”. I onda sam nakon toga krenuo naravno tim putem. To je zapravo bio početak.

 Od 2007. godine dio si ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh. Možeš li izdvojiti neku predstavu ili više njih, koja je najviše utjecala na tebe, tvoj rad i oblikovanje?

Naravno da se u nekim predstavama  osjećam ugodnije, a u nekima osjećam pak veći napor, no predstave koje su mi bile onako, moglo bi se reći najdraže, bile su Vuci i Ovce (Aleksandar Nikolajevič Ostrovski), Gospođa Ministarka (Nušić/Frljić), Ne igraj na Engleze (Vladimir Đurđević). Sve predstave volim izvoditi, ali u ovima se nekako osjećam najbolje. Ali svaka uloga koju radim je samo priprema za onu koja slijedi.

Za predstavu Krletka proživljavaš zahtjevne metamorfoze. Šminkanje, depiliranje, korzeti, kako si se snašao u svemu tome?

Pa za Krletku se ustvari samo trebam našminkati. Naravno za predstavu je bilo potrebno da svi obrijemo prsa, što su Mario Mirković, Filip Detelić i Hrvoje Kečkeš i uradili, a ja sam se pokušavao izvući iz toga jer nisam želio brijati prsa svaki puta kad igra predstava i tako dvije godine.  Tako da  sam kada bi me kostimograf pitao zašto nisam obrijao prsa ja rekao da mi je redatelj rekao da ne moram brijati prsa, a kad bi me redatelj pitao isto rekao bih mu da mi je kostimograf rekao da ne trebam. I tako sam prošao bez brijanja prsa.

Koliko ti je zahtjevno to bilo?

Pa to je također jedna od onih predstava u kojima stvarno uživam i da, bilo je zahtjevno jer su to bile zaista ozbiljne pripreme. I bilo je naporno hodati i plesati u tim štiklama, no moram spomenuti da su se više glumice namučile u štiklama nego mi glumci.

Postoji li neki glumac/glumica ne nužno iz ansambla Kerempuh, s kojim ti je bio poseban užitak surađivati?

Pa ima ih zaista puno, a užitak mi je sa svim mojim kolegama igrati. Ali, recimo, uvijek mi je bio užitak promatrati Mustafu Nadarevića ili pokojnog Vanju Dracha. Za vrijeme predstave bih uvijek iz ulice promatrao njihove scene.

Osim što si osvojio kazališne daske, brojiš uloge u desetak filmova i nekoliko TV serija, gdje se najviše snalaziš?

Ja najviše volim film i kazalište. Kad sam malo više u kazalište onda uvijek govorim kako je film moja ljubav, međutim kad se zareda rad na filmu onda uvijek govorim kako je kazalište početak i kraj svega i takve stvari. Ali i televizijska snimanja, ako je dobra ekipa, znaju biti zanimljiva i dobra, ali baš ono što mi je gušt to su film i kazalište. Malo jedno, malo drugo.

Od brojnih nagrada koje si osvojio na koju si najviše ponosan?

S nagradama je uvijek tako da kad ih nemaš onda uvijek govoriš : ”Ma nisu mi važne nagrade”, a kad ih imaš onda su ti sve važne. Nemam neku na koju sam posebno ponosan, draga mi je prva zato što je prva, druga mi je draga zato što je prva profesionalna nagrada, treća mi je draga zato što je filmska i tako… Svaka ima nešto.

Jesi li se ikad u životu našao u situaciji da si nastupao u polupraznom kazalištu ili da su ljudi masovno odlazili? Kakav je to osjećaj za glumca?

Moji kolege budu jako razočarani kada je kazalište poluprazno, meni to uopće ne smeta. Meni, dapače, to i više odgovara. Nemam onoliko opterećenje kakvo imam kada je tu 600 ljudi. Tada imam određenu dozu treme. A kada mi kažu da je manje ljudi u gledalištu onda doživim neko olakšanje i znam da se mogu opustiti. Ja bih odigrao predstavu i za dvoje ljudi ako treba. Međutim, kada je manje publike u gledalištu oni su sramežljiviji i ne možeš postići onakvu reakciju kakvu bi postigao da je u gledalištu 600 ljudi.

Na čemu trenutno radiš?

Sada sam trenutno u fazi pripreme jednog filma i početku rada na novoj predstavi u Kerempuhu u režiji mlade redateljice iz Argentine Renate Carole Gatice.

Borko, nakon čitanja tvojih biografija i nakon što sam ustvari vidjela koliko si ti posla odradio u ovih desetak godina moram te pitati kako ti uspijeva? Ostaje li ti vremena za sebe? Koliko tvoj privatni život ustvari pati?

Moj privatni život pati onoliko koliko pati privatni život svake osobe koja nema fiksno radno vrijeme. No ipak uspijevam pronaći vrijeme za svoju obitelj i za sebe.