Intervju – Damir Imamović: Sevdah je danas prepušten onima koji ga vole, slušaju i pjevaju

Nakon nešto više od dvije godine Sevdah Takht ponovo dolazi u Zagreb. Sastav koji čine Damir Imamović, Nenad Kovačić i Ivan Mihajlović okupljeni su oko univerzalne ideje – sevdaha. Što je sevdah za njega, odakle pojam pozornice u naslovu benda, o SevdahLabu i politizaciji kulture općenito Damir je ispričao u intervjuu. Ako ih niste imali prilike poslušati 2012. godine, nova prilika stiže uskoro. Sevdah Takht Damira Imamovića nastupa nanovo 5. veljače u Tvornici kulture.

Za početak, što je za tebe sevdah? Odnosno, treba li i zašto ići dalje od banaliziranja pojma sevdaha koji se u velikom broju ogleda kroz tužnu, romantičarsku sferu?

Mislim da je to danas možda najvažnije kada je sevdah u pitanju: otići korak dalje od jednostavne “tužnjikave muzike”. Generacije umjetnika prije nas uradile su toliko toga važnog na unaprjeđenju žanra da bi bilo nepoštivanje njihovog napora da ne pokušamo i mi tome nešto doprinijeti, a ne samo ponavljati ono što su oni radili.

Trenutno na glazbenoj sceni imamo aktivno nekoliko izvođača sevdalinke. Svatko to, naravno, čini na neki sebi svojstven način, od ubacivanja elemenata raznih instrumenata pa sve do toga da jedan koncert bude sadržajno bogat performansom. Možemo li danas  tome pripisati dinamičniji način života koji se pretapa i na pozornicu, pa čak i potrebom da se sevdah iznese iz kalupa na koji su ljudi navikli?

Sigurno da možemo. Danas živimo drugačijim životima od onih koji su proizveli neke od najstarijih sevdalinki. Zbog toga je i tradicionalna muzika uopće imala nekada drugu ulogu. Pjesma je bila puno sadržajnija jer je morala da odgovori na puno više potreba nego danas: ista pjesma je trebala da bude i historijska lekcija i emotivno rasterećenje i zabava i još mnogo toga. U današnje digitalno vrijeme, vrijeme slike i medija, pjesme se svode na pjesmice: kratke, slatke, “catchy” melodije. Stare pjesme imaju puno veći zamah i zato su zahtjevnije u svakom smislu. Nažalost, činjenica je da mnogi pristupaju starom materijalu čisto kao predlošku za hitove, a to je dosadno. Činjenica je da postoji jako mnogo izvođača sevdaha danas i svatko tom naslijeđu pristupa ne neki svoj način.

Osim izvođenja sevdaha pred sebe si stavio i zadatak otkrivanja zaboravljenih imena i naslova izvođača sevdalinki. 

Pa, nije to neki poseban “zadatak”. Mislim da je etički imperativ odužiti se ljudima na temeljima čije kreativnosti ti učiš zanat da bi mogao pokušati nešto novo. Odati počast veličinama od kojih si učio je najmanje što možeš uraditi.

Koliko je sevdah prepoznat kao autentični glazbeni pravac na Balkanu s obzirom na sva političko-društveno-kulturna previranja?

Ja nisam od onih koji vjeruju da postoji nešto kao “autentična” umjetnost. Pojam “autentičnosti” već mi tukne na nacionalizam. Puno me više interesuju spojevi, putevi koji iz sevdaha vode na istok i na zapad, nego slomovi, zidovi koje bismo, kao fol, trebali graditi između “autentičnih tradicija”.

Iza sebe imaš solo angažmane i sastav Damir Imamović Trio. S Nenadom Kovačićem koji je poznat po afričkim ritmovima perkusija i starom balkanskom melosu te Ivanom Mihajlovićem, basistom na beogradskoj sceni, okupljaš sastav s kojim i idući tjedan nastupaš u zagrebačkoj Tvornici kulture. Kako je došlo do formiranja Sevdah Takht Tria? 

Nakon Tria i dvije ploče solo, poželio sam ponovo napraviti bend. Htio sam okupiti muzičare čije muziciranje volim, a ispalo je da sam okupio društvance koje je i privatno izuzetno blisko. S Nenadom i Ivanom već sam prošao dosta u protekle tri godine. Prije dvije godine smo svirali predivan koncert u Tvornici koji nam je svima ostao u pamćenju. I nama i publici. Jedva čekamo četvrtak da se ponovo sretnemo sa zagrebačkom publikom koja prati ono što radimo.

Pojam “takhta” označava i pozornicu. Predstavlja li taj pojam onda simbolično i iskonsko mjesto svakog umjetnika? Može li postojati sevdah bez pozornice?

Naravno da može. Najvažnija stvar za muziku je da ona nikada ne postane samo biznis, samo industrija, samo način proizvodnje. Svaki muzičar mora sačuvati vlastito utemeljenje u načinu na koji vodi život, kako se odnosi prema ljudima. To ne znači da smije sebi dopustiti neprofesionalnost, ali da mora znati kako balansirati privatno i poslovno. Paradoksalna je situacija s umjetnošću – postoji dio privatnosti iz kojeg stvaraš muziku koju onda moraš iznijeti na pijacu i zaraditi od toga. Vrlo je tanka linija i onaj tko ne nauči da po njoj balansira, propada sigurno.

Napisao si nekoliko svojih numera. Gdje u bosanskohercegovačkoj literaturi nalaziš inspiraciju za motive koje provlačiš kroz pjesme? 

Vrlo mi je važna usmena poezija na južnoslavenskim jezicima. I to ne samo ovaj sloj kojeg danas zovemo “sevdahom” nego i ostale grupe tekstova: balade, romanse, donekle čak i epika. Sve je to naslijeđe na kojem počiva savremeni sevdah. Najmanje me privlači romantičarska poezija.

S obzirom da nije rijetka pojava da je ljudima uvijek zanimljivije nešto tuđe, kako nadići taj  podcjenjivački odnos prema vlastitoj tradicionalnoj glazbi? Smatraš li da je riječ o nepoznavanju iste?

Sigurno je riječ o nepoznavanju i o nekom nejasnom, provincijskom stidu. Imate ljude koji preziru sve što je na našem jeziku i kunu se u najbanalniju pop produkciju na engleskom. To je tužno, ali tako je. Ipak, mislim da smo u posljednjih desetak godina napravili lavovski posao na mijenjanju svijesti o tradicionalnoj muzici ovih prostora i njenim mogućnostima.

Koliko tu pripomaže projekt SevdahLab?

Siguran sam da je kritična masa ljudi koji o sevdahu znaju više od puke popularne percepcije danas veća zahvaljujući SevdahLabu. Ako ništa, ljudi koji su učestvovali u radionicama, slušali predavanja i na bilo koji način učestvovali u tome danas znaju koliko je to kompleksno područje i kako najvažnije stvari u njemu počesto i nisu najpopularnije.

Svjedoci smo politizacije kulture, osobito u području muzeja u BiH. Koliko se to odražava i na glazbu, u konkretnom slučaju na sevdah? I da li određene strukture koje se bave povijesno-kulturnim nasljeđem posvećuju dovoljno pažnje samoj instituciji sevdaha?

Ne. Ponekad neki od projekata u vezi sa sevdahom dobiju potporu nekog ministarstva i to je super, ali sama država i njene strukture ni na koji način ne pomažu proces reaktualizacije sevdaha. Bilo je nekih pokušaja, ali su njihovi apetiti uglavnom turistički ili kafanski. Sevdah je danas prepušten onima koji ga vole, slušaju i pjevaju.