Erna Imamović: “Treba u svemu krenuti od sebe i vjerovati da je ono što radite ispravno i vama svojstveno”

22-godišnja kantautorica Erna Imamović je nekima možda novo lice (i novi glas) na hrvatskoj glazbenoj sceni, no, ova mlada studentica politologije već neko vrijeme radi na osvajanju zagrebačkih klubova i hrvatskih radio postaja, a čini se da ne misli na tome stati. Premda ju njezina glazba najbolje predstavlja, ovim razgovorom smo još malo zavirili u Ernin svijet pa u nastavku poslušajte i pročitajte kako je tamo.

Unatoč tome što si iznimno mlada, bogata si glazbenim iskustvom. Koliko dugo se već ovime baviš i kako je krenulo?

Moram zahvaliti na primjećivanju. Naime, sve je krenulo onako dječjom pričom i fascinacijom mjuziklima te sviranjem gitare koja je skupljala prašinu u stanu. Gitaru počinjem svirati s 13 godina, a nekakvo značajnije pjevačko iskustvo započinje srednjom školom, pjevanjem u zboru XVI. gimnazije. Nakon toga uslijedili su mnogi školski bendovi i suradnje, da bi se krajem srednjoškolskog obrazovanja više i usmjerila prema pisanju vlastitih stihova, jer uvijek sam osjećala da postoji još ono nešto što želim reći i naglasiti.

Studentica si politologije, je li teško uskladiti obaveze na faksu i pisanje pjesama, probe i nastupe? Što je prioritet?

Da, mnogi se iznenade tom kombinacijom – politologije i glazbe. No, nekako uz vlastiti karakter koji je moram priznati zaista ispunjen oprekama, smatram da se upravo te dvije sfere – politologije koja bi onako trebala predstavljati ono racionalno i prizemljeno, dok je muzika uvijek ono nešto neopipljivo i često neobjašnjivo. Mislim da ta kombinacija koliko god različita bila, opet stvara tu ravnotežu mašte i stvarnosti. Srećom, predana sam i fakultetu, tako da uspješno koordiniram s oboje. Neki temeljni prioritet je završiti fakultet, ali ispuniti taj period glazbenim epizodama, znači, nastupima, snimanjima itd.

No, zna li biti zamorno? Zbog čega se točno baviš glazbom? Je li ti ikad došlo da pokidaš sve žice na svojoj gitari i ne odsviraš više nijedan akord?

Iskreno, nikada nisam osjetila teret glazbe. Jedine stvari koje bi me izbacile iz takta su one koje s glazbom nemaju veze, a često se moramo i njima baviti. Naime, tu su raznorazni neuspjeli dogovori, naganjanja s ljudima, organizacijom nastupa, jedino to je možda nešto što zaista zna iscrpiti i ostavlja malo manevarskog prostora za ono što je najbitnije – za glazbu. Ali sama glazba i sam nastup je uvijek pečat i znak da se sve isplatilo, taj užitak muziciranja i prijenosa emocija na publiku.

Još 2011. si osvojila nagradu na natjecanju za pjesmu mladih- Youth Song, što misliš, koliko je ovo razdoblje pogodno za mlade autore? Koliko je uopće pogodno za mlade općenito?

Stvari se definitivno pokreću, možda u manjim razmjerima i manje razvikanim krugovima, no inicijative postoje. Ali, nažalost sukladno situaciji u državi, guši se zapravo svaka pozitivna motivacija i želja da se nešto promijeni, u smislu nekog ulaganja u mlade. Ovdje kao da vas se svi žele što prije riješiti, da se ne bi slučajno uložio određeni trud, a kamo li novac za nešto što je iskreno i što vrijedi. Situacija dakle nije baš bajna, no nekako opet među mladim glazbenicima postoji taj „mladenački entuzijazam“ za promjenom što je pohvalno.

Kakvom ti se čini budućnost hrvatske scene? Vidiš li i sebe na njoj ili bi voljela da ti putovnica, uz gitaru, postane drugi obavezni rekvizit?

Ovo je jako dobro rečeno! Putovnica uz gitaru… Da, već neko vrijeme razmišljam o nekim „izletima“, što muzičkim, što studijskim po Europi. Nažalost, ovdje promjene postoje, no mislim da se u samoj srži stvari neće promijeniti barem još par godina, što se tiče nekog procvata scene i kvalitete. Tako da, sukladno tome, da, vrlo je vjerojatno da će biti pakiranja kofera i potrage za novim i drugačijim.

Što tebe potiče na pisanje pjesama, a na što bi svojim pjesmama htjela potaknuti one koji te slušaju?

U meni pomalo čuči taj neki mali mali revolucionar koji želi probuditi. Jest da se uglavnom ne bavim političkim temama u svojim pjesmama, no naravno, ljubav i međuljudski odnosi su ona motivacija koje su glavni pogonski mehanizam za stvaranje mojih pjesama. Mislim da se iz tih stvari može već mnogo poručiti. Želim probuditi uspavana samopouzdanja i želim ugušiti strah od otvorenosti iskrenosti jednih prema drugima. To su nekako moji mali zadaci. Tako sam ih shvatila.

Kada izvodiš pjesme, posvećuješ li ih nekome ili su one namijenjene baš svima u publici?

Dakako da uvijek postoji neka vrsta posvete… Naravno, posvećene su meni dragim osobama, ponajviše, posvećene su ne samo osobama, već i nekim trenucima, ambijentima. A želim da i drugi možda pokušaju vizualizirati neke svoje uspomene kroz moje pjesme.

Postoji li neki nastup koji ti je ostao u posebnom sjećanju? Nešto lijepo, iznenađujuće, uzbudljivo, možda zastrašujuće?

Huh, bilo je toliko lijepih trenutaka, tijekom izvođenja… No, možda ono što mi najviše odgovara je nekakav mir na sceni, kad osjetim točno glazbu i svaki ton, jeku. Ta čistoća me nekako dodatno motivira da se prepustim i kao izvođač dodatno predam glazbi. Volim taj zvuk „slušanja“, osjećaj kad znaš da je publika koncentrirana i proživljava ono što im prenosiš.

Osim dobrih glazbenih kritika, uživaš li podršku na svakodnevnoj bazi? Podržavaju li te ukućani, prijatelji, kolege s faksa i scene?

Sretna sam što mogu reći da podrška mom radu postoji i to mi dosta laska i motivira da radim i dalje. Kolege s faksa recimo znaju uglavnom za sve nastupe, često padnu i spontane svirke prije predavanja te mi je drago da postoji poticajna atmosfera bavljenju muzikom. Svi me moji prijatelji podržavaju, dakako i moja obitelj. Recimo, mnogo mi znači kada prijatelji govore drugima o meni i mojoj glazbi, kad se ta riječ širi, pa onda usput znam saznati za takve naizgled sitnice što me iznimno veseli.

Uspješna si u onome što radiš. Prirodno je da su neki uspješniji, a neki manje uspješni. Pod pretpostavkom da ih ima, kako se nosiš sa zavidnima?

Već dosta razmišljam o postojanju te zavisti, za koju smatram da je ima, dakako. Mislim, tu bih zapravo uključila i neke moje negativne osjećaje i nekakve usporedbe s drugima. A upravo je bit u tome, prestati se uspoređivati. Smatram da su te usporedbe potpuno irelevantne i da je svatko individua za sebe, koja ima svoj tok i proces i postajem sve svjesnija toga. Svjesnija sebe i svog razvoja. A uvijek će postojati oni koji neće cijeniti vaš rad, ali treba u svemu krenuti od sebe i vjerovati da je ono što radite ispravno i vama svojstveno.

Glazbena povijest upozorava da je put izvođača, posebno onog koji teži kvaliteti, dosta strm i često nezahvalan, što si želiš na tome putu?

Na tom putu bih si poželjela samo iskrenost, i dobro poznavanje same sebe i svojih granica. Dakako, voljela bih na tom putu naletjeti i na svoje istomišljenike, na ljude koji bi mi dali slobodu da se razvijam u pravom i meni svojstvenom smjeru.

Kada možemo očekivati album?

Stvari su se počele pokretati po tom pitanju. Sretna sam da to mogu zaključiti. Upravo sam u procesu snimanja nekih od pjesama za album. Mislim da bih do jeseni to mogla realizirati. Veselim se tom procesu, radu na albumu i jedva čekam nekako zaokružiti tu jednu glazbenu cjelinu.