Istaknuto
16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

06.09.2018.

Na jednom mjestu okupili smo najzanimljivije koncerte koji nas ove jeseni očekuju u Zagrebu i Rijeci. Pred nama je sjajna jesen koju će obilježiti Deafheaven, God Is An Astronaut, Editors, Jethro Tull, Mudhoney, ali i brojni domaći izvođači.

Intervju

Intervju – Hrvoje Ivančić: Dom nije mjesto čije ideološke konture nosiš sa sobom, to je prostor s kojim imaš neki poseban odnos

03.02.2015. Inga Đudik
Foto: facebook.com/pages/Hrvoje-Ivančić-Putopis-na-Kvadrat

Foto: facebook.com/pages/Hrvoje-Ivančić-Putopis-na-Kvadrat

Bloger, reporter, (puto)pisac, ali prije svega, putnik – sve to je Hrvoje Ivančić. Jučer se doduše nije zaputio u Indiju, ali je opet završio na istoku, ovaj put Hrvatske, u gradu Đakovu.  Tako je sinoć u Gradskoj knjižnici i čitaonici predstavio svoj novi putopisni roman Samsara: Put na Istok, a nama je odgovorio na nekoliko pitanja.

Vaša druga knjiga, putopis Samsara: Put na Istok, polako ali sigurno pokorava Hrvatsku. No, što je uopće samsara?

Obično time i započinjem promociju kad sam promoviram, jer ljudi najčešće ne znaju što je samsara. Samsara označava ponovno rađanje u fizičkom tijelu, to je pojam u nekim religijama, najčešće hinduizmu. Konkretno se taj pojam u ovom putopisnom romanu, iako je to neka rubna forma, odnosi i na ovo, ali i na svojevrsnu promjenu tijekom jednog života gdje se čovjek u potpunosti mijenja. Jer poslije deset, petnaest godina nitko nije ista osoba kao što je bio. Taj se pojam odnosi na više života koje proživimo od rođenja do svoje smrti. U ovom je putopisu taj pojam višeznačan.

Put u Indiju dogodio se pet godina prije izlaska same knjige. Čemu toliko čekanje da nastane knjiga?

Pa evo, bilo je pet, sad je već malo više, prošlo je šest godina. Prva knjiga mi je izašla pet godina nakon što sam bio na putovanju čamcem od Zagreba do Crnog mora. Kada sam se vratio iz Indije i kada sam htio napisati tu drugu knjigu, u stvari sam krenuo pisati prvu. Tako da mi se sve zbog ove prve knjige pomaklo, ali na neki način mi je i drago da sam je kasnije napisao, jer nisam napisao onu prvu impresiju, onaj prvi dnevnički zapis, nego sam prenio jednu emociju koja je ostala poslije svih tih godina. Ovaj putopisni roman je ustvari personifikacija mog indijskog osjećaja koji se zadržao sve te godine.

Glavni lik Samsare je mladi profesor Slaven. Iako nije autobiografska knjiga, postoje elementi iz Vašega života. Koliko je teško bilo odmaknuti se, pogledati događaje iz neke udaljenosti i uvrstiti ih u knjigu unutar nekog drugog lika koji nije Vi?

To je dosta teško i generalno. Ne znam jesam li baš sad uspio u tome, jer knjiga istinski je 80% autobiografska, ali sam neke svoje autobiografske dijelove spojio s fikcijom samo zbog pojačavanja tog indijskog osjećaja, odnosno stavljanja u okvir te jedne priče tog jednog puta. Glavni lik je čovjek koji je u ozbiljnoj vezi s ozbiljnim poslom u školi i bježi od svega toga. Htio sam taj kontrast čim bolje naglasiti, a to nije bio slučaj u mojemu životu, to nisam mogao postići da sam pisao neko publicističko čisto autobiografsko djelo. Bilo je nekad teško odmaknuti se od toga, ali taj osjećaj koji se opisuje – vidjet ćete u knjizi otprilike što je autor, a što fikcija, mislim da će neki to odgonetnuti. Vidjet ćete zašto na kraju, bilo bi glupo da vam sad otkrijem kraj, ali vidjet ćete zbog čega se to tako dogodilo.

Foto: Ziher.hr

Foto: Ziher.hr

Je li putovanje skup hobi, ili evo, posao?

Meni je to stil života, nikad na to ne gledam kroz prizmu novca, meni to nikada nije skupo. Nekome bi možda bilo skupo kada bih mu rekao koliko sam potrošio na putovanju, ali meni to nije skupo, jer meni je to jednostavno ono zbog čega živim i ono čime se ja želim baviti. A i ovisi o granici komforta. Ono što sam potrošio putujući šest mjeseci do Indije netko bi potrošio u dva tjedna na godišnjem negdje na moru kod nas. Tako da, stvari su vrlo subjektivne u tom smislu. Iz moje perspektive, ne, to nije skupo.

Sam kažeš da si nakon pedesete posjećene zemlje prestao brojati, ali primjetno je da se uvijek vraćaš u Afriku. Kakva je to veza između tebe i vrućeg kontinenta?

Vraćam se u Afriku i na Bliski Istok. Evo sad u travnju idem na Bliski Istok, sređujem vizu za Siriju i namjeravam izdati kratke priče s Bliskog Istoka. Ali od kad sam prije četiri godine bio u Africi, opčinio me taj kontinent, naročito Uganda, Kongo, Kenija, Ruanda, Burundi i taj istočni i srednji dio Afrike, upravo zbog toga što je toliko različit kulturološki i civilizacijski od naše, europske kulture da se želim u to uputiti i udubiti. Želim čim više saznati kako bih mogao čim bolje to opisati. Ne zanima me samo površni opis i prva impresija onoga što sam vidio, iako to može biti zgodno, ali to objavljujem na Facebooku pa onda ljudi to mogu instant pročitati i instant zaboraviti. Ali nešto što bih htio da ostane jest nekakav dublji pogled, dublja impresija, da to bude na nekakav način i književni doseg, a ne puki dnevnički zapis. Zbog toga se vraćam.

Nakon svakog putovanja slijedi povratak kući. Je li i koliko je ponekad teško vratiti se nakon nekoliko mjeseci izbivanja?

Meni se uopće nije teško vraćati kući. Sad ću zaobići zbog čega me naše društvo živcira i što bih mijenjao ovdje, to sada nije bitno za priču, ali nije mi se teško vraćati kući. Volim svoj dom, tu su mi ljudi s kojima sam odrastao, moji prijatelji i obitelj i vjerojatno bih bio lud da se ne volim vratiti i vidjeti se s njima. Tako da, nisam jedan od onih pozera koji kažu da im je svijet dom i da počinju povraćati kada se vraćaju doma. Ja volim svoj dom.

Koje je tvoje mišljenje: je li dom mjesto ili je dom ipak osjećaj koji nosiš sa sobom? Zašto, po čemu? Jesi li ikada došao u priliku da se miljama daleko od rodnog Zaboka osjećaš ‘kao doma’?

Na mnogim mjestima sam se osjećao ugodno i lijepo, imao  sam ugodne ljude oko sebe, ali gledajte, niti jedno mjesto ne može biti kao dom. To je činjenica. To jednostavno nije nešto što povlači ideološke konture za sobom, nego mjesto gdje si rođen i gdje si odrastao, gdje si stekao prve prijatelje, išao u školu, i tako dalje, da ne nabrajam sad. Ako jeste, naravno. Osim ako niste nekakav fakin kojemu su roditelji ambasadori pa putuje cijelo vrijeme po svijetu. Onda normalno da vam je tako nešto gdje ste odrasli priraslo srcu i ako ga ne vidite, ipak ga poznajete, nešto je posebno u tom okruženju. Mogu se zamisliti da živim svugdje na svijetu, imam prijatelje svugdje, neka mjesta su mi draža od drugih, volim Ugandu, Afriku, mogao bih se tamo preseliti, ali ne znam bih li ikada mogao stvoriti taj odnos s prostorom i s ljudima koji sam stvorio s mjestom i ljudima gdje sam rođen.

Foto: Ziher.hr

Foto: Ziher.hr

Ne može se poreći utjecaj medija na razmišljanje čovjeka i tu prednjače zapadnjački mediji koji naravno prenose zapadnjačke poruke. Uz to se u svakome od nas kao klice razvijaju i predrasude. Iz prve ruke, budući da si vidio mnogo od Istoka i često ističeš njihovu gostoljubivost: jesi li prije puta na Istok imao predrasude i jesi li ih razbio?

Uvijek imamo nekakve predrasude, ali bio sam jedan od onih koji se nije držao samo mainstream medija, uvijek sam volio proučavati, čitati i ići malo dublje. I uvijek sam nekakvu inspiraciju i informacije crpio iz knjiga i filmova raznih produkcija, ne samo zapadnih. Ali i na Zapadu, recimo Amerika čiju politiku svakako osuđujem, ali opet njihovu kulturu na neki način i volim, jer najveća kritika Amerike i američke politike opet dolazi iz Amerike. Ne možemo govoriti samo jednostrano o Americi. Postoje jako dobri američki magazini koji vrlo objektivno govore o njihovoj vanjskoj politici i o svijetu. Tako da imamo jedno veliko platno, Internet, koje nam uistinu pruža jako puno toga, jako puno informacija za koje samo moramo posegnuti za njima i dobiti ih. To što ljudi svojevoljno pristaju biti glupi, to je ustvari njihov problem. Međutim, nama su informacije nadohvat ruke i mi se danas možemo sami u svojoj vlastitoj dnevnoj sobi obrazovati više nego što su se ljudi prije 200 godina mogli obrazovati u krugu od 500 kilometara. To je jedna nevjerojatna evolucija. Ali ujedno nas to može i zaglupiti. To što ljudi biraju gledati glupe klipove na YouTubeu svakodnevno umjesto pročitati neku kvalitetnu knjigu ili reportažu, mi na to ne možemo utjecati. Prije industrijske revolucije mislilo se da je stvar u dostupnosti obrazovanja, međutim danas kada je obrazovanje dostupno, vidimo da nije problem u dostupnosti obrazovanja, nego da je problem u nečem drugom.

U pripremi je i nova knjiga Za’atar koja će imati formu zbirke kratkih priča. Kada je možemo vidjeti na policama knjižara i što nas sve očekuje?

Zbirku priča bih najradije izdao odmah po povratku s Bliskog Istoka, znači u šestom mjesecu, ali to ne ovisi samo o meni; ovisi i o izdavaču, tu je jako puno faktora koje treba zadovoljiti. Ali planiram ići u Siriju u travnju i u još neke zemlje Bliskog Istoka poput Jemena – dvije zemlje gdje se trenutno događaju velika politička i ratna previranja – pa i u neke druge zemlje koje su u suprotnom bloku, recimo Katar, ili na primjer u Egipat. Htio bih napisati dvadesetak kratkih priča, neke su već gotove, o marginalcima na Bliskom Istoku, a i o vlastitim impresijama. Znači da će neke biti pisane u prvom licu, neke u trećem, i bit će to priča o ljudima u pozadini raznih previranja na Bliskom Istoku. Ne znam, ove godine sigurno, ali kada točno, vidjet ćemo. Ja uvijek živim u budućnosti!

Foto: facebook.com/pages/Hrvoje-Ivančić-Putopis-na-Kvadrat

Foto: facebook.com/pages/Hrvoje-Ivančić-Putopis-na-Kvadrat

Jeste li ikada razmišljati napisati putopis o Hrvatskoj?

Da, razmišljao sam, naravno, zašto ne. Volio bih napisati i razmišljao sam o puno toga, imam jako puno ideja. Samo, ne znam koliko bi taj putopis bio zanimljiv nekome izvana. Jer, nužno ću to prosuđivati kroz svoju vlastitu kulturnu prizmu, a to je prizma hrvatske kulture. Tu ću se referirati na puno stvari koje su bitne i jasne samo nama koji smo ovdje odrasli. Znači, neka stvar će biti bitna za nas u Hrvatskoj i vući će konture povijesti, politike, geopolitike i svega što je bitno za naše prostore. Neke stvari znamo ipak samo mi. Recimo, kao u mojem putopisu Dunavski blues, gdje je moj suputnik Tito. To je njemu stvarno ime, ali hoće li to što se moj suputnik zove Tito biti smiješno i komično nekome iz Amerike ili Australije ili Njemačke? Neće, jer njima to ime ne znači ono što znači nama. Tako da, to će sigurno biti nešto različito i drugačije, ali povremeno pišem jedan roman, kada popizdim na sustav i na sve što u Hrvatskoj ne funkcionira, a to je puno toga, onda pišem tu jednu priču o gubitnicima sustava. Tko zna kada će to biti gotovo…

(Visited 661 times, 1 visits today)

Komentari