Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Intervju

Ivor Martinić: 'Ne postoji nikakva sustavna podrška dramskim piscima'

19.01.2015. Tim Hrvaćanin
Foto: www.gavella.hr / Ivor Martinić

Foto: www.gavella.hr / Ivor Martinić

Ivor Martinić jedan je od najzanimljivijih i najhvaljenijih hrvatskih dramatičara mlađe generacije. Njegove dosad izvedene drame, „Ovdje piše naslov drame o Anti“, „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ te „Moj sin samo malo sporije hoda“, na svoj su repertoar uvrstila kazališta u Splitu, Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, Bruxellesu i Londonu. ZKM-ova produkcija teksta „Moj sin samo malo sporije hoda“ u režiji Janusza Kice osvojila je niz nagrada na Marulićevim danima, Danima satire Fadila Hadžića i Međunarodnom festivalu malih scena, a Martinićev tekst bio je nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta, Teatar.hr Nagradom publike i na festivalu MESS u Sarajevu.

U petak, 16. siječnja, premijerno su izvedena dva nova Martinićeva teksta – „Bojim se da se sada poznajemo“ u koprodukciji Gavelle i Theater und Orchester Heidelberg iz Njemačke, te „Kada bi dijete bilo dijete“ u Mestnom gledališću ljubljanskom u Sloveniji. Povodom tih premijera razgovarao sam s Martinićem o njegovim tekstovima i njihovom dosadašnjem uspjehu, o portalu Drame.hr te o suvremenom hrvatskom dramskom pismu.

Tim: O čemu se radu u tekstu „Bojim se da se sada poznajemo“?

Ivor Martinić: Tekst „Bojim se da se sada poznajemo“ nastao je kao produkt dvogodišnje suradnje dramskog kazališta Gavella i Theater und Orchester Heidelberg iz Njemačke, pod okriljem Europske kazališne konvencije i njihovog projekta The Art of Ageing. Projekt su činile razne radionice, rezidencije i druge vrste razmjena između umjetnika. Dramski tekst nastao je nakon jedne od radionica. Odlučili smo se baviti pokušajima da se izrazimo u jeziku.

To je drama koja govori o prekidu jednog odnosa, koji može biti i ljubavni, i govori o ljudskoj potrebi da se izražavamo jezikom te našim nastojanjima da ispričamo pravu priču. Sukob drame događa se u trenutku kada se jedna osoba iz tog odnosa ne može sjetiti trenutka kad mu je druga osoba rekla da ga voli i kad je to zaista mislila, dakle kada je jezik uspio izraziti ono što je bilo zaista mišljeno. To je zapravo drama pokušaja, gdje se lik na sve moguće načine pokušava prisjetiti tog trenutka te ispituje sam koncept jezika, propituje jezik kao sredstvo komuniciranja, postavlja pitanja da li se razumijemo, da li razumijemo jedni druge i da li smo sposobni dijeliti misli. Propituje jezik kao sredstvo koje se opire stalnoj realnoj materijalizaciji.

Foto: www.gavella.hr / Bojim se da se sada poznajemo

Foto: www.gavella.hr / Bojim se da se sada poznajemo

Tko je sve od umjetnika sudjelovao u projektu?

Od početka je usko vezana uz rad na tekstu i cijelom projektu Miriam Horowitz, redateljica njemačke verzije ovog teksta. U hrvatskoj verziji ona je zamijenjena režiserom Dominiqeom Schnizerom. Sudjelovali su i svi njemački glumci, njih četvoro, kao i hrvatski glumci koji će igrati u Gavelli, a to su Filip Križan, Ivana Bolanča, Natalija Đorđević i Irena Tereza Prpić.

Ti si radio s glumcima za vrijeme nastajanja teksta?

Da, projekt je takav da su se održavale zajedničke radionice i susreti na kojima smo ispitivali što bi nas sve zajedno zanimalo. Početni input cijelog rada na tekstu bio je razgovor o krhkosti sjećanja, a onda smo propitivali i druge teme koje su vezane uz sjećanje – naš odnos prema povijesti, prema političkim događajima i onome što se događa danas. Pokušaji izražavanja jezikom postala je glavna tema ovog teksta i ovog projekta.

Ove sezone mnoga kazališta obilježavaju stogodišnjicu Velikoga rata. S obzirom na to da se bavite sjećanjima, kako to da se bavite ljubavnim prekidima, a ne temama oko spomenutog rata?

Na početku smo željeli govoriti i o odnosu prema ratnim zbivanjima. Međutim, kroz kolektivni rad nastao je otpor prema takvoj temi, te smo se odlučili postaviti intimistički odnos. Međutim prekid se može na različite načine interpretirati – to ne mora biti samo ljubavni prekid, to može biti bilo kakav politički prekid.

Moment Prvog svjetskog rata javlja se u drami u trenutku kada se govori o gradovima koji su na neki način materijalizacija našeg jezika. Donosimo vrlo konkretne primjere iz Zagreba, primjere ulica ili spomenika koji su mijenjali imena, ili s kojima se događala zabuna, a za koje se obično očekuje da izbjegnu takve promjene.

Foto: www.theaterheidelberg.de / bojim se da se sada poznajemo - njemačka predstava

Foto: www.theaterheidelberg.de / bojim se da se sada poznajemo – njemačka predstava

Tko je inicirao suradnju?

Gavella je iskazala interes za sudjelovanjem u tom projektu Europske kazališne konvencije i oni su me pozvali kao hrvatskog člana ekipe, a Theater Heidelberg odabrao je redatelje Miriam Horowitz i Dominique Schnizer.

Isti dan kada je u Gavelli održana premijera predstave „Bojim se da se sada poznajemo“, u Ljubljani je održana premijera predstave „Kada bi dijete bilo dijete“, što je ujedno bila praizvedba još jednog tvojeg teksta.

S Mestnim gledališćem ljubljanskim vezuje me dugogodišnja suradnja. „Kada bi dijete dijete bilo“ naručeni je tekst tog kazališta po motivima filma „Nebo nad Berlinom“ Wim Wendersa. U središtu je teksta glumica koja igra lik anđela koji postaje čovjek. Postavljamo pitanje zašto bi netko danas uopće htio biti čovjek. Također govorimo o odnosima pojedinaca u današnjoj Europi, koja je zahvaćena jednom moralnom, financijskom i društvenom krizom. Bavimo se pojedincem u jednom takvom sistemu, u maloj zemlji u kojoj postoji velika apolitičnost. Pokušavamo propitivati na koje načine osoba koja nešto želi promijeniti može to napraviti i na koji način ona okuplja svoje istomišljenike. Drama je inspirirana trenutnim društvenim trendovima u Europi, trendom prosvjeda i pokušajima ljudi da se ipak uspiju okupiti i pokušavaju isprovocirati promjene.

Foto: www.mgl.si / Kada bi dijete bilo dijete

Foto: www.mgl.si / Kada bi dijete bilo dijete

Čini mi se da oba teksta sadrže dozu društveno-političke angažiranosti.

To je namjera u pisanju, ali pitanje je na koji će se način redatelji baviti tim kontekstima koji su upisani u tekstu. Dramski je tekst samo jedan element predstave i potrebno je puno da bi misao koju sam ja imao kad sam pisao tekst došla do publike. Teatar je kolektivni čin i zbog toga je nemoguće znati koji će biti ishod.

Radio si često i kao dramaturg. Koje je tvoje iskustvo u tom području?

Više ne radim  kao dramaturg, već više radim kao autor dramatizacija i adaptacija. Zadovoljstvo mi je kad uspijem uspostaviti dijalog između svog načina pisanja i razmišljanja te teksta nekog drugog autora. Volio bih se time dalje baviti, uz pisanje vlastitih dramskih tekstova.

Posljednju dramatizacija radio si u ZKM-u na predstavi „Petar Pan“.

Priča je to koju svi poznajemo, a s Robertom Waltlom uvijek je zadovoljstvo raditi jer pruža ogromnu slobodu svim sudionicima kazališnog projekta, kao i ZKM, kojem se uvijek rado vraćam.

Mnoge su ti drame bile izvedene kao radiodrame, a neke su bile izravno namijenjene tom mediju.

Hrvatski radio ima sjajan dramski program, tako da su gotovo sve moje drame adaptirane za radijske izvedbe. Radio sam i neke druge forme, od jednominutnih do desetominutnih radiodrama, i  to je zaista sjajan ambijent za propitivanje nove hrvatske drame. Tekstovi se na radiju mogu čuti i nekoliko godina prije scenske praizvedbe. Sve koje zanima nastajanje hrvatske drame, to je uvijek dobra adresa.

Foto: Privatna fotografija

Foto: Privatna fotografija

Kad smo kod nove hrvatske drame, jedan si od suosnivača portala Drame.hr. Koji je cilj tog portala?

Portal je pokrenut 2009. godine, a pokrenuli smo ga Lana Šarić, Mirta Puhlovski, Jasna Žmak, Maja Sviben i ja. Pokrenuli smo ga zato što smo željeli stvoriti jedno mjesto gdje će svi dramski autori moći objavljivati svoje tekstove i gdje će ravnatelji kazališta, redatelji i dramaturzi moći pronaći tekstove za svoja kazališta. Ali ne samo to, već gdje će se moći pratiti razvoj hrvatske drame, pronaći zanimljive nove glasove koji se javljaju u hrvatskoj drami te tako povećati broj suradnji i vidljivost hrvatskog dramskog pisma. Nakon pet godina djelovanja portala mislim da smo u tome uspjeli.

Nažalost, Hrvatska je zemlja koja ne može imati puno dramskih produkcija i kazališta ne razmišljaju toliko o repertoarima, tako da je to jedan težak posao i jedan portal ne može promijeniti cijelu sliku. No, portal je već pokazao mnogo rezultata. Imamo brojne natječaje, prevodimo tekstove na strane jezike kako bi ih ponudili i stranim zemljama.

Je li portal imao kakav inozemni doseg ili uspjeh?

Portal najviše čitaju prevoditelji u drugim zemljama. Mnogi dramski pisci su preko tog portala došli do prijevoda na strane jezike – španjolski, poljski, francuski, bugarski i brojne druge. Prevoditelji hrvatskog na strane jezike u stalnoj su potrazi za novim dramskim tekstovima i portal Drame.hr im pritom služi kao jedan vrlo koristan alat gdje mogu doći do teksta, prevesti ga i onda nuditi kazalištima u drugim zemljama.

Je li tako tvoj tekst „Ovdje piše naslov drame o Anti“ došao do Bruxellesa i Londona?

Bruxelles i London su se čak dogodili prije no što je portal Drame.hr bio osnovan, početkom 2009. godine. U Bruxellesu je tekst izdao jedan prilično poznati izdavač, „Lansman“, kod kojeg ga je pronašla kazališna skupina te napravila predstavu koja je i danas popularna te gostuje po brojnim kazalištima i festivalima, pa je tako gostovala i u službenom off programu festivala u Avignonu.

Foto: Privatna fotografija

Foto: Privatna fotografija

Tvoji tekstovi iznimno su zastupljeni u regiji, pa je više tekstova igralo u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, a „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ bila je postavljena u sve tri metropole.

Još uvijek ne mogu objasniti na koji način su tekstovi pronalazili mjesto u vrlo poznatim kazalištima s vrlo poznatim režiserima i glumcima, sigurno je tu i element sreće. Iznimno sam zadovoljan što su svi tekstovi doživjeli po nekoliko  izvedbi te što su neke od tih izvedbi i dalje igraju.

Kakvo je trenutno stanje hrvatskog dramskog pisma?

Imamo veliki broj hrvatskih dramskih pisaca, a problem je što kazališni sustav o njima ne brine ni na koji način. Pisci najčešće pišu sami za i zbog sebe, a hrvatsko kazalište onda ubire plodove tog rada. Ne postoji nikakva sustavna podrška dramskim piscima, vrlo su rijetke narudžbe i dobiva ih iznimno mali postotak pisaca, što je velika šteta. Ono što se događa proteklih nekoliko godina pokazuje da je hrvatsko dramsko pismo izuzetno jako, sjetimo se uspjeha Ivane Sajko, Nine Mitrović ili Tene Štivičić, čiji tekst igra u jednom od najpoznatijih kazališta u Londonu i u zemlji koja je veoma naklonjena dramskim piscima, ali zbog toga je i zemlja velike konkurencije. Zbog svega toga njezin uspjeh je iznimno važan.

Intervju s Ivorom Martinićem realiziran je u suradnji s emisijom “Generalna proba” na Radio Studentu.

Komentari