Intervju – Katja Knežević: Ovogodišnja dobitnica Gorana

Katja Knežević rođena je u Bosni i Hercegovini 1987. g. U Zagrebu živi od četvrte godine. Diplomirala je engleski jezik i književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno odrađuje prevoditeljski staž u Odjelu za prevođenje u Bruxellesu. Poeziju je dosad objavljivala u zbornicima Sesvetski oblok, Moj tata plače u kino dvoranama, Tramvaj leti u nebo i PitchWise 2012 te u crnogorskom časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars. 2012. osvojila je prvo mjesto na međunarodnom natjecanju Sea of Words u organizaciji Europskog instituta za Mediteran i Zaklade Anna Lindh s kratkom pričom Nevidljiva majka.

–> Završeno 51. Goranovo proljeće

Kako Goran utječe na mladi pjesnički život?

Pa to ću tek vidjeti. Kad me je nazvao da me obavijesti o nagradi, gospodin Prtenjača rekao mi je da mi se sad život promijenio. Tako da, moram priznati da još uvijek “držim dah” i čekam taj tsunami promjena. 🙂 Ali, šalu na stranu, Goran znači zaista mnogo. Prvenstveno zato što će mi zbirka biti objavljena, ali i zato što sam dobila priliku upoznati i druge hvatske pjesnike i pisce, razmijeniti ideje, primiti neposrednu povratnu informaciju o svom pisanju… Taj nevidljivi kapital mi je nekako najdragocjeniji.

Mijenja li se percepcija vlastitog stvaralaštva nakon eksterne validacije pjesničke zajednice?

I da i ne. S jedne strane, da, sada sam puno hrabrija i samopouzdanija kad kažem nekomu koga tek upoznam: “E, da, pišem poeziju.” Prije sam to uvijek gurala sa strane – kad bi me netko pitao čime se bavim, rekla bih: “Profesorica sam, čitam knjige, ponekad nešto malo napišem.” Sad sam se već prešaltala na tituliranje same sebe kao pjesnikinje.

Znači, bila je potrebno prepoznavanje izvana?

Pa izgleda da jest. Jednostavno, ranije se nisam osjećala ugodno predstavljati se s nečime što nije afirmirano. Iako sam samoj sebi bila pjesnikinja.

A što se nije promijenilo?

Samokritičnost. Nadala sam se da će otići, ali nije, stara (ne)prijateljica veoma je odana. Imala sam trenutaka i tijekom same ceremonije Goranovog proljeća kad sam mislila “Ja ne pripadam ovdje, zabunili su se, što su oni vidjeli u toj zbirci??” Očito me kani pratiti i dalje, što mi je ok na neki način, već je dugo poznajem.

Opiši nam put od ideje do riječi na papiru koje više ne mijenjaš.

Taj se put obično sastoji od više staza koje se u jednom trenutku spoje. Obično to ide ovako: zamijetim nešto u svojoj okolini, npr., neobičnu osobu u tramvaju, miris narančine kore na peći, stih iż nečije tuđe pjesme, automobilsku nesreću itd. To obično ode u neku ladicu i čeka na ostale doživljaje. I tako se oni skupljaju sve dok ne počnu funkcionirati zajedno. I da, često prođe dosta vremena između prve ideje i teksta. Mislim da mi je rekord s pjesmom Otkup – imala sam ideju za nju godinu i pol dana prije no što sam je napisala.

Uređuješ li pjesme naknadno?

Rijetko. Kad je napisem, pročitam pjesmu kojih 10-ak puta, doradim i ostavim na miru do daljnjeg. To je manje-više to.

Sve skupa to zvuči kao dugačak proces.

Pa jest, valjda… Tako funkcioniram. Kvaka je valjda onda samo u tome da se održavam prijemčivom za različite doživljaje, što jest pomalo protu-prirodno. Čovjek bi trebao s vremenom očvrsnuti, stvoriti si uporišta, ne relativizirati. Ja u svom stvaranju moram glumiti lososa, ići natrag, ne dopuštati si da išta uzmem zdravo za gotovo, tako da zadržim potrebno očuđenje. Ali ok je sve to. Nek traje koliko treba. 🙂

Što te ne inspirira?

Što me NE inspirira? Hahaha, zanimljiv obrat najtipičnijeg pitanja 🙂 Hm, pa… priroda. Neki sam dan čitala o jednoj britanskoj pjesnikinji koja je osvojila prvu nagradu na najvažnijem pjesničkom natjecanju na svijetu i izjavila je da inspiraciju za pobjedničku pjesmu dobila promatrajući cvijet u prijateljičinu vrtu. E to je nešto u čemu se baš ne prepoznajem. Iako živim u prirodi (stvarno, nemam susjeda, šuma mi je odmah pored kuće, ponekad se čak i srne spuste do nas), nisam zamijetila da me vuče u stvaralačkom smjeru.

Ali zbirka ti se zove Staklene breze.

Haha, istina. Ali te breze nemaju puno veze sa samim stablom.

Nedavno si se preselila u Bruxelles. Što si književnicima zanimljivo uspjela pronaći u novom gradu?

Ok, uz pretpostavku da imam iole točnu percepciju onoga što je “književnicima zanimljivo”, rekla bih da je to mješavina kulturâ i jezikâ. Dovoljno je samo prošetati ulicom i čuti različite jezike, zamijetiti odjevne stilove iz raznih dijelova svijeta…  Zapravo, ovdje sam već mjesec dana i nisam sigurna da sam upoznala ijednog Belgijanca/ku. Svi ljudi koje sam upoznala ovdje su privremeno, ili su nedavno došli. Bruxelles ispada kao nekakv terminal na kojem se susretneš s nekime koga više nećeš nikad vidjeti. Malo jest romantična slika.

Do koje mjere nosiš svoj svijet sa sobom? Mijenjaju li se pjesnički motivi s obzirom na promjenu geografskog položaja ili primjećuješ univerzalističke tendencije u svom stvaralačkom izrazu?

Da, čini mi se da imam neke ideje/paradigme/način razmišljanja koji se provlači gdjegod otišla. Motivi će se promijeniti, očito, jer dolaze drugi doživljaji. Vozim se nekim drugim tramvajima i svjedočim drugim događajima. Ali stvaralački mehanizam ostao je isti, a i te sitnice od kojih krećem vode me do istih “velikih pitanja”.

Tvoj prvi rukopis će uskoro biti objavljen kao zbirka. Kada se možemo nadati sljedećem?

Jao, puno pitaš. Tko zna. Vidiš da personificiram i svoje doživljaje, i osobine, i ego… 🙂 Malo ti ja tu imam kontrole. 🙂

Poruka za čitatelje? Nešto za kraj?

Najbitnije što pretpostavljam da mogu prenijeti, a primjenjivo je i na stvaralački i na “obični” život jest “osluškivanje” samog sebe – otkriti kako funkcioniraš, prepoznati to i poštovati. Štogod ti odgovara, dobro je.