Istaknuto
18.06.2017.

Ako tijekom ljeta ostanete u Zagrebu, ili ga pak namjeravate posjetiti, zasigurno se nećete dosađivati. Istražili smo koji vas sve koncerti, predstave, radionice i festivali očekuju u hrvatskoj metropoli narednih tjedana, a nudi se sve - od klasične glazbe do suvremene umjetnosti.

15.06.2017.

Vrijeme je da saznate sve važne informacije vezane uz ovogodišnji festival, od popisa stageova i rasporeda nastupa do prijevoza i dodatnih festivalskih sadržaja. Čak i ako ste redoviti posjetitelj INmusica, festival je ove godine uveo neke novitete.

Intervju

Kristian Novak – "Pripovijedanje je duboko ljudska sposobnost i potreba da se unese logika i objašnjenje u vlastito iskustvo"

02.11.2014. Pisci i književnost
Foto: Pisci i književnost/Kristian Novak potpisuje knjigu Črna mati zemla

Foto: Pisci i književnost/Kristian Novak potpisuje knjigu Črna mati zemla

Kao što smo i najavili, donosimo intervju s piscem Kristianom Novakom koji je napravila ekipa udružena u Facebook grupi Pisci i književnost.

Ovaj međimurski pisac rođen je u Baden-Badenu u Njemačkoj 1979. godine. Čitati i pisati naučila ga je starija sestra Sanja, a ako danas ima blagu sklonost morbidnom i jezivom, i to ide na njezin račun. Plašila ga je, naime, pričom o tome kako je ona vampir te kako noću drugi vampiri dolijeću na balkon njezine sobe i pitaju za Kristiana.

Opću gimnaziju pohađao je u Čakovcu nakon čega je upisao Pravni fakultet u Zagrebu. Položio je samo one ispite koji nisu imali veze s pravnom znanošću i ubrzo zaključio da nije materijal za odvjetnika. To mu je potvrdio i njegov tadašnji cimer u Studentskom domu na Šari, danas uspješni kazališni redatelj i dramaturg Saša Božić. Stoga je odlučio upisati germanistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Negdje u to vrijeme, počeo je raditi i na svom prvom, ‘mladenačkom’ romanu, Obješeni, koji je i objavljen 2005. godine u sklopu biblioteke Insula, inicijative Grada Čakovca koja okuplja međimurske autore. Godine 2007. upisao je Poslijediplomski doktorski studij lingvistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao u ožujku 2011. godine disertacijom o višejezičnosti i identitetu pripadnika ilirskoga pokreta. Trenutno radi na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Drugi roman, Črna mati zemla, objavljen je 2013. godine u izdanju Algoritma, a tim je romanom Kristian Novak pokupio ne samo hvalospjeve kritike, nego i ovogodišnju T-portalovu nagradu na najbolji roman.

Kruno Šafranić (pisac): Što ste željeli biti kao dijete?
Vojni pilot. Gledao sam Top Gun na VHS-u jedno 20 puta. Dobro da nisam krenuo u tom smjeru. Imam lagani strah od letenja.

Kruno Šafranić: Koja Vam je najbolja uspomena iz škole?
Zadnji dan škole, možda peti razred. Nema nastave, nego su učiteljice u zbornici, a mi pobacani po klupama gledamo Indianu Jonesa na videu.

Mateja Barić (čitateljica): Jeste li se bavili kakvim sportom u mladosti?
Jesam, bavio sam se karateom od 13 godine života. Od 1996. do 2009. sam bio u reprezentaciji RH.

Lidija Harak (pjesnikinja): Koji vam je pisac bio uzor u djetinjstvu i zašto baš on ili ona?
Živio sam na selu, neko vrijeme u relativnoj neimaštini, pa i nije bilo knjiga na biranje (čak ni u školskoj knjižnici!). Najdraže knjige bile su mi Tajni dnevnik Adriana Molea, Galeb Jonathan Livingstone, Mali Princ, Stanari u slonu, Bajke Braće Grimm, Nije fer, Davide Ephraima Kishona. Zašto? Bile su mi pri ruci. A bile su i dobre. O uzorima u djetinjstvu mi je teško govoriti jer se nisam ni želio baviti pisanjem u ono vrijeme. To je došlo dosta kasnije.

Nataša B. Jadronja (čitateljica): Da li dobar pisac nužno treba biti i predan i studiozan čitatelj?
Svakako. Nema dobrog pisca koji ne čita predano i analitički. Za mene čitanje dobrog teksta često bude najbolja inspiracija. Najbolje me, iz tko zna kojeg razloga, pokrenu Andrić, Dragojević, a od mlađih poezija Ivice Prtenjače i Olje Savičević Ivančević. Što ne znači da nemam drugih pisaca koji su mi jednako omiljeni. Ipak, na stranu čitanje, smatram da pripovijedanje nije stvar koja pripada samo načitanima. Pripovijedanje je duboko ljudska sposobnost i potreba da se unese logika i objašnjenje u vlastito iskustvo. Ono pripada jednako profesorima književnosti, knjižničarima, ribarima, rudarima, poljoprivrednicima, političarima, domaćicama, maloj djeci i starcima. Jednako načitanima kao i onima koji se jedva znaju potpisati. I svaki od tih glasova je jednako vrijedan ako stremimo književnosti koja govori o ljudskome.

Mateja Barić: Kada pišete (ujutro, poslijepodne, navečer)?
Od kada sam postao otac pišem navečer, kada mi cure zaspe, između 23.00 i 01.00. Prije je to bilo u pravilu sat i pol ujutro, pa još sat i pol do dva bilo kad tijekom dana, kad se nađe vremena. Ali s obzirom na druge obaveze, zna se zalomit i cijelih mjesec dana bez pisanja.

Mateja Barić: Pišete li rukom, na pisaćem stroju ili odmah u računalo?
Odmah u računalo. Trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na to, ali tako štedim dosta vremena. Ali uvijek uza sebe imam jedan notes u koji zapisujem fragmente koji padnu na pamet tijekom radnog dana. Najbolje mi je to odmah zapisati, inače zaboravim.

Elma Suta (čitateljica): Kako ste odjeveni dok pišete? (smijeh)
Pidžama plus čarape kad je hladno. Kratke hlače i potkošulja kad je toplo.

Mateja Barić: Objavili ste svoj autorski roman Obješeni 2005.god, kakve su bile reakcije?
Gotovo da ih i nije bilo. Knjigu je tada pročitao rijetko tko osim mojih prijatelja i obitelji. Ali na tu borbu čovjek treba biti spreman ako izdaje djelo u vlastitoj nakladi ili kod malog izdavača. Tada je uvijek puno teži put do javnosti i značajnije recepcije. Što ne znači da je ta borba uzaludna, nipošto.

Mateja Barić: Kako je nastao Vaš autorski roman Črna mati zemla?
Kako? O tome bi se dalo pričati cijeli dan. Ali idemo ukratko. Četiri godine. Motivi koji mi se vrzmaju u glavi od djetinjstva. Puno pisanja. Još više brisanja i kraćenja. Svaki dan od očaja do oduševljenja i nazad. Prvo odbijen od izdavača. Iskušenje da sve bacim u smeće. Nakon toga ipak potpisivanje ugovora. Još pola godine prerađivanja teksta. I kad više nemam pojma valja li i jedna riječ koju sam napisao, dobijem gotovu knjigu u ruku. Sjajan osjećaj. Legnem i zaspim na jedno 16 sati.

Kruno Šafranić: Kada bi se u Hollywoodu adaptirala Vaša knjiga, koje biste glumce odabrali da odglume vaše likove?
Uf, ovo je dobro. Ja bih Jennifer Lawrence, ako može. Za muškog lika može neki Ryan Gosling ili Michael Fassbender. Hešto i Pujto su Jack Black i Jay Baruchel. Franc je Jonah Hill.

Lidija Harak: Volite li ići na promocije svojih knjiga?
Ne, grozim ih se i ja bih da ih je što manje. Kako u pola sata „prodati“ nešto na čemu si radio godinama? I nikada ne stigneš razgovarati s ljudima kako treba, sve je u nekoj strci. Vremenom sam samo naučio odrađivati ih nešto bolje. Ali zato volim sastanke s čitateljskim klubovima. To zna biti pravi gušt i tu naučim puno i upoznam drage ljude koji puno čitaju i pišu.

Lidija Harak : Da možete, biste li promijenili nešto u dosadašnjem radu?
Ne razmišljam o tome. Sad je ionako gotovo. Kad knjiga jednom izađe, više ne pripada autoru nego drugima. Utjehu mi daje uvjerenje da sam u danom trenutku pisao najbolje što sam mogao, da nisam ni znao ni mogao bolje, i to je to.

Lidija Harak: Dogode li Vam se spisateljske blokade i na koji način im se odupirete?
Naravno. Zna biti teško, ali onda upoznaš druge autore i vidiš da je skoro svima isto. Imam tri lijeka za blokadu. Napraviti pauzu od tjedan-dva. Pročitati neku doista sjajnu knjigu. Dati si slobodu da nekoliko sati pišeš u struji svijesti, bezvezarije, štogod ti padne na pamet, bez prestajanja i bez ispravaka. Nakon toga uvijek nekako krene.

Lidija Harak: Podijelite s nama najljepši trenutak u svojoj dosadašnjoj spisateljskoj karijeri?
Teško je izdvojiti samo jedan. Prvi puta primiti novu knjigu u ruke je jedan. Gledati kako na HTV-u Jagna Pogačnik iz Jutarnjeg i Denis Derk iz Večernjeg 15 minuta govore kako mi roman valja. Čuti da sam u finalu Kiklopa. Ima ih još.

Elma Suta: Da li se bavite još nečime osim pisanjem? Imate kakav hobi?
Većina mi slobodnog vremena ode na pisanje, i nije mi ga žao. Planinario nisam već 3 godine jer ne stignem, ali to mi je jedna od opsesija. Čim nađem vremena, idem opet i na skijanje. Ali sve ove aktivnosti za mene imaju smisla samo ako su mi uključeni prijatelji i obitelj. Osim pisanje, to je dozlaboga samotnjačka rabota…

Matilda Mance (književnica): Da li ste svojoj djevojci, a sada supruzi ikada napisali pjesmu?
Nisam, pjesme ne pišem već skoro dva desetljeća. Ali sam joj zato prije spavanja čitao tuđe pjesme, to nam je neko vrijeme bio ritual prije spavanja. Nisam tvrdio da su moje, ako ste se pitali.

Matilda Mance: Da li osjećate nadahnuće i poriv, nakon rođenja kćerkice, da pišete priče ili poeziju za djecu?
Moja kćerkica je trenutno u fazi „bu-bu bi-bu“, „ga-ga“ i neartikuliranih vriskova zbog kojih se pitam kako su naši davni preci pećinski ljudi uspjeli opstati. Siguran sam da me uskoro čeka zahtjevan i odgovoran posao smišljanja dnevno novih priča za nju, ali nisam siguran da sam dorastao zadatku da se zapišem u tom smjeru. Književnost za djecu mi se čini nevjerojatno zahtjevnom i odgovornom djelatnosti. Oni koji uspiju napisati nešto što ima svoju odgojnu ulogu, a uz to zadovoljiti klince, valjda najbrutalnije iskrenu publiku, imaju remek-djelo. Nedavno sam pročitao jednu od najboljih priča u životu, a riječ je o dječjoj slikovnici „Pogodi koliko te volim“. Sjajno nešto, vrhunska književnost.

Kruno Šafranić: Ovo zanima mnoge mlade pisce koji počinju ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima kako, zašto i o čemu pisati?
Ne želim govoriti iz neke hinjene pozicije autoriteta, ovo je samo moje mišljenje. Dobra literatura je za mene uvijek hrabra i odvažna, progovara o stvarima o kojima je teško progovoriti. Zato – mislim da ima smisla pisati o stvarima koje su autoru bliske, intimno poznate, pa i nezgodne. Tada u priču ulaze snažne emocije i koncepti poput hrabrosti, krivnje, čežnje, kajanja. A na to rezoniraju čitatelji, čini mi se. Što se tiče žanra ili osnovnog tona teksta – pišeš tekst kakav bi i sam volio čitati. Sasvim svejedno je li to horor, SF, komedija, egzistencijalna psihodrama ili nešto peto. Mislim da je to prilično dobro jamstvo uspjeha.

Kruno Šafranić: I za kraj, gdje Vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
www.crnamatizemla.com

Intervju s Kristianom Novakom vodio Kruno Šafranić
Oko realizacije intervjua pomogli Lidija Harak i Mateja Barić.

Komentari