Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Intervju

Lejla Fetić: “Ni sama ne znam da li je pisanje ljubav ili potreba”

08.02.2015. Pisci i književnost
Foto: Lejla Fetić/Pisci i književnost

Foto: Lejla Fetić/Pisci i književnost

Lejla Fetić rođena je 1975. godine u Zenici. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja odlazi u  Sarajevo, na Medicinski fakultet, a potom upisuje još tri godine na Visokoj zdravstvenoj školi na kojoj i diplomira u roku. Trenutno sa svojim mužem i sinom živi i radi u Bosanskoj Krupi. Autorica je dva romana: Tajna zaljubljenog vjetra koji je izdan 2011. godine i Drugo lice, izdanog 2013. godine. Piše i priče i pjesme, a napisala je i dvije predstave: Rasim i Julija  i Zvizdići gornji  koje su odigrane na Omladinskom festivalu u Bosanskoj Krupi.

Petra Kranjec (čitateljica): Koja Vam je najljepša uspomena iz školskih dana?
Dan kad sam je završila. Šala. Bila sam povučeno i tiho dijete, nisam radila nikakve spačke, niti upadala u nevolje. Puno je lijepih uspomena da bi se izdvojila samo jedna, ali mašta je možda najzanimljiviji detalj jer je ona uvijek radila tristo na sat pa sam imala zanimljive prijatelje, dijaloge i događaje koji su se odvijali u mojoj glavi, u školi i izvan nje.

Kruno Šafranić (pisac): Što ste željeli biti kada odrastete?
Ovo je možda nezgodno pitanje s obzirom na to da sam, nekad davno, bila djevojčica i nisam maštala o tome da postanem princeza, balerina ili doktorica. Željela sam voziti rally ili moto utrke. Najbliže ‘djevojačkom’ snu bila je želja da postanem glumica, odnosno da ‘živim’ različite živote, što je samo drugačija interpretacija pisanja.

Mateja Barić (čitateljica): Kada ste se počeli baviti pisanjem?
Pisanjem sam se počela baviti slučajno i jako kasno, ako izuzmem sklonost pisanju pjesmica i kratkih priča u okviru literarne sekcije u osnovnoj školi. Dakle, bilo je potrebno da se životni mozaik posloži i donese malo slobodnog vremena i tad je ono nešto skriveno, što se potajno provlačilo kroz moju podsvijest, postalo stvarno. Zapitala sam se mogu li napisati roman, pa sam se onda pitala o čemu bih uopće pisala, i tako, iz niza pitanja, nastao je prvi roman. Poslije su se nizali sami, gotovo bez moje pomoći.

Vlasta Šafranić (čitateljica): O kojim temama volite najviše pisati?
Tema zavisi od toga da li pišem prema zadatku ili slobodnom izboru. Ovo drugo je slučaj kad pišem romane i uglavnom se bavim ljubavlju, u njenim različitim oblicima (partnerska, roditeljska, prijateljska), jer za mene je ona i pokretač i smiraj, šareni balon koji vam dozvoljava da lebdite iznad krute površine svakodnevnice. Okvirno, može se reći da pišem za mlade i one koji se tako osjećaju.

Vlasta Šafranić: Koliko vremena dnevno provedete pišući?
Ne pišem kontinuirano sve dane u godini nego po potrebi, kad me priča pritisne toliko da naprosto vrišti želeći izaći van. Tad pišem svaki dan po deset ili dvanaest sati dnevno, dok je ne dovršim.

Elma Suta (čitateljica): Koji je najteži dio pisanja knjige?
Objavljivanje. 🙂 Ništa mi nije teško u toku stvaranja rukopisa. Prvi roman sam pisala u tajnosti i većim dijelom je napisan noću. Spavala sam dva ili četiri sata a osjećala se odlično.

Mirela Osmanović Ćupina (pjesnikinja): Kako je nastala ideja za knjigu Tajna zaljubljenog vjetra i koliko ste dugo radili na njoj?
Tajna zaljubljenog vjetra nastala je na brzinu, između dva romana, isključivo zato što me je zanimalo da li bih znala napisati fantasy priču. Volim eksperimentirati u pisanju, kombinirati žanrove i tražiti vlastite limite. Ovo je roman koji me nije namučio pa je za ideju, pripremu, istraživanje i pisanje bilo potrebno oko šest tjedana.

Foto: Pisci i književnost

Foto: Pisci i književnost

Petra Kranjec: Kako ste došli na ideju fatalne Lili koja je glavni lik u romanu Drugo lice?
Kad bi Lili, stabilna poput radioaktivnog izotopa, pročitala ovo pitanje vjerovatno bi pala u nesvijest. Uvijek je vodilja bazna ideja za priču, a likovi, njihov fizički izgled, osobine, zanimanja i karakteri razvijaju se usklađujući se s radnjom i jedni s drugima. Do određene faze ja ih oblikujem u potpunosti, a u jednom trenutku oni ožive i razvijaju se sami, takoreći, rade i govore po svom izboru. Pri stvaranju lika Lili, od velike pomoći bilo je moje obrazovanje pa nisam morala istraživati.

Kruno Šafranić: U virtualnom klubu Pisci i književnost 31.3.2014. godine, na natječaju u poeziji-pisanje pjesme u paru, Vaša pjesma Sunčano jutro koju ste napisali zajedno sa književnicom Ljerkom Vargom, osvojila je 1. mjesto. Koliko Vam znači ta nagrada i što su rekli Vaši prijatelji kada su čuli da ste pobijedili na natječaju?
Jedina nagrada koja mi je istinski važna je pohvala i konstruktivna kritika same čitateljske publike, a ova pjesma je dobila jako lijepe komentare tako da mi je i nagrada draga iako sam imala i odličnu partnericu pa su zasluge podijeljene.

Kruno Šafranić: U istom virtualnom klubu u svibnju 2014. godine osvojili ste 3. mjesto za najbolju kratku fantasy priču. Kako je nastala ideja za tu priču?
Da, to je Priča o usamljenoj ljubavi, ako se ne varam. Uvijek se malo ukočim kad me pitaju otkud mi ideja za neku priču jer ne znam. Ideje su svuda oko nas i ne pronalazim ja njih nego one mene. Pogode me praskavo kao grom, neko vrijeme tu energiju čuvam u sebi i borim se s njom ali ona uvijek pronađe put da iskoči na papir.

Petra Kranjec: Voli li Vaš suprug čitati Vaše priče i pitate li ga ponekad za savjet pri pisanju?
Ne znam da li voli ali ponekad je primoran. Svi koji su čitali moje romane i priče ili gledali predstave pa su im se svidjele, trebali bi zahvaliti upravo njemu jer je naprosto jednog dana tresnuo šakom od stol i rekao: ‘Ili počni objavljivati ili prestani pisati’. Rezultat vam je poznat. Suprug voli čitati, ali ne na računalu i sasvim drugi žanr tako da čita samo kratke forme koje napišem, a od romana je pročitao Tajnu zaljubljenog vjetra jer je prvi objavljen. A najbolji savjet koji mi je dao bio je: ‘Pazi da ne praviš rupe.’ i toga se držim kao pijan plota.

Petra Kranjec: Kada ste otkrili svoju ljubav za čitanjem?
Kao i svaka ljubav, i ljubav prema čitanju razvijala se postepeno. Mama me je od najranije dobi usmjeravala prema čitanju ali bila sam kampanjac s lektirama. U srednjoj školi sam otkrila da postoje drugačije knjige od onih koje se moraju pročitati. Kad sam ostavila školske knjige i uplovila u mirnije vode, čitanje postaje skoro pa opsesija.

Mateja Barić: Koja knjiga ženskog, a koja muškog autora Vam je najbolja i koja knjiga je na Vas ostavila najveći dojam?
Bojim se da na ovo pitanje neću moći dati odgovor jer mi nije važno tko je napisao knjigu, posebno da li je muškarac ili žena. Dijelim ih na one koje mi se dopadaju manje ili više, a ako već moram, priznati ću da gajim posebnu sklonost ka djelima Meše Selimovića, koji me je osvojio još u srednjoj školi romanom Tvrđava.

Elma Suta pita: Što mislite kakva je budućnost čitanja i pisanja knjiga?
Knjige su se pisale i pisat će se, i uvijek je bilo onih koji su ih čitali i bit će i nadalje. Modernizacija je donijela novi oblik knjige (elektronske i audio) ali sve dok se ne izume čitači misli koji će direktno prenositi priče iz mozga pisca do mozga čitaoca, one će se ipak pisati i čitati, u bilo kojem obliku, a mišljenja sam da je štampana knjiga vrijednost koja ne prestaje biti moderna.

Petra Kranjec: Postoji li neka razlika kvalitete između književnosti u Hrvatskoj i Bosni?
Čini mi se da ima puno više sličnosti nego razlika. Kvalitete ima (makar je to vrlo varljiv pojam sklon subjektivizmu), autora, pisaca i spisateljica ima. Ali novca za objavljivanje nema. To je jedna jako tužna priča. Eto ideje za roman.

Mateja Barić: Imate li kakav hobi?
Pisanje je hobi koji mi oduzima sve slobodno vrijeme kad sam u spisateljskoj fazi. Kad nisam, puno čitam, ponekad šijem, crtam na staklu, nije mi nepoznat ni čekić, volim raditi u cvjetnjaku, … Puno je toga što me zanima i volim koristiti ruke (nisu zanimljive kad vise besposlene).

Kruno Šafranić: Volite li životinje i imate li kućnog ljubimca?
Volim životinje i igrom slučajnosti, posao mi je u uskoj (i direktnoj) vezi sa životinjama. I da, imam ljubimca (ili da kažem ljubimicu), jednu krznenu lopticu koja se zove Mini i s nama je već jedanaest godina.

Foto: Lejla Fetić/ Pisci i književnost

Foto: Lejla Fetić/ Pisci i književnost

Kruno Šafranić: Ovo zanima mnoge mlade pisce koji tek počinju pisati ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima kako, zašto, i o čemu pisati?
1. Kako? Pisati isključivo kao hobi. Na našim prostorima tu nema novca, pa ako mislite biti sretni i pri tome ne umrijeti od gladi, danju radite za novac a noću pišite za satisfakciju. 2. Zašto? Ne znam zašto drugi pišu ili bi trebali pisati, ja to radim jer me čini sretnom, uživam u svakoj fazi nastanka romana, živim živote svojih likova. Ni sama ne znam da li je pisanje ljubav ili potreba. 3. O čemu? Teško je biti potpuno inovativan i svoj u temama i idejama (kasno smo se rodili) jer nema puno toga o čemu se već nije pisalo. Ali nužno je izgraditi vlastiti stil, nešto što će čitalac prepoznati kao dio vas.

Petra Kranjec: Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Imate li u planu izdati neku novu knjigu ili možda zbirku poezije?
Uvijek imam želje koje se u mnogočemu razlikuju od planova jer želja je samo moja a planovi ovise o nizu faktora. Tako ja pišem, slažem po datotekama kao u škrinjicama, i radim korekcije, dok jednog dana ne sakupim dovoljno snage da krenem u objavljivanje.

Petra Kranjec: Gdje Vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
Facebook stranica ‘Tajna zaljubljenog vjetra’, a dio se objavljivao i na raznim portalima.

Intervju s Lejlom Fetić vodila Petra Kranjec.
Oko realizacije intervjua pomogao Kruno Šafranić.

(Visited 328 times, 1 visits today)

Komentari