Istaknuto
14.06.2018.

Folklorni ansambl Ivan Goran Kovačić već 70 godina djeluje u okviru istoimenog studentskog kulturno umjetničkog društva kao jedan od najboljih i najslavnijih hrvatskih folklornih ansambala. Okruglu obljetnicu proslavili su odličnim koncertom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

10.06.2018.

Uoči Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, a nekoliko dana nakon presude Zdravku Mamiću, pjesma "Nogomet" Pips, Chips & Videoclipsa ponovno postaje iznimno aktualan društveni komentar. Kako je Ripper 1998. u žar zbivanja smjestio u suštini antinogometnu pjesmu, to se ne susreće često.

Intervju

Marko Pavlovski: “Brojkama iz holokausta htio sam dati ljudsko obličje”

24.05.2018. Martin MajcenovićFoto: Mateja Fabijanić

Marko Pavlovski rođen je u Trstu 1987. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je talijanistiku i bibliotekarstvo 2012. godine. Poeziju i kratku prozu na hrvatskom, makedonskom, njemačkom i talijanskom jeziku objavio je u desetak časopisa. Živi u Zagrebu i radi kao asistent na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti FFZG-a.

Objavio je zbirke pjesama Nebo nad Drinovcima, Zagrebačka anatomija samoće i posljednju – koja je povod ovome razgovoru – Izlet u Dachau u nakladi Frakture 2018. godine (urednik Delimir Rešicki). Riječ je o konceptualnoj zbirci koja tematizira holokaust. Autor progovara o zlu počevši od iskustva vlastite obitelji i nadovezujući na to šire iskustvo holokausta i uopće Drugoga svjetskog rata.

Možeš li reći što ova zbirka točno znači za tebe u odnosu na prethodne dvije zbirke? U čemu si otišao korak dalje: samo u temi ili općenito u jeziku i načinu pisanja?

Ono što razlikuje ovu zbirku od prethodnih je tema. Moglo bi se reći da je to i koncept ili, kako Sanja Baković u Expressu kaže, armatura koncepta. No ja bih ipak rekao da su moje prethodne zbirke imale koncept, osobito prva koja ima broj pjesama sukladan broju Šimićevih godina. To je zbirka Nebo nad Drinovcima i bila je na neki način hommage A. B. Šimiću. No ovaj je koncept puno čvršći, možemo reći da je sve podređeno tom konceptu i pazio sam da ne idem iz tog okvira. Tema je usko specifična, htio sam pisati o tome, ali trebao sam pronaći pristup temi koji ne bi vijugao, granao se u neke nepredviđene smjerove. Pouka je bila to iskazati kroz koncept.

Postavlja se i pitanje koja je to vrsta poezije. Kad sam pisao, nisam pretjerano razmišljao o tome jesu li to pjesme u prozi ili ne. No dosta sam inspiriran pjesnicima ratne tematike koji imaju taj minimalistički pristup stihu, tu jezgrovitost, kako ju Rešicki zove. To su pjesnici 20. stoljeća, od Giuseppea Ungarettija, koji je pisao u Prvom svjetskom ratu u rovu, do Ilje Kaminskog.

Darija Žilić na promociji je spomenula rez, veliki odmak od prve i druge zbirke. Meni je do tog trenutka taj rez bio dosta nevidljiv, ali je moguć i prihvaćam to njeno mišljenje. No teško je objasniti kako sam tome pristupio. Jednostavno, tema je sama po sebi ono što je mene zanimalo: moje porodične teme, ali i nedostatak informacija, što nije za prozu kao jednu razgranatu formu… Svi svjedoci iz obitelji s kojima sam razgovarao ispričali su mi crtice i tu ništa nije sigurno, ima gomila detalja koji ne postoje.

Misliš, trebalo bi puno više mašte da bi se o tome napisao prozni tekst?

Da, ali nisam išao u tom pravcu, već obratno – da mičem sve dodatne stvari. Recimo, moja majka tvrdi da je Caio iz istoimene pjesme, kojeg sam našao u digitaliziranom arhivu Dachaua i stavio ga u zbirku, zaista moj pradjed. No moj pradjed je, kaže mama, rođen u Trogiru. Ovaj je rođen u Linzu, ali nije nemoguće da je lagao da je iz Linza. Također, ona tvrdi da je pradjed imao istetovirani broj na zapešću, što je nemoguće jer se on nije micao iz Dachaua nakon što su ga uhvatili, a tetovirani broj se, koliko znam, dobivao samo u Auschwitzu. Drugdje su se dobivali brojevi na uniformi i druge razne oznake.

Koliko te vodio osobni motiv, a koliko društveni kontekst?

Htio sam staviti svoju porodičnu povijest u neki kontekst, a što sam više promišljao o tome kada sam pisao, pokušavao sam shvatiti na koji način društvo pristupa tome. Dakle jedan razlog pisanja vjerojatno je bila potreba za otporom prema govoru mržnje koji je prisutan na internetu. Primjerice, pjesma Božić u Auschwitzu nastala je prema strukturi po kojoj se kreira antisemitski vic, a to je jedna od prvih pjesama koje sam napisao.

Također, imamo i hrvatsku Wikipediju. Baš je Jergović nedavno napisao da ovi fašisti s Wikipedije više nisu fašisti, nego nacisti. Prije su bili ustaše, a sada pišu o progonima Nijemaca u Poljsku i o tome kako je Hitler zbog toga morao napasti Poljake. Više nije ustaška Wikipedia, već nacistička. Oni više ni sami ne znaju svoju ideologiju, na kojoj su strani. Ta Wikipedia jedna je od najvećih sramota hrvatske kulture. Kada se netko pobuni, oni to maknu iz jednog članka, ali stalno proizvode nove.

Zar je zaista tako strašno da je jednako poželjno, da te citiram, jesti šipak negdje kod Pitcairna ’41., 91. i danas?

Ti su stihovi dragojevićevski trenutak slobode, s tim da on jede jabuku u Italiji, a ja s Talijanima jedem šipak u izgubljenim toplim morima. Često poželim jesti šipak, limetu ili avokado u zemljama njihova podrijetla, ali kao što vidiš, još sam uvijek ovdje. Šalu na stranu, mislim da Hrvatska može biti ugodna zemlja za sve njene građane, ali treba vremena, volje i dijaloga među svim stranama.

U više pjesama logorašima daješ glas, oživljavaš ih iako iz prve ruke ustvari ne znaš kako je točno biti objektom industrije smrti. Imam dojam da je to za pisanje najizazovniji dio zbirke. Kako si to postizao i čime si se pritom vodio?

To je književno djelo, to su postupci, ali samo iskustvo pisanja bilo je teško iako sam u kratko vrijeme napisao zbirku. Bilo je kratko, ali vrlo intenzivno. Jednostavno sam stao kada nisam imao više što napisati. Naravno, uređivao sam dugo, ali nije bilo puno zahvata. Brzo je izašlo iz mene, vjerojatno zbog tog koncepta koji je sve držao kao neko ljepilo.

Osim židovskih stradanja, obrađuješ ostale žrtve holokausta i Drugoga svjetskog rata. Je li bio zadatak da koncept obuhvati što šire skupine stradalnika?

Mislim da sam se u pristupu tome više vodio instinktom pjesnika. To sam tek nedavno osvijestio, u razgovoru s jednom mladom pjesnikinjom koju jako cijenim – Lanom Bojanić. Ona je pročitala knjigu, jako joj se sviđa, ali je rekla da bi pjesmu Knjižničar stavila na početak, a pjesmu Via Ghega na kraj. Tada sam shvatio jednu stvar: da je Knjižničar išao na početak, bila bi to znanstvena metoda – od općenitog prema partikularnom. A ja sam zbirku počeo instinktivno – s Viom Ghegom koja je ustvari najintimnija pjesma i nastavlja se s drugim pjesmama intimnog karaktera. Moja zbirka ide iz partikularnog, od lokalne tragedije sve do Auschwitza, Hirošime, Dresdena, do povijesti kao takve. Ići od općeg i sužavati vjerojatno bi bilo jednostavnije. Teme bi se otvarale same od sebe, bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se izrodilo iz takvog pristupa. No ovako sam slučajno, instinktivno, ostvario zbirku za koju mislim da dobro funkcionira. Na taj se način ostavlja prostor za nadogradnju, za dalje, za povratak temi.

Marko Pavlovski čita iz zbirke na tribini Zagrijavanje Romana Simića. Foto: Pavao Hodap

Što se tiče umjetničkih prikaza holokausta, u čemu pronalaziš svoje uzore? Što bi preporučio za čitanje? Spomenuo si već Ungarettija i Kaminskog, ali oni nisu pisali o holokaustu.

Da, njima se inspiriram stilom i načinom pristupanja ratnoj tematici. Više sam preuzeo od njih nego od nekih autora koji pišu o holokaustu.

No niti literatura o holokaustu se ne smije izbjeći, ali i ne može, jer je Fraktura nedavno objavila Prima Levija, dvije strašne knjige Zar je to čovjek? i Utopljenici i spašeni. Razlika između tih dviju knjiga je 39 godina, one govore o logorovanju u Auschwitzu. Budući da sam diplomirao talijansku književnost, cijelog sam ga pročitao i prije, ali ovo je jako važno i sretan sam što smo ga konačno dočekali na hrvatskom.

Postoji i knjiga Gite Sereny Treblinka – put u tamu koju je objavio Sandorf. To je ogromna knjiga intervjua s Franzom Stanglom, zapovjednikom Sobibora i Treblinke, puna zlokobnih trenutaka. To je isto stara knjiga, ali kod nas je tek nedavno objavljena. Vrhunsko  istraživačko novinarstvo, kruna njezine karijere. Tu se nalazi intervju s njim, ali i razgovor s drugima, njegovom ženom koja je živjela u Brazilu u to doba, nekima koji su preživjeli, čak je došla do čovjeka koji je čuvao peći. No mene među svim tim podacima najviše fascinira ta psihologizacija koja mi je bila važna u zbirci, ta Stanglova ličnost. Primjerice, ona ga je pitala kako je mogao u Sobiboru paradirati u bijelom konjičkom odijelu koje se sašilo po mjeri negdje u obližnjem mjestu. On je odgovorio “Bilo je ljeto i bilo je vruće”. A malo kasnije ima jedan suludi podatak (stara je knjiga, možda se dosad i promijenio) koji kaže da je nacističke logore smrti u Poljskoj preživjelo svega 82 ljudi, a među njima nije bilo djece. Dakle, nacistički logor smrti – to se mora odijeliti od radnih logora. Eto, tko zna koliko je ljudi bilo, ali njemu je bilo vruće.

Misliš li da je holokaust svojevrsna tabu-tema današnjih umjetnika, da je o tome potrebno govoriti više i direktnije?

Pa eto, neki se javno pitaju ima li smisla pisati takvu poeziju nakon Celana. Ne znam što reći na to, osim što mislim da je Celan danas itekako živ. No pisao sam o toj temi iz svojih razloga, svojim pristupom. Moj cilj nije bio reći da je smrt majstor iz Njemačke jer ne vjerujem da je holokaust krivnja jedne nacije, već više njih. Nijemac je bio zapovjednik koji je zapovjedio vješanje u Via Ghegi, ali Maks Luburić nije bio Nijemac. Ne vidim holokaust kao jednodimenzionalnu krivicu jednog: to je udruženi zločinački pothvat. O tome treba govoriti.

Zbirku završavaš pjesmom Knjižničar, točnije stihovima “Iz dana u mjesec, iz stoljeća u tisućljeće, u mašti i znanosti, vječan i bezimen, tu sam da vam služim.” Bonislav Kamenjašević u recenziji knjige na Arteistu ovdje pronalazi poantu cijele zbirke: “Valja sve zapisati i valja sve zapisati po Istini, trudeći se, dakle, biti objektivan i nepristran (‘U svojoj samoći klasificiram nepristrano’), neovisno o tome tko će suditi jer Istina će nas osloboditi.” Međutim, meni se čini da si poprilično nadišao nepristranost i objektivnost, da zbirka ima jasno izražen stav i krik. A budući da si knjižničar po struci, je li zadnja pjesma zapravo objava da si iskočio iz svog zvanja i imao potrebu poezijom pobjeći iz objektivnosti i bilježenja u jasno artikulirani glas o onome što bi mogli biti samo podaci i brojke?

Tu bih spomenuo još jedno djelo o holokaustu koje mi je jako važno: strip Maus Arta Spieglmana. Taj strip svjedočanstvo je njegova oca koji je preživjeli logoraš iz Auschwitza. Tu su Židovi crtani kao miševi, Nijemci kao mačke, Poljaci kao svinje… Ima puno likova, a jedan od likova koji se provlači njihov je sin Richeu, također prikazan kao miš. Oni su ga ostavili čuvati kod tetke u židovskom getu. Nakon što su Nijemci pročistili geto, odveli ljude u Auschwitz, ona je odlučila da ne želi tamo završiti, pa je otrovala troje svoje djece, malog Richeua i sebe. U stripu se dalje odvija radnja, no nakon jednog kasnijeg poglavlja Spieglman stavlja sliku djeteta, ali pravu. Malom mišu dodaje stvarno ljudsko obličje. Meni je to bio jedan od razloga za zbirku. Da podatke i brojke stavim u jasno artikulirani glas, da im dam ljudsko obličje.

(Visited 171 times, 7 visits today)

Komentari