Mathias Behrends: “Opera nije muzej, ona je puno više”

Profesor Mathias Behrends opernu režiju studirao je u Berlinu. Surađivao je sa Staatsoperom Stuttgart, Akademijom za glazbu i teatar u Leipzigu, Sveučilištom za glazbu i primjenjenu umjetnost u Grazu, Apollosaal berlinske Staatsopere, Nacionalnim teatrom u Cottbusu. Od 2008. godine je umjetnički voditelj Međunarodne ljetne akademije Biel. U Singapuru je 2013. režirao “Dido and Aeneas”. Voditelj je opernog studija na Bern University of Arts i gost predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U travnju 2014. godine u Muzeju Mimara u njegovoj režiji postavljena je izvedba Pergolesijeva djela “Stabat Mater”. Opera “Lukava mala lisica” Leoša Janačeka, produkcija sedam sastavnica Sveučilišta u Zagrebu, njegova je prva režija u zagrebačkom HNK.

Kako izgleda Vaš proces rada na predstavi?

Na početku kreiram koncept, vlastito viđenje djela. Na njemu temeljim probe, a dalje ga razvijam kada vidim pjevače na sceni. Naime, smatram da je svaki izvođač karakterno različit, zbog čega je i svaka izvedba autentična i specifična. Iz svakog od njih želim izvući ono najbolje.

Kako biste opisali svoj redateljski pristup; preferirate li klasični ili moderni izraz?

Na ovome projektu u prvom redu naglasak želim staviti na Janačekovu glazbu. Ona je jedinstvena, karakteriziraju je moderna obilježja i stoga smatram da se najbolje može donijeti na scenu upravo modernim pristupom i u režiji.

Po Vašem mišljenju, što je najvažniji dio opere?

Opera je cjelina. Bitno je da su svi elementi izvedbe na visokoj razini. Opera nije muzej u koji dođemo gledati stvari. Ona je puno više. Donosi nam priču o našemu životu, a progovara i o situacijama u društvu.

Kome je ova opera namijenjena?

Svima, uobičajenoj publici. Janačekov rad je ozbiljan i zanimljiv. Mislim da bi bilo pogrešno shvatiti ga kao operu za djecu, iako povezuje ljudski i životinjski svijet.

Na ovome projektu surađujete sa zagrebačkim studentima, a profesor ste i u Švicarskoj. Ima li razlike između mladih u Hrvatskoj i Švicarskoj?

U osnovi ne. Ono što mi se jako sviđa u ovoj suradnji s hrvatskim studentima je izrazito visoka kvaliteta pjevanja. Osim toga, svi su jako entuzijastični; ulažu svu svoju energiju, vrijeme i koncentraciju kako bismo napravili dobar konačni proizvod i uistinu mi je drago vidjeti da su mladi tako ambiciozni.

Od 2008. godine voditelj ste najstarijeg zbora u Belpu – Belper Chora. Što mi možete reći o tom Vašem angažmanu?

To je više moj hobi, koji nema previše veze s mojom profesijom.

Sa suprugom Nikolinom Pinko-Behrends, hrvatskom sopranisticom, 2015. godine pokrenuli ste ansambl Camerata Zagreb. Tko su članovi tog ansambla?   

Ideja Camerate Zagreb je ostvarivati projekte u kojima bi se okupljali mladi profesionalni instrumentalisti i pjevači iz Švicarske i Hrvatske. Vrhunac te suradnje ostvarili smo koncertima “Put u Veneciju”.