Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Intervju

Mathias Énard: "Zanima me i svijetla i tamna strana likova, nema nikoga tko nema obje strane"

13.09.2014. Antonio Filipović
Foto: ziher.hr

Foto: ziher.hr

Suvremeni francuski pisac Mathias Énard čiji smo svježe prevedeni roman Zona nedavno čitali gostovao je na Festivalu svjetske književnosti. Mathiasa smo ugrabili ujutro, prije njegove tribine Razotkrivanje, u kinu Europa, kako bismo saznali više o njegovim pogledima na književnost i svijet, književnu produkciju, rat i još mnogo toga. O svemu tome pročitajte u nastavku, a vjerujemo da ćemo imati razloga i dalje pratiti ovog zanimljivog četrdesetdvogodišnjeg autora.

U romanu Zona pripovjedač se pita je li nasilje glavni motiv koji je sve velike pisce potaknuo na pisanje. Je li tako bilo i u Vašem slučaju i možete li istaknuti neki trenutak u životu u kojem ste shvatili da želite pisati?

U mom slučaju to je na neki način šala jer sam pisao puno prije nego što sam se zainteresirao za rat. Mislim da sam oduvijek htio pisati, nema sumnje u to. Čak i kad sam bio dijete, pa i kasnije, kao mladić. Kada sam počeo ozbiljnije pisati to nisu bili romani već akademski članci. Imao sam sam drukčiji život prije nego sam postao pisac, ali pisanje je uvijek bilo dio mog života. Rat je samo jedna od mojih tema, pisao sam o mnogočemu, a ovo je jedna koja je došla direktno iz mog akademskog života i prvi je oblik tranzicije između onoga čime sam se bavio kao znanstvenik i ovoga što radim kao pisac.

Književne reference i biografski elementi iz života slavnih pisaca zauzimaju bitno mjesto u romanu. Koliko pisci i književnost imaju utjecaja na oblikovanje “zona” ili su oni samo indikatori stanja?

O velikim piscima uvijek razmišljamo kao o važnim, velikim ljudima, veikim romanopiscima, ali oni su ponekad naprosto čudni ili siromašni ljudi. U Zoni se spominje Malcolm Lowry. On je, siguran sam, bio izvrstan tip, napisao je izvrstan roman Pod vulkanom koji je jedan od najvećih romana 20.-og stoljeća. Ali je također imao i veoma mračnu stranu, bio je užasan alkoholičar i veoma nasilan prema svojoj ženi. Bio je stvarno lud na neki način. Ono što me u tim karakterima zanima su te dvije strane. Mračna strana, ali i ona svijetla, pozitivna strana. Nema nikoga tko nema obje strane. Pa i glavni lik Zone, Francis, je veoma mračan karakter koji također ima nekih svojih svijetlih aspekata.

Mislite li, dakle, da je ta tamna strana važnija za pisce i općenito za kreativno stvaranje, za umjetnost?

Ne, ne. Ne mislim da je važnija, ona je naprosto dio cijele slike. Ništa ne bi trebalo biti više ili manje važno, sve je to naprosto tu.

 Kakva je pozicija autora u zapadnoeuropskom društvu danas? Je li za autora nužno da od sebe napravi brend, da se prilagodi tržištu da bi uspio?

Čini mi se da postoji mnogo vrsta autora, a neki od njih jesu, kao što ste rekli, brendovi i promoviraju se kao marketinški projekti ili to čine njihovi izdavači. Postoje zaista različiti oblici bivanja piscem i danas ti svijetovi postaju sve više fragmentirani. Imate prvu međunarodnu crtu nakladnika koji objavljuju oko deset, dvadeset ili možda trideset autora i svi su isti, u svim zemljama, uglavnom u Americi, Britaniji, ali i u Španjolskoj, pa i Francuskoj. Zatim postoji drugo tržište za međunarodne autore koji će biti prevedeni po više-manje cijelom svijetu ali neće doprijeti do toliko velike publike kao ovi prvi. Onda imate treći nivo koji će biti preveden na jedan ili dva jezika i biti će poznat u Europi te prihvaćen od manjeg broja čitatelja. A sljedeća razina rezervirana je za nacionalne pisce među kojima ima jako puno čudnih slučajeva gdje je pisac iznimno popularan u svojoj zemlji, ali nije prevođen niti će ikada biti. Dakle, ima jako puno različitih vrsta pisaca u tom smislu. Stvar je u tome da se te razine sve više odvajaju, a na neki način i segregiraju. Objavljivanje tih velikih međunarodnih pisaca nema nikakve veze s objavljivanjem pisaca kao što sam ja, to je skroz druga stvar. Ni publika nije ista, medijski prostor je mnogo manji. Na primjer, London Review of Books nikada neće recenzirati posljednji međunarodni bestseler, to su jednostavno dva različita svijeta. I problem je što se prostor smanjuje odozdo prema gore, kao da voda nadire odozdo i svi ćemo se utopiti. Ovima na vrhu će pretpostavljam trebati duže da se utope.

I što mislite, kada ćete Vi…

Utopiti se? Veoma brzo! (smijeh) Ne, ja imam sreće, moje knjige su dosta uspješne na međunarodnom planu, dosta sam široko prevođen, od Japana do Nizozemske. Ja stvarno… U biti, mene zaista nije briga, sve dok mogu pisati svoje knjige. Sa svim ovim ostalim ja nemam nikakve veze, ja sam tek na početku jednom veoma dugog lanca, dugog procesa. Ono što ja radim jest da napišem sirovi proizvod koji ispred sebe ima cijeli svoj zaseban život.

Dobili ste mnogo nagrada i neslužbenih titula kritike o vašoj značajnosti u suvremenoj franc. i europskoj knjiž. Koliko Vam znače te nagrade i pohvale, imate li neku koja Vam je posebno draga?

Nemam. Nagrade su izvrsne, to vam mogu reći. Dobre su za autorov ego, osjećate se dobro zbog njih, jer “vau, svidjela im se moja knjiga!”. Ali nisu zaista bitne, dva dana kasnije, kada zabava završi, zaboravite ih. I trebate ih zaboraviti. Vidim ih jedino kao etiketu za knjigu. Zona je dobila nagrade te vrste, a druge knjige su dobile nagrade druge vrste, to se razlikuje od knjige do knjige. Neke od njih vam daju novac, što je bitno, ali… to nema nikakve veze sa samom književnošću jer knjiga je već napisana i objavljena. To nema veze s vašim radom, više sa životom same knjige.

Foto: Portret Mathiasa Énarda i slika prema motivima romana Zona / Milan Trenc

Foto: Portret Mathiasa Énarda i slika prema motivima romana Zona / Milan Trenc

Radnje vaših romana odvijaju se u raznim krajevima Europe i okolnih područja. Na koji način istražujete područja o kojima pišete? Jeste li putovali onamo, poznajete li ih osobno?

Da, naravno. Uvijek pišem o područjima koje poznajem. Neka poznajem više, neka manje, ali uvijek sam ih posjetio. I istraživanje čini velik dio procesa nastanka knjige. Ponekad, kada započnem istraživanje ne znam kakva će knjiga proizaći iz toga. A ponekad je obrnuto, imam ideju o određenom romanu ili priči i moram saznati više baš o njoj pa odem na to određeno mjesto ili odlazim u knjižnice, razgovaram s ljudima. Ali isto tako može se dogoditi da imam samo neki općeniti interes za mjesto ili situaciju i kada istražim otkrijem priču koju želim napisati, sve je moguće. Svaka je knjiga drukčija, i proces istraživanja i pisanje. Stvaranje završnog proizvoda uvijek se razlikuje.

Zašto baš hrvatsko porijeklo glavnog lika romana Zona? Zašto baš Domovinski rat?

Zato što je to istinita priča. Ta osoba postoji, upoznao sam ga. To nije u potpunosti on, naravno. To je toliko ogroman lik, umješao sam stvarno mnogo stvari u njega. Ta početna priča jest priča mog nekadašnjeg prijatelja, njegovo ime ne mogu otkriti, inače bi bio u zahvalama, ali on tako nije htio. Sada radi za francusko Ministarstvo vanjskih poslova i ne, nije špijun. Njegova majka je Hrvatica, otac mu je Francuz i 1992. ili krajem 1991. otišao je u Hrvatsku, čini mi se da mu je to bilo prvi put, loše je govorio hrvatski, a sve da bi se borio na strani Hrvata. Jako me zaintrigirala ta priča jer… Što? Zašto k vragu odeš u zemlju koju ni ne poznaješ da bi ratovao?! Što stoji iza toga? Ispričao mi je mnogo priča, a ja sam ih izmješao s pričama iz drugih ratova, s pričama drugih ljudi koje sam upoznao u Bosni i svuda po svijetu… i sve to zajedno čini tu knjigu.

Rekli ste da ste u Zoni htjeli stvoriti suvremenu epopeju. Kakvi su junaci suvremenih epopeja, što ih razlikuje od antičkih? Osim oružja?

Način pisanja. Između imamo cijelu priču o tome što roman jest, to čini veliku razliku. Možda, ako biste izuzeli iz Zone sve one stvari koje stvaraju povijest romana, kao što je psihologizacija lika, i držali se samo činjenica i bitaka, ostala bi vam Ilijada, bilo bi to više-manje isto, samo s drugim oružjem, kako ste rekli. Ono što mi je bilo zanimljivo nije bilo ponovno napisati Ilijadu već pisati kao da Ilijada nikada nije završila i da se uvijek nastavlja, potajno ili ne. Kao da su ljudi oduvijek nastavljali pisati Ilijadu, a Zona je posljednje poglavlje te ogromne knjige. Homerov tekst je doista prisutan u knjizi, čak i u formi pisanja, u likovima, pa i neke su epizode preuzete izravno iz Ilijade. Cilj je na neki način bio uzeti Homera i dati mu da govori o sadašnjosti, to je naprosto bilo građenje tog kontinuiteta od korijena do danas.

Mislite li da će Homer ikada ušutjeti? Što mislite da bi se trebalo dogoditi da se zaustavi kontinuitet rata i nasilja?

Ja ne vidim razloga zašto bi se završio. Trenutno je jako teško biti optimističan u vezi s time. Na primjer, kada vidite da Rusi mogu poslati svoje tenkove u Ukrajinu i za njih to ne predstavlja nikakav problem. Zašto i bi? Za njih je to sasvim normalno i logično. Uvijek ćemo imati ratove i nasilne reakcije, nasilne načine vođenja politike. Poprilično sam siguran da neće završiti sve dok… stvarno ne znam. Zaista se nadam da jednom hoće, ali stvarno ne vidim način da se to promjeni. Vidimo što se događa u Siriji, pa i Ukrajini, na Bliskom Istoku, u Africi… Teško je vidjeti kako bi se ratovi odjednom mogli zaustaviti.

Imate li književne uzore i kojim se piscima i djelima volite vraćati?

Mnogim knjigama se volim vraćati, ali i to se mijenja s vremenom. Možda… jedna od mojih najdražih knjiga je Moby Dick. No, i moja fascinacija tom knjigom se promijenila kroz vrijeme. Kada sam bio mlađi volio sam čitati avanturističke dijelove i vrlo sam brzo prolazio kroz poglavlja o etologiji kitova i sve te eseje o životu u oceanu, ribama i drugim stvarima koje ta knjiga sadrži. Ali danas čitam ta poglavlja s više zanimanja nego sve uzbudljive zaplete koje već poznajem. Možda je za mene to važan roman jer je ta mješavina avanture i eseja prisutna i u Zoni. U romanu možete pronaći neka objašnjenja koja su tipičnija za esej nego za roman i taj način izmjenjivanja mi je veoma zanimljiv. Dakle, Moby Dick je jedna od tih knjiga. No, općenito vrijedi da je ta dugotrajna fascinacija knjigama moguća zbog njihove mnogostranosti, inače biste ih pročitali jednom i gotovo. Ovako im se možete vraćati opet i iznova jer knjige imaju više aspekata i idu u mnogo smjerova.

Kakvi su vaši planovi za budućnost? Što biste voljeli iduće napisati, imate li nešto što već pišete?

Da, uvijek pišem nešto. Imam novu knjigu koja će vjerojatno biti objavljena za otprilike godinu dana, vjerujem da ću ju završiti u veljači. To će biti velika knjiga o našem odnosu s glazbom i načinu na koji je povijest glazbe utjecala na povijest Europe.

Komentari