Matilda Mance: 'U krimi romanu sve osim žrtve i počinitelja mora biti istinito'

U suradnji s grupom Pisci i književnost, donosimo vam još jedan intervju, ovaj put sa spisateljicom Matildom Mance.

Ova varaždinska autorica gotovo cijeli je svoj radni vijek provela u pravosuđu kao državna odvjetnica. Dosad je sudjelovala u raznim programima prevencije kriminaliteta mladih te je objavila nekoliko stručnih članaka i osvrta o maloljetničkoj delikvenciji te nekoliko feljtona o problemima narkomanije i različitim oblicima subkulturalnog ponašanja mladeži.

Dosad je objavila četiri romana, a prvi je bio Smrtonosna zamka 2006. godine. Tu su još i Nijemi svjedok, Djevojka s brucošijade te Ubojstvo na Sjajnom balu. Kritika, ali i čitatelji, vrlo su dobro prihvatili njene romane koje karakterizira klasičan koncept krimića po uzoru na najveće, od inozemnih Agathu Cristie ili hrvatske Pavla Pavličića i Gorana Tribusona.

Elma Suta (čitateljica) : Koja vam je najbolja uspomena iz škole?
Tijekom osmogodišnjeg školovanja, kao sedmoškolka, s jednim dečkom iz VIII. razreda, podijelila sam prvo mjesto na natjecanju ‘Pokaži što znaš’, slično onim priredbama koje su tada bile vrlo popularne. Pjevala sam pjesmu od Paul Anke ‘Diana’, tada jako, jako popularnu, a onaj osmoškolac je nešto odsvirao na gitari. Još ni danas ne znam zašto su klinci glasali za mene, jer nemam pojma o pjevanju. Možda je to imalo veze s onom talijanskom pjesmom ‘Marina, Marina’, jer su neki klinci umjesto Marina, pjevali ‘Matilda, Matilda’!

Mateja Barić (čitateljica): Državna ste odvjetnica, što Vas je privuklo ka književnosti?
Kao gimnazijalka, pa zatim kao studentica, te nešto i u kasnijim godinama pisala sam poeziju. Kao i svaka zaljubljena djevojka počinje se s poezijom! No, da, teme su ipak bile različite. Mislim da sam napisala oko stotinu pjesama. Dugo sam ih čuvala, a tek prije nekoliko godina ponovno sam ih sve pročitala i ostavila samo desetak pjesama. Ostale su završile u košu! A onda sam se okrenula prozi po onoj staroj izreci: Svatko počinje prvo pisati poeziju, ali nas život ubrzo privede k prozi! U mojoj se obitelji uvijek puno čitalo, imam veliku biblioteku, a onda mi se nekako spontano pojavilo pitanje u glavi da li bih i ja mogla napisati neki krimić na način koji ih ja sama volim čitati. I tako je počelo. Nemojmo zaboraviti i činjenicu da sam u svojoj profesiji ispisala puno optužnica, završnih govora i dr.,a da u njima nisam služila samo isključivo pravnom frazeologijom, već i psihološkim i socijalnim prosudbama osobnosti, životnim sudbinama i karakterima i promašajima.

Kruno Šafranić (pisac) : Kad ste počeli pisati?
Svoj prvi roman Smrtonosna zamka napisala sam 2005. godine, a tiskan je 2006. No, prije toga u lokalnim tiskovinama izlazili su mi feljtoni o ljudskim pravima, narkomaniji, grafitima, navijačima. A prvo što mi je ikada objavljeno je pjesma u prozi Yankee go home izašla u časopisu ‘Pravnik’ kao protest protiv vijetnamskog rata. Tada sam još studirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Mateja Barić: Kada pišete (ujutro, poslijepodne, navečer)?
Kad sam još bila u radnom odnosu, onda uvijek navečer ili u noći. Sada u bilo koje vrijeme kad imam inspiraciju, a to je u posljednje vrijeme pretežito odmah čim se probudim. Naime, često mi se događa da mi je moja podsvijest u snu razradila neko cijelo poglavlje, pa tada ustajem i bez problema napišem jedno ili više poglavlja. Znam da to zvuči pomalo čudno, ali budući da prethodno ne radim koncepte, planove ili opise likova, već mi je sve u mislima, pa i kad nešto radim ( kuham, spremam, šećem se ili sam s nekim na kavi, telefoniram ili sam u vrtu ), u glavi mi se roji sadržaj romana. Sreća moja da si još uvijek dok dođem do PC-ija zapamtim ono što mi je palo na um! Naime, stvar je u tome da uvijek imam ideja za više smjerova kako i na koji način povezati likove. A onda mi se samo od sebe odjednom iskristalizira smjer koji mi je jasan, logičan i prihvatljiv. Moglo bi se zapravo reći da svaki svoje roman prethodno dugo kuham u glavi!

Mateja Barić: Imate li neko posebno mjesto za pisanje? (fotografija)
Imam u blagovaonici (doma ili na moru dok pijem jutarnju kavu, ili onu poslijepodnevnu) i u radnoj sobi.

Mateja Barić : Što vas inspirira/kako dolazite do ideja?
Uvijek najprije zamislim crimen – kazneno djelo! I lik žrtve. I gdje bi se zločin mogao dogoditi. Tek nakon toga tko bi sve mogao biti počinitelj, njegove socijalne karakteristike, okruženje, odnose sa žrtvom, motiv. Na kraju – kako bih ja otkrila ubojicu. Ili neki policajac. Što bi se sve moglo događati prilikom otkrivanja i traženja počinitelja. To je, dakle, sve plod mašte. Ne tražim nikada teme u rubrici ‘crna kronika’ ili u nekim mojim stvarnim slučajevima.

Lidija Harak (pjesnikinja): Pronalazite li inspiraciju za karakteristike svojih junaka u stvarnim ljudima iz svoje okoline?
Da, svakako. Ftrgnem ponešto ( kak bi mi Varaždinci rekli I) od onih osoba koje mi se ne sviđaju, ili od osoba koje mi se sviđaju. Nitko se ne može prepoznati, jer zapravo mnogi od nas imaju i loše i dobre strane karaktera. A i psihološki profili ljudi u današnje vrijeme nisu neka nepoznanica, pa pisac može kombinirati svojstva svojih likova kako god želi.

Lidija Harak: Kada Vas uhvati inspiracija da li je to onako naglo poput tornada ili polagano tinja?
Nisam od onih koji, (a kako to preporučuju mnogi književnici), svaki dan u određeno vrijeme sjednu za stol i počnu pisati. Pa pišu, pišu, jer kažu da sve jednog dana mogu iskoristiti. Dakle, samo ako mi se misaoni tijek nadovezuje za ono što sam već napisala odnosno na radnje koje želim dodati u tekst, tada sjednem i pišem. Kad nemam tih ideja, onda radije ponovno iščitavam knjige koje govore o radionicama kreativnog pisanja. Ili, naravno čitam knjige. A, uostalom, ja još uvijek sebe smatram prvenstveno čitateljicom, a tek onda književnicom, pa stoga kroz moje ruke još uvijek prolaze brojne knjige.

Kruno Šafranić: Koliko ste najduže pisali svoju knjigu i koju?
Ubojstvo na Sjajnom balu započela sam u mjesecu veljači 2009. godine,a izdan je 2013. Napisala sam tri ili četiri prva poglavlja u dva mjeseca, a zatim je roman stajao tako dugo dok nisam završila Djevojku s brucošijade. Naime, mislim da se bal održavao 4.02.20o9. godine, na kojem sam i ja bila nazočna. Gledajući ljude oko sebe, parove i štimung, nakon nekoliko dana imala sam u glavi gotova prva poglavlja, koja sam stavila u PC. Dakle, s tim romanom krenulo je vrlo lako i brzo nakon pravog Sjajnog bala. No, najprije sam htjela dovršiti i izdati Djevojku s brucošijade, pa sam to i učinila, a zatim je uslijedilo znatno pogoršanje zdravlja supruga, koji je umro 1.04.2012., i tako je sve stajalo jedno vrijeme. Dakle, neki vanjski objektivni i subjektivni razlozi uvjetovali su da je pisanje posljednjeg romana trajalo dulje vrijeme. U nekim trenucima roman mi nije bio na pameti.

Nataša B. Jadronja (čitateljica): Koji Vam je blizak žanr osim kriminalističkog?
Volim putopise, obiteljske sage, socijalne i psihološke romane. Ne volim srcedrapateljne ljubiće, fantasi romane i horore, ali i njih pročitam po preporuci.

Kruno Šafranić: Vaša knjiga Ubojstvo na Sjajnom balu, u virtualnim čitateljskim klubovima ostvarila je odličan dojam na čitatelje. Koliko vam znači povratna informacija čitatelja za vaše knjige?
Pohvala svakoga raduje. Ali, nakon prve knjige jedan mi je kolega rekao: ah, i ja bih znao tako nešto napisati! Rekoh: Probaj! Nije do danas ništa napisao. Želim reći da je svako pisanje vrijedno, nekom čitatelju više, nekome manje. Dok sam ne probaš, ne znaš koliko jedan pisac uloži truda u pisanje svoje knjige. Ja osobno svaki tekst višekratno pročitavam, često na glas da čujem kako tekst zvuči, dok nisam sigurna u cjelinu teksta.

Elma Suta: Pokušavate li utjecati na svoje čitatelje i, ako da, na koji način?
Da, pokušavam im dati u kriminalističkom istraživanju tj. detekciji i otkrivanju krivca nešto što mislim da svi čitatelji ne znaju, a da bude interesantno. Takav stil pisanja privlači me kod američkih i engleskih pisaca kriminalističkih romana. Pokušavam prihvatiti neke karakteristike takvog pisanja. U krimi romanu sve osim žrtve i počinitelja mora biti istinito. I onda zvuči realističnije. I zato u mnogim krimi romanima strani pisci na kraju knjige ( ili na početku ) zahvaljuju na pomoći šerifima, policijskim istražiteljima, patolozima, sucima, financijskim stručnjacima, državnim odvjetnicima itd, kako bi pravna i činjenična podloga kaznenog djela i istraživanja, te načini otkrivanja ubojice bili što bliže istini, a time i sam roman vjerodostojniji. I volim da je u romanu više dobrog, a manje zlog. Isto kao i u životu. Pa, ako baš u životu uvijek dobro ne pobjeđuje, a onda da barem pobjeđuje u nekom romanu. Iako postoji ona stara izreka: Nemoj očajavat kada pravda plače, zlo i kad pobjedi – opet nije jače.

Kruno Šafranić: Kada bi se u Hollywoodu adaptirala vaša knjiga, koje biste glumce odabrali da odglume vaše likove?
Georg Peppard je nažalost umro. Uz Paul Newmana, koji je također umro, bio mi je najdraži glumac. I koga da si sad odaberem? Keanu Reevesa ili Johna Cusacka- svejedno – glavno da jedan od njih prihvati ulogu!!!

Elma Suta: Volite li više knjige ili filmove? Ili oboje?
Volim više knjige, naravno, a od filmova volim komedije, mjuzikle, a onda tek sve ostale žanrove. Dakle, nisu mi na prvom mjestu kriminalistički filmovi! Ali krimi-romani jesu!

Mateja Barić: S obzirom da ste iz Varaždina, ‘špancirate’ li?
Španciram, tj. puno šećem i po gradu, i po varaždinskom groblju i uz Dravu. Poznajem svaki kutak u Varaždinu, razna okupljališta, problematične kvartove, kafiće itd. Ako mislite na pravi ‘Špancirfest’ nisam svake godine u to vrijeme u Varaždinu, možda sam bila svega pet ili šest puta. Mnogi mislimo da je deset dana španciranja na festu malo predugo.

Lidija Harak: Kako bi ste opisali sebe u tri riječi?
Nadam se da ne misliš onaj fizički izgled!! Ne, ne, zar ne! Kakva sam osoba? Pa, evo: imam još uvijek konjske živce (što bi se reklo da sam dosta flegma), nipošto nisam lijena jer stalno volim nešto raditi ili se kretati, a poštenje mi je na prvom mjestu. Držim se Sokratove: ‘Čast je kao i mladost: jednom izgubljena više se ne vraća!’

Kruno Šafranić: Jeste li kada sami napravili ilustraciju za svoju naslovnicu knjige, ako jeste, za koju?
Zoran Babić, talentirani mladi informatičar i dizajner radio mi je naslovnice prvih dviju knjiga, a grafički urednici u izdavačkoj kući ‘Tiva’ na posljednje dvije. Svima sam točno opisala što želim i zašto to želim. Uspjeli su svi prenijeti moje zamisli i sa naslovnicama sam osobno jako zadovoljna.

Lidija Harak: Pomažete li mladim piscima i na koji način?
Ne, jer me od mlađih nitko niti ne traži. A i ne znam da li sam baš kvalificirana za to. Mislim da mladi vole drugu vrstu literature        (horore, fantastika, vampire i sl.). Jedino mi je jednom jedan stariji čovjek poslao brdo papira sa svojim idejama o nekakvom krimiću zaželivši si koautorstvo. Ali, budući da imam dosta vlastitih ideja, uljudno sam ga odbila.

Mateja Barić: Što će biti tema Vaše iduće knjige?
Moj peti roman je napisan. Sada je u pripremi za tisak. A onda molim Boga da dobijem na lotu, jer nemam lijepih iskustava s nakladnicima, pa će ponovno biti samoizdat. Novi roman je odmak od pravog krimića – to je priča o policijskom psu koji nakon umirovljenja dolazi u jednu običnu obitelj u Varaždin. I samu priču priča pas. To je prvi roman za koji sam sama rekla da mi se jako sviđa i da mi ga je bilo najlaganije i najljepše pisati. I još želim reći: to je knjiga za sve ljubitelje pasa i za one koji će to uskoro ( kada je pročitaju ) postati! Želim si da izađe iz tiska do kraja ove godine. No, u romanu ima i malo kriminalističkih elemenata! A i mora biti kad priču priča policijski pas. Inače, drugi novi roman – pravi krimić pod naslovom Jedan korak ispred polako broji sve više stranica, ali s njim nikuda ne žurim.

Kruno Šafranić: Gdje Vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
Za sada nigdje.

Intervju s Matildom Mance vodio Kruno Šafranić.
Oko realizacije intervjua pomogli Lidija Harak i Mateja Barić.