novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Miki Solus: “Mislim da glumci žive bolje od muzičara, ali nemoj to staviti kao naslov”

miki solus
Foto: Press
Vrijeme čitanja: 14 minute

Ovoga četvrtka u Tvornici kulture Miki Solus promovira svoj treći album “Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama”. Kao i naslov njegova albuma, Miki ništa ne skriva (osim pravog imena, broja braće i sestara i u kakvom je zapravo odnosu s Gibonnijem). Tražeći mjesto koje može dočarati njegov pogled na glazbu, kulinarstvo i život, odlučila sam ga intervjuirati u Nami. Ako niste znali, u Zagrebu postoje dvije Name. Mi smo se zatekli u obje, ali ne zajedno. Srećom, zahvaljujući svom radničkom prsluku, Miki je začas prešao pola grada, a da se nije ni oznojio. Tako smo započeli ovaj razgovor u vrlo ugodnoj atmosferi, dok nas je osoblje Name budno promatralo, a kupci besramno ignorirali.

U intervjuu pročitajte kako je Miki dospio u kazalište, što misli o novim članovima svoga benda, zašto nikad nije volio igrati desnog beka i gdje je u Zagrebu najbolja pizza. Napomena: ovaj mesnati intervju najbolje je ne čitati na prazan želudac.

Bi li se mogao baviti trgovinom?

Mogao bih sigurno jer sȃm sam sebi na neki način menadžer. To je masa tog posla. Kužiš, ja sam se TEBI javio. Ja sam do prije godinu-dvije bio u zabludi, u toj umjetničkoj hoch zabludi: neću se ja nikome javiti ni za koncerte ni za intervjue, pitat će ljudi. Oni koje to zanima, oni će pitati.

E, međutim, onda ti skužiš kako stvari funkcioniraju. Što se tiče intervjua, to su 90% neke narudžbe prije koncerata. Ili klubovi koji rade koncerte naručuju intervjue ili izvođači. Na kraju krajeva izvještaji su sami nekakav fejk. Mi smo premala sredina da se ti ikome zamjeriš. Većinom su izvještaji iz većine poznatijih zagrebačkih klubova zapravo dobri, jer ti ako napraviš loš izvještaj, ti ne buš dobio sljedeći put đabe upad. A znamo da kod nas portali nisu plaćeni, da ljudi ne rade i da je upad zapravo jedina plaća za to što ljudi pišu i održavaju te portale. Skužio sam ja taj neki sistem i više-manje sam sebi potežem dosta tih promotivnih aktivnosti. Hvala Bogu radi i ekipa iz Tvornice i ovi iz Croatie, svatko je napravio svoj dio, ali uvijek se trudim maksimalno i dosta sam naučio o tom poslu. Mislim da bi mogao prodavati nešto bez problema.

Što bi prodavao?

Hm hm. Možda nekakve drvene igračke. Imam prijatelja koji je stolar i zna raditi s drvetom i to, ali mu treba netko da mu pokrene biznis, ne? On je više za taj posao, a ja da sad imam vremena, osim te muzike, ja bi tom prijatelju pomogao. Ili, znaš što bi još bolje radio? Ja bih bio dobar menadžer drugim bendovima, sigurno. Jer kad gledam, mogao bih to puno više potezati za sebe, i radijske novinare i općenito. Kontakti su ti sve. Neće ti se vrtit na radiju bend koji ima dobru pjesmu, nego će se vrtit bend koji ima: “Hej. Halo prijatelju, znamo se, moš pustit pjesmu od mog…”. To je sve biznis. To sve zvuči dosta ružno, nije idealistički, ako netko zamišlja kak bi to trebalo izgledati.

Što se tiče para, jesi više dobio od glazbe ili od kazališta?

Teško mogu biti objektivan. Ja sam sad radio na tri jako dobro plaćena projekta jer to nisu nezavisna kazališta. Radio sam u Dubrovniku i radio sam u Kazalištu Trešnja ovu predstavu. Glumci će ti reći da je u kazalištu katastrofa, pogotovo za neafirmirane slobodnjake koji se krpaju za neke predstave, mole Boga da ih netko pozove, a opet, iz moje perspektive, mislim da više novaca odlazi u kazalište nego u glazbu. Svake godine se bune koncertni organizatori oko toga. Generalno, glumci žive bolje od muzičara. Iz moje perspektive! Nemoj sad to staviti kao naslov da se ne bi netko uvrijedio. Moja perspektiva nije objektivna.

Kako si uopće upao u kazalište?

Istina ti je takva da je Ivica Buljan mene već imao dodanog na Fejsu, sviđala mu se moja muzika, i onda je on pitao svoga prijatelja Anđela Jurkasa koga bi mu preporučio od muzičara moje generacije. Anđelo je preporučio mene. Na neki način on mu je samo potvrdio da sam ok. I tako sam ti ja došao, skompao se s tipom, tamo sam upoznao i Paola Tišljarića, redatelja koji je bio asistirao Buljanu i on je kasnije mene zvao za “Carevo novo ruho”, nakon što smo se u Dubrovniku upoznali. Radio sam sad u Montažstroju “Ljubav i ekonomija”. To me pozvao kontakt koji radi s Borutom Šeparovićem. To ti je manje-više nekak to.

Jel bi volio doći i do filma?

Volio bi, ali samo treba isto nekako upoznati ljude iz tog miljea. Meni je sad cilj puno više bavit se tim kazalištem jer sam skužio koliko je to slobodnije i meni puno zabavnije, nego kad radim svoju glazbu. Lakše je nego raditi muziku za sebe. Ja za sebe moram izmisliti neke teme, a u kazalištu ja zapravo imam zadatak, redatelj kaže daj otprilike ovo tak. Za “Carevo novo ruho” doslovno daj mi pjesmu o sluzi, daj mi pjesmu o caru, daj mi pjesmu o ministrici. Vrlo je jednostavno raditi po narudžbi zapravo. Zabavan mi je sam način rada s glumcima. Tamo uživo s njima izvodim te songove. Zapravo sam dirigent cijelog tog malog benda i skupa sviramo. To mi je sasvim novo iskustvo.

Da se snima film o tebi, koga bi tražio da te glumi?

Karlo Mrkša. Njemu treba jedna glavna uloga da ga malo izbaci zapravo.

Foto: Karlo Mrkša na bubnjevima

A je li ti stvarno problem smišljati pjesme? Sad imaš i nove članove u bendu. Imaju li oni svoje ideje ili su više prateći bend?

Ne bi ja to nikad nazvao pratećim bendom jer dečki zapravo rade aranžmane. Tako radi većina bendova. Ja napravim pjesmu, cijelu harmonijsku strukturu s gitarom, napravim pjesmu na gitari, cijeli tekst. Dođem na probu i, nisam ja sad neki diktator “daj ti ovo, ti ovo”, nego svi skupa zajammamo. Frane napravi bas, nisam ja njemu nikad rekao što da on svira, nisam općenito neki detaljist, neka picajzla, nego volim ljude pustiti da daju nekaj svoje. Prije sam imao neke svoje fiks ideje, ali skužiš da bude jednolično kad je samo tvoja ideja. Drago mi je što više ljudi pustiti da uđu u moju pjesmu. Na zadnjem albumu ima 25 ljudi, pet gitarista, četiri saksofonista, razno-raznih ljudi. Aranžmane prepuštam ljudima koji to znaju bolje od mene. Ja znam napraviti pjesmu, ali sam kilavi muzičar. Mogu napraviti dobar tekst, dobar okvir, ali za aranžirati, to nije neki moj forte.

Jesi Mrkšu upoznao u kazalištu?

Da, mi smo se upoznali na Dubrovačkim ljetnim igrama. Obojica smo bili u predstavi u kojoj je bio bend u kojem smo mi svirali. Skužio sam kako je on super bubnjar zapravo, a to je zapostavio skroz zbog glumačke karijere. On je lagan, mekan, fini jazz bubnjar, ono kaj meni treba, ne? Takvi su rijetke ptice. Čim je Tačko otišao u Berlin, odmah sam se njega sjetio. On je imao vremena, bio je raspoloživ. On je jedan od tih glumaca koji glume, ali imaju prema glazbi veliku strast. To je na neki način i povezano. Baš mi je gušt s njim raditi i super se snašao u svemu tome s nama, u vrlo kratkom vremenu.

Kako je Norac upao u sliku?

Norac je upao prije Mrkše. On je upao u priču u Kranju, u drugom mjesecu 2017. On je prvo bio upao tu i tam, zvao sam ga kad god treba. Sada su on i Mrkša zajedno radili predstavu “Ponoćni boogie”, njih dvojica su se usvirali i sad ide prema tome da to bude nekakva stalna postava jer su dečki super muzičari. Imaš mene i Franu koji smo dosta bazični tipovi, i Tačko je bio takav, a njih dvojica su baš muzikalni.

Nemam više nekih ozbiljnih pitanja.

Mogu i neozbiljna pitanja. To gdje sam prodavač, to su najbolja pitanja.

Koji su ti omiljeni odjevni predmeti?

Netko mi je jednom rekao da imam stil ko skejter. To je samo zbog ovih popularnih skejterica koje su se nosile 2001. Ja ih dandanas nosim. Ili, recimo, zbog hudice, najobičnije. Jedino na meni što se ne uklapa u taj skejterski stil je ova radnička jakna. Kao što vidite, ima ovdje iza dio za grijati kičmu. To je jedan skroz penzionerski predmet. Međutim, kako ga je meni moja baka poklonila za rođendan, ja nisam mogao odbiti poklon i otkrio sam najgenijalniju stvar na svijetu: Vani je hladno, a meni ruke slobodne. I, ne znojim se. Sad sam trenutno neki skejter-čoban, kao da idem na neku svinjokolju u ovome. Ja za sebe ipak ne bih rekao da imam neki stil.

Meni cura jako prigovara: ti bi trebao imati neki vizualni imidž. Dođe Laka u Zagreb pa on je sav neki. Trebaš se stilizirati. Ti dođeš bezveze odjeven, u trapericama i majici. Da bude nešto u skladu s coverom, nešto šareno, da idemo prema kazališnom nečemu. A meni ti to uvijek bilo više, spontano dođem, sviram, uznojim se, sportski sam to više doživljavao. Skloniji sam doživljaju muzike kao muzike, a ne nečega što je unaprijed dogovoreno, ne daj Bože koreografirano.

Ja volim Sufjana Stevensa koji je nastupao s krilima. On je zapravo kostimiranost na nastupu pokupio od lika s kojim je prije svirao, a koji je nastupao odjeven u drvo ili liječnika, jer je došao liječiti svoju publiku.

Te stvari su super, to je zabavno. Mi, bar na ovoj mojoj razini… Da sam ja neki veliki izvođač, da ja nastupam 20 puta godišnje, na velikim binama, gdje je sigurno backstage, gdje imaš kombi… Ovo sve je previše skromno da bi ja još morao razmišljati o nekim fakin kostimima. Ako dođem u klub, neće biti backstagea. Što ću se pred ljudima presvlačiti? To je malo nezgodno na ovoj razini.

Kad bi morao smisliti neki kostim, u toj hipotetskoj situaciji gdje si veliki izvođač, kako bi izgledao?

Ja bi kostimirao ekipu iz benda, a sebe ne bi kostimirao. Ja bi najjednostavnije, ovako. Kad dođe koncert, obavezno kratka majica jer se znojim dok sviram. Ali to je dobra ideja, njima dati neka perja da budu malo “wooo”, a ja ću samo svirati.

Osim lickanja, što ti je ovako inače najveći gubitak vremena? Što radiš svaki dan, a najradije bi to izbacio?

Htio bih da mogu manje spavati. Nekad sam baš lijen i volim ostati dugo u krevetu, a htio bih se natjerati da budem produktivniji malo i da manje tu i tamo neki film pogledam, a više neku pjesmu napravim. Ne idem ni na kave toliko, previše spavam. Ja sam spor zapravo, ne radim više stvari istovremeno dobro. Nikad za ispit nisam znao nešto na brzinu naučiti. Dosta sam neproduktivan. Ne mogu raditi svom snagom nekad neke stvari. Kilav sam!

Slažem se da previše života trošimo na spavanje.

Ali opet je lijepo, kaj nije? Ujutro onako…

Je l’ bar sanjaš?

Ne, ja ne sanjam.

Jesi siguran?

Da.

A lagao si o snu o Miki Solusu?

To je bilo prije pet godina!

Tad si sanjao?

Tad sam sanjao. To je bio istinit san. To je bila neka najezda bubamara, ja ulazim u klub, tamo svira neki lik, vidi se samo sjena i meni netko kaže da je to Miki Solus. Meni je to tad bilo fora. Al nije to došlo toliko podsvjesno, mene zovu Miki cijeli život. Ja sam Milan zapravo. Solus je možda došlo iz ovog “Cvijeta s raskršća”. To se možda sve sklopilo u tom snu. Evo, recimo, Mrtvu kravu sam sanjao. Ta pjesma je nastala skroz po snu. Ja sam sanjao da mi mrtva krava dođe ispred vrata. “Tri mrtve krave plutaju na vodi”. To je sve zbilja bio san, bilo bi teško tako nešto smisliti. “Tri mrtve krave plutaju na vodi”. Glupo je, jednostavno. To je bio čisti san. U zadnje vrijeme fakat niš ne sanjam.

Ali taj san o kravama zvuči dosta biblijski. U starozavjetnoj priči Josip tumači faraonove snove o sedam debelih i sedam mršavih krava.

Samo što su ove mrtve.

Možda si prorok.

Mislim da nisam. Nije bio nikakav pomor stoke. Ja sam falš-prorok.

Dogodilo se puno toga lošeg pa možda i nisi.

Pa da, mrtve krave na vlasti.

Je l’ voliš pričat o politici?

Politika ti mene nije zanimala do prije godinu-dvije. Onda sam valjda malo odrastao, počeo više te stvari percipirati i sad se mogu čak ok popričati. Iako, moj buraz, koji je pet godina mlađi od mene, on je tu puno kompetentniji. On ide za pravnika i uvijek su ga zanimale te ozbiljnije stvari. Ja sam zajebant. Nikad nisam bio neki ozbiljan tip.

Bio si na ovom ANTIFA skupu.

To ti je dosta loše prošlo jer su došle budale neke. Mene je zvao Ivica Buljan, koji mi je super lik i ima dobre namjere. Bila je Urša Raukar i Vili Matula i sve dobri ljudi. To je bilo u jeku onoga kad se svako-malo događalo da, kad kažeš “HDZ ne valja” na Facebooku, moraš ići u policiju. Ja se zaderem “predsjednica je kurva”, idem u zatvor. “Janica, puši kurac”, svi u zatvor! Ivica me pozvao da izvedem svoju pjesmu Gdje su danas fašisti koju sam prošle godine s Lucijom Šerbedžijom izveo na Dan antifašizma u HNK. Ja sam izveo pjesmu Za dom spremni nismo i to je bilo super, ali okupili su se ljudi s jugoslavenskim zastavama, SSSR-ovim zastavama, Titovim slikama. Ajde, došao sam tu nešto progresivno napraviti, pusti jebenog Tita, nije problem u fakin Titu.

Komentari se i jesu kretali oko toga da si ti bio svjetla točka u tome.

To je bila jedina stvar koja se odnosila na današnju situaciju, zbog koje se i trebao organizirati skup. Cijeli će nam razgovor otići na to.

Vratimo se ležernim pitanjima. Je l’ imaš vozačku?

Da.

Je l’ voziš često? Jesi dobar vozač?

Imao sam ti od pokojnog dede, deda mi je bio ostavio staru Ford Fiestu. ’97. godište. Ja sam taj auto bio prisiljen prodati za sitne, sitne pare prošle godine jer je on bio u toliko lošem stanju da više ni s mitom i korupcijom nije mogao proći na tehničkom pregledu. Limarija mu je sva otišla, a mi smo ti s tim autom išli po svim turnejama, svugdje. Taj auto je sad star 20 godina, Ford Fiesta, to se raspada. Previše bi novaca morao dati da taj auto prođe tehnički. Dao sam ga nekom mehaničaru koji će ga prepraviti. Sad sam bez auta. Prije godinu dana sam se preselio u Zagreb, bio sam tamo prema Velikoj Gorici, i skužio da mi u Zagrebu ne treba auto uopće. Ali volim voziti.

Ima nešto što ne voliš, a volio bi voljeti?

Postoje neki ljudi čiju muziku ne mogu smisliti, a volio bi da volim.

Na primjer?

Neću ti sad to pričati.

Lokalni su bendovi?

Ma nije da mrzim, možda sam malo emotivno neosjetljiv. Neki dan mi je pričao jedan kolega s Hrvatskog radija, kuži tip muziku i sve je super, kak je bio na Gibonniju, kak je bilo super. Ok je to, ali neću biti oduševljen.

Ne voliš Gibonnija?

Ok je to, ali nije to sad: “O, Gibonni!”. Da pišem knjigu o hrvatskoj glazbi, ne bi spomenuo Gibonnija. On je rekao nešto u smislu “tko njegovu glazbu ne razumije, taj je emocionalno zakinut”. Kao imaju široke intelektualne obzore, ali nisu emocionalno otvoreni, tako nešto. To su neki učenjaci bez srca za njega. Ja si mislim, zajebi frajeru, trivijalan si. Ljubavne pjesme su najteže za napraviti, dobre ljubavne pjesme, a ima ih najviše. Nikad me to nije interesiralo. Da me možda malo više ta tematika interesira, možda bi ja radio neke više ljubavne pjesme. Možda bi bio komercijalno uspješniji. Možda se ne bi pizdarijama bavio. Ljudi više vole slušati Gibonnija, nego mrtvu kravu.

Je l’ stvarno tako teško napraviti ljubavnu pjesmu?

Dobru ljubavnu pjesmu, da. Jako je primamljivo, to je najlakše i najteže. Najlakše jer lako dobiješ ideju da je napraviš. Lako se dođe do ljubavne inspiracije, samo trebaš biti zaljubljen u nekog. To je prirodno i većina ljudi to radi. Jednostavno je i izvorno. Mrtvu kravu treba sanjati ili izmisliti. Puno je teže izmisliti nešto. I onda kažu, neki ljudi koji preferiraju emotivnije pjesme: “To je intelektualno, nije prirodno, izvođač nije iskazao emociju.”. Moja susjeda može napraviti ljubavnu pjesmu, ali je neće napraviti. Ja je neću napraviti jer mislim da se previše ljudi bavi s tim. Da ljudi rade manje ljubavnih pjesama, bilo bi nam bolje jer bi radili više zanimljivih pjesama. Život nam se sveo na to da pjevamo o tome kako nas je netko ostavio, kak smo zaljubljeni, kak nam netko nešto znači. Po meni je to toliko u srži ljudskog života, toliko bazično, da je nepotrebno o tome pisati. To je kao da idem pisati pjesmu o tome kako sam bio na WC-u. Idem na WC svaki dan, imam ljubav svaki dan. Idemo to nadići, idemo nekaj novo smisliti. Nećemo pisati o ljubavi, svi su pisali o tome.

Meni su Žuti vlakovi u Kini jako emotivni.

To je neko djetinjstvo. Ja sam odrastao u Velikoj Gorici i to je nešto u vezi s tim, ali uvijek se trudim da i te pjesme koje su nešto emotivnije ne budu direktne, “to je pjesma o ovome”. Ja sam, prije nego što sam izašao van sa svojim pjesmama ovakvima kakve jesu, imao 200 ljubavnih pjesama. Onda sam si pomislio: “Pa neću ja bit Prljavo kazalište, jebeš to, idem raditi nekaj kaj mi je zanimljivije”. Čim se makneš od ljubavi otvara ti se puno sfera, bogatije i zanimljivije tematsko područje. Kao da si iz neke male tradicionalne zajednice koja prati pjesme o ljubavi izašao u svijetu u kojem se sve može. Kad mi je frend na prvoj, drugoj godini faksa i na kraju srednje škole servirao muziku od Franka Zappe, od Boba Dylana super album “Bringing It All Back Home” – to je genijalno. I kad ti poslušaš taj album, Subterranean Homesick Blues, ne ideš raditi pjesmu o ljubavi svog života. Ovo je zanimljivije! Pizdarije! Milijun svega. Hoću kupovati u nekom specijaliziranom dućanu za biciklističku opremu ili ću ići u shopping u Namu? U Namu, ima svega. U biciklističkom dućanu znam po kaj idem, treba mi guma, lanac, lampica, znam po kaj idem, treba to samo posložiti. To ti je moj opsežan odgovor.

Voliš nogomet. Igrao si nogomet. Koju si poziciju igrao u nogometu?

Uf! Ja sam uvijek u srcu svome, u nekom paralelnom svemiru, igro polušpicu. I bio sam najbolji na svijetu. Međutim, u realnosti, ja sam igro desnog beka. Igro sam desnog beka u nogometnom klubu “Radnik” iz Velike Gorice, kad sam bio klinac. Onda sam se prebacio u nogometni klub “Velika Mlaka”. Kad sam došao tamo, ja sam njima lagao da sam ja plejmejker, ali nakon mjesec dana u klubu opet su me vratili na beka. Al’ ja sam baš htio. Glupo je, neću biti jebeni bek pa sam se preselio u nogometni klub NK “Posavina”. Danas tog kluba više nema, on je danas na Savici. Ja sam opet lagao da sam plejmejker iliti središnji vezni. Mogu igrati defanzivnog veznog, ali ja sam veznjak. Oni su opet provalili da sam ja jebeni bek. I onda sam igro tog beka. Znaš zašto nikada nisam volio igrati beka? To su ono najcrnji ponori moje duše. Bek ti baca aut u nogometu. Koliko pratiš nogomet?

Slabo.

Kad je lopta u autu, rukom se baca aut. Izvođenje auta izgleda bazično, banalno, ali nije. Moraš poštovati neka pravila. Ruke moraju biti iza glave, a ne ovak’ iznad glave i noge se ne smiju ni u jednom trenutku odmaknuti od poda. Ako ti ne baciš pravilno aut, aut je za protivničku ekipu. Ti kad si bek, ti stalno bacaš aut. Ti si u situacijama gdje tvoje ekipa napada i trebaš brzo baciti aut i bit će gol. Onda imaš mene koji sam prirodni retard za bacanje auta. Nitko ne uči bacati aut. To suci jako rijetko sviraju, ali meni stalno. Pet puta po utakmici i onda me psuje moja ekipa. Neću biti bek zato kaj ne znam bacati aut. Uvijek sam išao da budem plejmejker, ali bi me vratili na beka. Onda sam, hvala Bogu, strgao koljeno, odustao od karijere i okrenuo se glazbi.

Spomenuo si jednom da ti je u početku puno pomogla Nina Romić sa svojim savjetima. Koji je najbolji savjet koji ti je dala?

Nina je meni dala brdo savjeta, kaj se tiče diskografije i kaj se tiče početaka i općenitih savjeta. Gdje treba svirati, gdje se treba javiti. Sredila mi je bila ono kad sam bio u Začaranoj Močvari svirao. Ja sam bio negdje kod SC-a i zove ti mene nepoznati broj, a prijatelj i ja smo dan ranije kupili i preslušavali prvi CD od Nine Romić. Vidiš, ona se bavi ljubavnom tematikom, ali ona ima neki jako specijalan izričaj. Super mi je kad se netko sa specifičnim izričajem bavi time. Sad ću zvučati malo hipsterski, ali baš sam otkrio ovog Devendru Banharta. Svi su ga otkrili prije tri godine negdje. I zove nepoznati broj i ja se javim – u, jebote, Nina Romić! Brutalno, brutalno. Ja sam bio iznenađen, mi smo nju gledali po koncertima. Kad sam ja došao u godine da idem na koncerte, kaj mi se nudilo, Hladno pivo, Let3… Mislim sve je to kul, al’ to je stara ekipa, stari ljudi. Nina Romić je prva iz ekipe tih mlađih ljudi koji su se pojavili, da mogu gledati nekoga s kim se mogu poistovjetiti. Starija je pet-šest godina od mene, vidiš je i pomisliš si: Pa mogao bi ja tak jednog dana. I onda je upoznaš!

Jel bi radije uzgajao voće ili povrće? I zašto?

Voće, zato što ne volim povrće. Mogu jesti povrće samo ako je pečeno ili kuhano. Sirovo povrće, salata, ja to nemrem jest. Ja sam mesojed. Zvuči glupo, ali imaš vegetarijance i to, zašto ne postoji kategorija ljudi koji ne vole povrće, mesojedijanci, recimo. Dosta puta dođeš na neki gig i onda dobiješ sendviče. Ti njima napomeneš da hoćeš bez povrća, a dobiješ s povrćem, kao svi jedemo povrće.

To je diskriminacija.

Diskriminacija, da. Takva mi je biologija, takvi su mi geni. Gle, Božić.

Voliš prave ili lažne borove za Božić?

Prave. Svake godine si na Kvatriću kupim neki mali borić.

Moja mama isto kaže da bez mirisa bora to nije to. Koji mirisi tebe raduju?

Miris lazanja, špageta, pizze, nešto malo mesa, šunka, sir.

Gdje je najbolja pizza u Zagrebu?

Pa ne znam baš da ima, ne bi ti to preporučivao.

Ima li u Gorici? Koja ti je najbolja pizzerija u kojoj si ikad bio?

A ovo gdje je svima, u Oroslavju, Oro-Goro. I moja cura radi odličnu pizzu u zadnje vrijeme.

Ostatak razgovora ostao je izgubljen u buci na Ilici. U njemu mi je Miki, malo hipsterski, rekao da ne voli Beatlese. Uvjerila sam ga da bez obzira na to mora imati omiljenog Beatlesa. Rekao je: “Ringo, jer izgleda kao lik kojeg se može sresti na Hreliću”. Tada mi je sinula ideja gdje ćemo sljedeći put razgovarati s Mikijem, ako daju Bog i sreća junačka. No lagano, lagano, prvo Tvornica ovoga četvrtka pa palačinka s čokoladom, možda krafna s marmeladom, ćevapi s kajmakom ili pomfrit s ajvarom. Ako nešto ne bude valjalo, zalijte Mikija limunadom.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari